Povodom početka nove sezone susreta u sklopu platforme SomaHut, koji se odvijaju svake subote u MO Šestine, o različitim aspektima somatskih praksi, njihovom društvenom potencijalu, kao i okupljanju zajednice različitih praktičara_ki oko inicijative razgovarala sam s inicijatoricom, plesnom umjetnicom Zrinkom Šimičić.
Zrinka se educira kroz programe Škole za Body-Mind Centering® : Infant Developmental Movement Education i Somatic Movement Education te Laban/Bartenieff & Somatic Studies International. Diplomirala je povijest umjetnosti i francuski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je završila i dvije godine edukacije iz psihoterapije kroz pokret i ples. Autorica je i koautorica više predstava, izvedbenih instalacija i radova in situ nastalih od 2003. do danas.
Dugo si na plesnoj sceni, tvoj koreografski rad je bogat i kontinuiran. Kakvi su bili počeci bavljenja plesom, što te obilježilo?
S jedne strane, veliki interes i strast prema učenju o plesu kroz ples, a s druge nedostupnost formalnog plesnog obrazovanja, iz čega je proizašla nužnost da neprestano tražim i stvaram prilike za učenje, ali i da znanja pronalazim u sebi, u vlastitom iskustvu… Obilježila me i izloženost improvizaciji u plesu. Pod improvizacijom mislim na pristup koji je istovremeno otvoren, neformaliziran, ali i rigorozan u smislu vježbanja prisutnosti i kontinuirane prakse koja se često prelijeva van granica plesa. Improvizacija me usmjerila prema somatici, bogatom i nepresušnom polju znanja i pristupa koje istražujem intenzivno od 2005.
Zajedno sa Sonjom Pregrad inicirala si Improspekcije. Možeš li nam ispričati nešto više o tome? Što te dovelo improvizaciji?
Improspekcije su inicijativa koju smo Sonja i ja pokrenule 2007. s festivalom kao središnjim događanjem. Poticaj za pokretanje Improspekcija za mene je bilo sudjelovanje u nekoliko projekata u Francuskoj koji su okupili umjetnike različitih disciplina u improvizacijskom dijalogu te paralelno potreba za kreiranjem okvira za rad i istraživanje u Zagrebu.
Nakon razgovora sa Sonjom, projekt improvizacijskih susreta predstavile smo Centru za kulturu i informacije Maksimir, koji ga je i prihvatio, i prvo izdanje festivala održalo se u internacionalnom, intermedijalnom ozračju razmjene i suradnje koja je jasno pokazala da postoji želja i potreba za nastavkom ovakvih susreta. Nakon Centra Maksimir, preko ZPC-a, festival Improspekcije seli u &TD, da bi posljednjih nekoliko godina postao dijelom Antisezone, koja se održava u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Ono što je specifično za ovaj projekt je da smo, koncipirajući ga, Sonja i ja na neki dobar način uvijek bile na početku. Gradile smo projekt na iskustvu koje smo imale, ali uvijek iznova pitajući se što dalje, što su Improspekcije sada i što bismo htjele da postanu, koje su aktualne potrebe scene te kako možemo na njih odgovoriti. U jednom trenutku postavljanje ovih pitanja počelo me voditi u drugom smjeru. Improspekcije sam ostavila u dobrim rukama, a svoj sam fokus, vrijeme i energiju usmjerila na novu inicijativu.
A to je SomaHut. Kako se razvila ta nova inicijativa?
SomaHut je izrastao iz potrebe za razmjenom znanja, praksi i resursa za afirmaciju i širenje dobrobiti somatskog rada u širem društvenom kontekstu. Na prvi poziv na stvaranje „somatske mreže,“ koji se održao u sklopu Improspekcija, okupila se iznenađujuće velika grupa ljudi, što je pokazalo da postoji interes i potreba za daljnjim razvojem ove inicijative. Od 2020. godine Multimedijalna koliba drži okvir ovog projekta, koji je financijski podržan od Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH, što je značajan faktor za uspostavljanje kontinuiteta i razvoj punog potencijala ovog projekta koji, kako mi se sada čini, doista ima još puno prostora za rast.
Kako si se uopće zainteresirala za somatiku? Koliko je somatska praksa obilježila tvoj rad i razumijevanje tijela i pokreta?
Među ljudima koje sam sretala u improvizacijskim krugovima čula sam za BMC® i intuitivno sam krenula istraživati u tom smjeru. Krenula sam u edukaciju bez ikakvog prethodnog iskustva ove somatske prakse, što mi se sada čini neobičnim, no svaki odlazak na radionicu bio je zahtjevan i vremenski i financijski, tako da je za mene bila varijanta ili idem u to do kraja ili ne idem uopće.
