Milka Delibašić crnogorska je umjetnica koja djeluje u različitim umjetničkim medijima poput crteža, video instalacije i performansa. Diplomirala je na Fakultetu likovnih umjetnosti u Cetinju (studijski program Grafika), a na Kineskoj akademiji umjetnosti u Handžou završila je diplomski studij prostorno–multimedijalne umjetnosti. Predstavljala je Crnu Goru na Bijenalu mladih Mediterranea 17 u Milanu (2015.); dobitnica je državne nagrade ,,Petar Lubarda” (2018.) te finalistica ,,Milčik” nagrade za mlade vizualne umjetnike u Crnoj Gori (2021.). Sudjelovala je na brojnim radionicama i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a u Prostoru u Splitu (Culture Hub Croatia) nedavno je imala samostalnu izložbu Beautiful Silence, povodom koje smo i razgovarale s umjetnicom.
Što danas znači biti umjetnica u Crnoj Gori? Imaš li osjećaj da se nešto promijenilo u odnosu na vrijeme kada si odlučila krenuti tom stazom i upisati Fakultet likovnih umjetnosti u Cetinju?
Od tog vremena pa do danas moj odnos i viđenje umjetnosti i sistema se dosta izmijenilo. Kada sam upisivala fakultet nisam razmišljala o statusu i položaju umjetnika u Crnoj Gori. Kao student fokusirani ste na rad, bezbrižno živite ideju umjetnosti, dok o egzistencijalnim pitanjima, kao i uslovima za razvoj umjetničkog rada nakon studija, i ne razmišljate. Baviti se ovim pozivom u Crnoj Gori definitivno nije lako. Umjetnici najčešće nisu plaćeni za svoje doprinose razvoju kulture. Donedavno poziv za izložbu je bio smatran uslugom koju neki pojedinac ili institucija čini umjetniku, pa je samim time tražiti honorar bilo suvišno. Mislim da se tek sada otvaraju ta pitanja, da se budi svijest kod umjetnika/ca o nekorektnosti takvog sistema. Nadam se da se ide prema tome da, za početak, konačno definiramo pitanje umjetničkih honorara.
Studirala si prostorno-multimedijalnu umjetnost na Kineskoj akademiji umjetnosti u Handžou. Kako te je put nanio u Kinu i kakvo ti je bilo iskustvo boravka i studija u Kini? Kakav je tamo odnos prema umjetnosti i obrazovanju?
Otišla sam jer sam imala potrebu za novim stvarima, za usavršavanjem, stjecanjem novih znanja i dijalogom. Kina mi nije pružila stvari koje sam očekivala u tom smislu, ali je ipak bila neprocjenjivo životno iskustvo koje me u velikoj mjeri obilježilo i formiralo moje trenutne umjetničke prakse. Upravo ekranska kultura koju sam tamo živjela u meni je probudila interes za medij video instalacije. Karakteristike kineskog video arta su meditativnost i estetika lijepog, što je, vjerujem, naslijeđena estetika koja vuče korijene iz njihovog tradicionalnog slikarstva. Upravo ta meditativnost i lijepo u njihovoj umjetnosti utjecali su na moj rad, koji je do tada bio dosta dramatičan, te doveli do toga da se snažni dramatični odnosi u mom radu utišaju i postanu jedna vrsta suptilne drame.
Kada su u pitanju umjetnost i obrazovanje, Kina dosta ulaže u inovacije te istražuje nove umjetničke forme. Jedan od glavnih ciljeva je pokušaj oslobađanja od utjecaja zapada i takozvanog zapadnog kriterija umjetnosti. Radi se na stvaranju istočnjačkog kriterija umjetnosti jer su u njihovoj teoriji, umjetnosti i generalno obrazovanju, stvari podijeljene na istok i zapad. Puno je uspoređivanja, povlačenja paraleli i traženja razlika, što je meni bilo interesantno čuti jer smo se tokom školovanja u Crnoj Gori određenim fenomenima bavili samo iz jedne, zapadnjačke, perspektive. O istoku smo znali vrlo malo.
Neko vrijeme si u Nikšiću dosta uspješno vodila umjetničku galeriju i iskusila rad u kulturi iz druge perspektive. Je li te to iskustvo promijenilo i neke tvoje stavove i ciljeve kao umjetnice?
Kao umjetnica ne pravim kompromise, dok sam kao netko tko je vodio galerijski prostor znala suzbiti svoj temperament radi višeg cilja – umjetnosti. Nije mi uvijek padala lako komunikacija s umjetnicima, ali sam izgradila neku vrstu mudrosti koja mi je pomogla da utišam sebe u trenucima kada je to bilo potrebno, iz razloga što sam jako cijenila rad određenog umjetnika ili umjetnice i imala želju da isti prikažem u galeriji. U tom periodu rada u galeriji bilo je puno učenja o sebi, preispitivanja vlastitih mogućnosti. Počela sam kao netko bez posla i bez ikakvog iskustva, a radila sam volonterski, što je pomoglo da se manje bojim da ću nešto pogrešno napraviti. Taj posao mi je dao samopouzdanje; to je period u kojem sam shvatila da mogu sve. Galerijski rad nije nešto u čemu sam vidjela svoju budućnost, ali je bio jako značajan za moj razvoj. Na kraju krajeva, svako iskustvo nas gradi.

