U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu 25. studenog prošle godine otvorena je izložba „Slava: Hrvatske umjetnice pozdravljaju Kiki Smith“. Autor i kustos izložbe je ravnatelj NMMU-a Branko Franceschi. Zagrebačka izložba otvorena je do 28. siječnja, nakon čega će je imati prilike vidjeti i splitska publika u Galeriji umjetnina od 11. veljače do 27. ožujka ove godine, gdje će ulogu kustosice preuzeti ravnateljica Jasminka Babić.
U pandemijskim uvjetima otežanog transporta, strepnje pred inflacijom i gotovo nepostojećeg financiranja kulturnih sadržaja, međugradska i međuinstitucijska suradnja (a time i podjela troškova) vrijedna je pohvale. U intervjuu za Večernji list Branko Franceschi navodi kako se izložba ostvarila isključivo zbog dobre volje same umjetnice, koja je zanemarila eventualnu financijsku dobit izložbenog projekta. S Kiki Smith je stupio u kontakt zahvaljujući privatnim poznanstvima te su kroz suradnju na pripremama zajednički odlučili početnu ideju samostalne izložbe razraditi u koncept skupne.
Franceschi ističe kako je broj izložaka sveden na racionalni minimum te se težilo stvaranju interkulturalnog i međugeneracijskog dijaloga. Spomenuti dijalog ostvaren je kroz izbor radova hrvatskih umjetnica nastalih u posljednjih stotinu godina iz fundusa ovih dviju institucija (one su: Nevenka Arbanas, Biserka Baretić, Jagoda Buić, Vlasta Delimar, Ina Drutter, Marta Ehrlich, Ksenija Kantoci, Nives Kavurić Kurtović, Milena Lah, Sofija Naletilić Penavuša, Vesna Popržan, Slava Raškaj, Nasta Rojc, Edita Schubert).
Franceschi objašnjava kako je Kiki Smith dobila na uvid širi izbor djela iz fundusa i biografije umjetnica te sudjelovala u izboru koji je izložen uz njezine radove. S obzirom na to da će katalog izložbe biti izdan nakon splitskog gostovanja, potrebno je pričekati kako bismo saznale koje će radove i umjetnice iz fundusa Galerije umjetnina predstaviti na isti način u Splitu. Kako naglašava uvodni tekst na izložbi, želja je da se distribucijom kataloga i inozemna publika upozna sa stoljećem rada naših umjetnica posredstvom karizme Kiki Smith.
Multidisciplinarnost ove umjetnice očita je već i u samo 19 izloženih radova (od kojih neki čine serije). Na izložbi zagrebačka publika može istražiti njezine umjetničke preokupacije u proteklih četvrt stoljeća izražene u inovativnim kombinacijama fotomehaničkih i grafičkih postupaka, kao i brončanim skulpturama te jacquard tapiserijama i instalacijama.
Kiki Smith rođena je u Nürnbergu u Njemačkoj 1954. godine u američkoj umjetničkoj obitelji. Njezina majka, operna pjevačica i glumica Jane Lawrence, u vrijeme njezina rođenja bila je angažirana u Njemačkoj, a otac Tony Smith bio je kipar i jedan od glavnih predstavnika monumentalnog minimalizma. Godinu nakon njezina rođenja obitelj se vraća u New Jersey. Nakon kratkotrajnog umjetničkog obrazovanja na Hartford Art School u Connecticutu, Smith se 1976. godine preselila u New York gdje i danas živi i radi. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem svijeta uključujući pet venecijanskih bijenala, a djela joj se nalaze u fundusima MoMA-e, Whitney Museuma i Metropolitana, zatim u San Francisco Museum of Modern Art, Art Institute u Chicagu, londonskog Tatea i brojnih drugih.
Status ikone feminističke umjetnosti dosegla je radovima koji su nastali nešto ranije od onih predstavljenih na ovoj izložbi. Osamdesetih godina prošlog stoljeća bila je jedna od najvažnijih predstavnica njujorške umjetničke underground scene u East Villageu, isprva kao dio velikog umjetničkog kolektiva Collaborative Projects (Colab), kojeg je karakterizirao figurativni i medijski inovativni otpor prema prevladavajućoj minimalističkoj nefigurativnoj umjetnosti. Tada se bavila temom AIDS-a (jezina sestra i brojni prijatelji umrli su od AIDS-a), a time i tjelesnih tekućina kao načina transmisije infekcije te propadanjem ljudskog tijela, njegovih dijelova (pojedinih organa) i smrtnošću, a radove sukladno temi izrađuje od materijala koji su skloni propadanju, poput papira i tkanina.