Za mene je somatika kontinuirano pitanje oko toga što je iskustvo živog tijela, kako nas ono povezuje i razlikuje te kako ga dijelimo i o njemu govorimo. Uranjanje u somatsku edukaciju i istraživanje puno mi je toga promijenilo, od načina učenja do načina podučavanja, od pogleda na osobnu odgovornost do shvaćanje promjene kao jedine stalnosti…
Somatski pristup traži vrijeme i odustajanje od fiksiranosti na cilj. U somatsku edukaciju sam krenula djelomično iz potrebe za strukturom i jasnim okvirom za učenje, a otvorila mi je samo još više pitanja, na koja nisam dobivala egzaktne odgovore. U početku mi je to bilo frustrirajuće, no s vremenom sam shvatila da je upravo to vrijednost koju sam dobila. Sposobnost ostajanja s pitanjem u interesu i otvorenosti, a ne nestrpljenju, frustraciji, brzopletosti, površnosti… Također sam razvila i određene vještine traženja odgovora u sebi kroz odnos s drugima.
Koja je razlika između iskustvenog znanja (na kojem se temelji somatika) od znanja zasnovanog na informacijama? Koji je odnos iskustvenog i činjeničnog u somatici?
U polju somatike zadržalo me upravo prožimanje teorijskog i praktičnog, činjeničnog i iskustvenog znanja koje nastaje iz prvog lica. Somatsko nije ni jedno ni drugo. Nije, kao što se često smatra, afirmacija ja pozicije; somatski pristup afirmira upravo da ja ne postoji izvan odnosa s drugim, s kontekstom. Zanimljivo mi je na koji način znanje usvajamo kroz tijelo i pokret, ali i na koji je način diskurs, govor o iskustvu, nužan kako bi iskustvo bilo afirmirano kao znanje.
Na tvojim radionicama uvijek naučim nešto o anatomiji. Ona na neki način funkcionira kao ulaz u iskustvo…
Anatomija me fascinira i poticaj mi je za uranjanje u dubinu cjelovitog iskustva tijela. O tijelu najčešće govorimo kao o jednini i jedinstvu, no naše tijelo je zapravo množina, zajednica, što je meni dosta inspirativna spoznaja. Poniranje u dubine tijela i razumijevanje njegovog funkcioniranja ima potencijal osobne promjene, ali i više od toga – uči nas funkcioniranju u zajednici.
Koje bi onda bile društvene implikacije somatskih praksi?
Sigurno je da somatski pristup nekim aktualnim društveno-političkim pitanjima nudi drugačiji ulaz, a potencijalno i izlaz. Iza pojma somatskog stoji ideja cjeline tijela, neodvojivosti fizičkog, misaonog, osjetilnog, duhovnog, afektivnog, relacijskog aspekta cjeline. Za razliku od riječi „tijelo,“ koja jednako označava živo i neživo, „soma“ je živo tijelo, što znači tijelo koje se mijenja. Promjena je uvijek prisutna, ali je nekad ne vidimo ili ne želimo vidjeti jer nas na različite načine može destabilizirati, već se radije držimo poznatih obrazaca i „čvrstih“ uvjerenja. Somatski rad usmjerava naš fokus na promjenu, čime dodatno otvara prostor da se ona i dogodi, kao i na odnose, kontekst. Stoga promjena ne može biti osobna bez da uključuje zajednicu, niti društvena bez da utječe na pojedinca.
Ima li somatika terapijski učinak? Koja je razlika između somatskih praksi i rehabilitacijskih tehnika?
Somatski rad sasvim sigurno može imati terapijski učinak, no to ne znači da je terapija. Ako govorimo o terapiji, važno je precizirati o čemu se točno radi, o kojem terapijskom pravcu. Ono što je karakteristično za somatski pristup, pa čak i kad ga se koristi kako bi se otklonila ili olakšala određena teškoća, je da on računa na aktivnog sudionika procesa. Ne možete nekome „pružiti“ somatski rad bez da je onaj tko prima istovremeno i subjekt, inicijator promjene. Somatski rad ne mijenja, već stvara mogućnost za promjenu.
Koriste li se somatske prakse pri radu s osobama s nekim vidom osjetljivosti?