Izražavaš se u različitim medijima, no postoji li ipak neki koji preferiraš i kojem se najčešće vraćaš i zašto?
Moje početke karakterizira rad u mediju crteža. Međutim, u određenom trenutku sam osjetila zasićenje i otišla sam u Kinu, gdje su mi se otvorile nove perspektive. Trenutno mi je interesantno preplitanje više medija, komunikacija između performativnosti tijela i performativnosti ekrana. Interesira me prostor koji grade slike oko nas, priroda tih slika, kao i novi odnos koje one grade s našim tijelima.
Iz čega crpiš najveću inspiraciju, postoje li motivi koje koristiš češće nego druge?
Inspiraciju crpim iz vlastitog iskustva prostora. Emocije i nelagoda u prostoru predmeti su moje umjetnosti, ali ne volim kada emocije preuzmu kontrolu nad radom, a i to se događa. Ravnotežu u radu kada su u pitanju emocije pronalazim u teorijskom pristupu, a u posljednje vrijeme često se bavim pitanjem medija.
Izložba Beautiful Silence kombinira likovnost, performans i tehnologiju uz pomoć brojnih ekrana koji grade ambijentalnu video-instalaciju, međusobno komuniciraju i nadograđuju se, te kreiraju pejsaž koji se raslojava u nekoliko nivoa, od kojih je jedan prostor tvoga tijela na snimci. Imaš li osjećaj da te stavljanje vlastitog tijela u ulogu medija i su-kreatora umjetničkog djela čini ranjivijom i osjetljivijom u cijelom procesu? Postavlja li tijelo nekada ograničenje ideji ili joj se uvijek prilagodi?
Istina je da mi ne godi ta vrsta izloženosti, ali radim ono što osjećam da trebam napraviti, a to često znači izlazak iz zone komfora. S obzirom da se često suočavam s nedostatakom financijskih sredstava za realizaciju umjetničkih projekata, nisam u mogućnosti angažirati druga lica, tako da sam osuđena na vlastito tijelo. U jednu ruku to je dobro jer ja najbolje poznajem emocije koje želim iskazati, ali je i ograničavajuće s obzirom da moje tijelo predstavlja samo jednu vrstu prirode.
Kada radim s drugim tijelima primjećujem druge specifičnosti, drugu pojavnost i pokret u prostoru. Promatrajući druga tijela, stvari mi se same otvaraju u toku procesa, a i imam direktan pogled, što je faktor za koji ostajem uskraćena kada radim s vlastitim tijelom. Taj vid prisutnosti mi omogućava da prepoznam određene kvalitete u pokretu tog tijela ili u njegovom odnosu sa prostorom, što dovodi do razvoja rada i rađanja novih ideja. Kada radim s vlastitim tijelom, taj je pogled odgođen za trenutak u kojem promatram video zapis svog performansa.
Izložba Beautiful Silence nije tvoja prva suradnja s udrugom Culture Hub Croatia koja stoji iza Prostora. Na njihovom projektu Praznine sudjelovala si 2022. u Dubrovniku – možeš li nam reći nešto više o tome?
Tom prilikom zauzeli smo prostore koji su zatvoreni van turističke sezone. Ja sam radila u prostoru koji je nekad u prošlosti bio apartman za iznajmljivanje, a s obzirom da su motiv projekta bile praznine, moja prva asocijacija bila je odsustvo tijela u prostoru, stoga sam ga odlučila u prostor vratiti kroz video instalaciju. Rad se sastojao od četiri video projekcije koje su prikazivale tijelo u fragmentima. Tehnologija ekrana koju sam koristila za intervenciju u tom prostoru tvorila je određeni kontrast samom prostoru i namještaju u njemu, patini prošlosti i svjedočanstvu o nekim proteklim vremenima.
Što svojom umjetnošću želiš prenijeti publici?
Prilikom stvaranja rada ne razmišljam puno o tome, već samo pratim svoje osjećaje i u skladu s njima postupam. Jedino što želim postići je da svatko tko pogleda moju izložbu stekne neku vrstu doživljaja ili spoznaje, da nitko ne izađe prazan i bez dojmova. To je za mene ujedno i jedini kriterij da svoj rad okarakteriziram kao uspješan.
Na čemu trenutno radiš, imaš li neke buduće projekte u planu?
Odavno ništa ne planiram. Kada se ukaže prilika za kreiranje novog rada, iskoristim je. Što ću napraviti u tom trenutku, ostaje i za mene nepoznanica. Sve ovisi o mojim emocijama i doživljaju prostora u datom trenutku.