Početkom devedesetih počinje izrađivati politizirana pasivna i izmučena tijela – skulpture koja ironiziraju erotske reprezentacije ženskog tijela u povijesti umjetnosti, time otkrivajući mehanizme konstrukcije roda i seksualnosti. Kasnih devedesetih prebacuje fokus na prirodu stvarajući vlastite taksonomije flore i bestijarija; mirnija, mističnija i inzularnija djela koja postaju svjetovi za sebe. Promatrajući gotovo pola stoljeća njezina umjetničkog djelovanja moguće je izdvojiti prevladavajuće karakteristike (osobnih) mitoloških i folklornih narativa, reference na kršćansku ikonografiju te istraživanje ljudske anatomije u stvaranju nadrealnih figuralnih kreacija koje se u suštini bave (ženskim) životnim iskustvom.
Čitajući dostupne intervjue s Kiki Smith moguće je do određene mjere locirati različite izvore inspiracije ove izrazito svestrane i produktivne umjetnice. Također, postaje razumljivo zašto je ona dobar izbor (i mamac) za ovu izložbu, koja našoj publici osim radova inozemne umjetničke zvijezde predstavlja i neka od antologijskih djela naših umjetnica koja se čuvaju u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. U razgovoru s prijateljem i kolegom Chuckom Closeom za časopis Bomb 1994. godine, Smith je govorila i o važnosti (umjetničkih) prethodnika te inspiraciji iz posjeta muzejima diljem svijeta. Navela je kako njezin umjetnički rad proizlazi iz promatranja radova drugih jer je sve već viđeno i istraženo po pitanju materijala i tehnike, te da je njezin trag u biti želja za shvaćanjem.
Iz te perspektive zanimljivo je promatrati i ovu izložbu. Iako izloženi radovi Kiki Smith nisu stvarani po uzoru na djela naših umjetnica, komparirajući grupe radova u postavu moguće je naslutiti ključ po kojemu su birani za stvaranje „rezonanci i suglasja“. U većini slučajeva „uparivanje“ je izvršeno po tematskom, tehničkom ili vizualnom ključu – inspiracija prirodom očita je u parovima „Lopoči“ Slave Raškaj i seriji grafičkih otisaka „Uklet“ s motivima cvijeća te grupi „Žena – ptica“ Marte Ehrlich, skulpturi „Čaplja“ Sofije Naletilić Penavuše i instalaciji „Tlo“ s motivima brončanih skulptura mrtvih gavrana. Vizualno tapiserija Jagode Buić „Od sunca“ koloritom odgovara fotografijama „Crveno svijetlo“, dok odnos prema tijelu razmatramo u paru instalacija Vlaste Delimar i „Drhtanje“.
Posljednja velika ovalna dvorana izvrsno tematski i vizualno povezuje „Drvo života“ Nives Kavurić Kurtović i četiri tapiserije Kiki Smith s fantastičnim prikazima prožetosti flore, faune i ljudskih tijela. Tim parom možda se najbolje postiže željeno međugeneracijsko i transkontinentalno suglasje dviju umjetnica. Veoma je jednostavno uz izložene tapiserije Kiki Smith zamisliti velika slobodno viseća platna Nives K-K izvedena kombiniranim tehnikama kasnih osamdesetih i početkom devedesetih s antropomorfnim figurama i organskim oblicima, no totemska skulptura s prikazom ženskog tijela koje prati prirodan oblik drvene daske odražava se kako u koloritu, tako i u simbolici tapiserija koje se bave temama podzemlja, rasta, onostranog i uopće iskustva i (nad)prirodnosti ciklusa života.
No, najaktualniji je uvod u izložbu. Ona se otvara parom radova – „Autoportret kao jahačica“ Naste Rojc i dobro postavljenom brončanom skulpturom Kiki Smith naziva „Žena u kutu“. Jasniji komentar položaja umjetnica u povijesti umjetnosti/žena u društvu nije potreban, imajući na umu biografiju Naste Rojc koja je zbog svoje homoseksualnosti, ali i bavljenja „muškim“ žanrovima u našoj patrijarhalnoj sredini i na malom umjetničkom tržištu dugo bila isključena iz kanona povijesti umjetnosti.
U novom stalnom postavu NMMU nema mnogo radova umjetnica, posebno starijeg datuma. Desetljetno zanemarivanje umjetnica od strane struke rezultiralo je i nepostojanjem njihovih radova u fundusima institucija. U tekstu kustosice Katice Modrić povodom izložbe Cate Dujšin u Galeriji umjetnina Split 2017. godine, autorica navodi kako je u njihovu fundusu zastupljeno svega 12,6% umjetnica. Podjednake ili niže vrijednosti vjerojatne su i u ostalim institucijama. Stoga je nužno podupirati, makar privremenu (dok ne postane stalna), institucionalnu vidljivost umjetnica, jer, kako kaže Franceschi, ova je izložba rasvijetlila činjenicu koliko umjetnina hrvatskih umjetnica kronično nedostaje u zbirci.