Iskustvo živog tijela otvara potencijal zajedništva i različitosti. Polazište somatskog rada je ono što jest, a ne ono čega nema, što bi moglo ili trebalo biti. To ga čini dostupnim i primjenjivim za svakoga, uzimajući u obzir različitost i specifične vidove psihofizičke osjetljivosti. Kroz aktivnosti SomaHuta nastojimo otvarati prostor za sve, koji, makar privremeno, imaju želju biti dijelom ove zajednice. Primjerice, dosad smo ostvarili suradnju s udrugom Priroda kretanja čiji rad je usmjeren na obitelji s djecom s teškoćama, surađivali smo i s Centrom za odgoj i obrazovanje Tuškanac, Udrugom za samozastupanje te organizacijom minima somatika iz Italije koja radi s obiteljima čiji članovi imaju neki vid psihofizičke osjetljivosti. Specifičnost ovog pristupa je da rad s pojedinom osobom ne odvaja od rada s čitavim kontekstom oko nje, što uključuje roditelje, druge članove obitelji, terapeute…
Kako vidiš odnos između somatike i koreografije? Što je tvoj koreografski interes?
Somatika i ples nerazdruživo su povezani. Povijesno gledano, utjecaj razvoja somatskog polja na ples kao umjetnost je neupitan, kao što je neupitno i da su znanja iz plesa, plesačko iskustvo i praksa plesa doprinijeli razvoju somatskog polja. Isto mogu reći i za svoje iskustvo. Moj interes za somatiku nerazdvojiv je od mog interesa za ples kao umjetnost, kao praksu, izvedbu, mišljenje. Moj koreografski rad neodvojiv je od plesačke (izvođačke) prakse, koja je istovremeno somatska praksa, neodvojiva od prakse podučavanja, koja je istovremeno i praksa učenja. Svoj koreografski interes bih mogla definirati kao pitanje na koji način misao, tijelom dobiva oblik unutar određenog konceptualnog okvira. Osim ideje (koncepta), okvir definira suradnja i pogled drugoga/publika.
Često surađuješ s vizualnim umjetnicima, između ostalih Marinom Bauer i Michaelom Müller. Kako u tom kontekstu vidiš participativne mogućnosti i situacije?
Da, volim suradnje, a suradnja s umjetnicima iz drugih medija mi dodatno produbljuje uvide u ono čime se bavim. Intermedijalnost me zanima i kao mogućnost različitih ulaza u rad.
Uvijek me zanima kako premostiti razliku između plesa kao iskustvene prakse i plesa kao izvedbe. Mislim da svaki umjetnički rad aktivira gledatelja i poziva ga na neki oblik misaone, fizičke, emotivne ili prostorne interakcije s radom. Kao plesnu umjetnicu, zanima me kako otvoriti prostor interakcije s plesom, što sve utječe na kinestetičku empatiju i doživljaj plesa, te kolika je pritom važnost kinestetičkog iskustva osobe. Participacija (gledatelja) zanima me i s aspekta pojedinačne odgovornosti za zajedničko iskustvo i zajedničke odgovornosti za pojedinačno iskustvo.
Neki od tvojih radova nastali su upravo s tom idejom?
Da, više njih. Zapravo, čini mi se da me iz rada u rad vode slična pitanja i potreba da sa što širim krugom ljudi podijelim iskustvo prisutnosti i povezanosti u plesu. Primjerice, u Titrajima me zanimao doživljaj plesa bez da ga se vidi te razumijevanje iskustva drugoga kroz mehanizam zrcalnih neurona. U Nestajanjima sam publiku verbalno uvela u gledanje kroz usmjeravanje pažnje na dah, gravitaciju, kontakt s podom, i kroz priču o samom početku onoga što je svatko od nas i o razvoju kao iskustvu koje nam je svima zajedničko. U Izvedbi koja se dira vodio me interes za odnos onog tko se kreće i svjedoka, kao i za odnos između pokreta i dodira, a u Dobroj vodi participacija publike očituje se u ostavljanju traga tijekom izvedbe u drugom mediju – ugljenom na papiru.
Ipak, postavlja se pitanje kako privući širu publiku na takve sadržaje, kako približiti ljudima o čemu se radi?
Iskustvo plesa mene vodi do pitanja razloga i smisla, sidri me u osjećaju prisutnosti i povezanosti, uči me obraćati pažnju, definirati namjeru, donositi odluku… Istovremeno, plesnu umjetnost vidim često na margini, u nekoj zoni poluvidljivosti i za neki manji broj ljudi. Rad na vidljivosti i širenje informacija do potencijalnih korisnika bi po meni trebala biti uloga institucija. Kao plesni umjetnici i umjetnice navikle smo sve raditi same: s jedne strane odražavati praksu, a s druge kreirati i održavati okvir, širiti publiku… Što je iscrpljujuće, a često nema, i ne može imati, efekt kakav bismo htjeli.
Dugo me pitanje publike, u kvantitativnom smislu, brinulo iz pozicije „tko će nam doći?“ S vremenom, a osobito u kontekstu SomaHuta, to pitanje se transformiralo u „Do koga ćemo doći?“ Prostora za promišljanje i djelovanje ima. Nije jednostavno i ne ide brzo, ali otvaraju se različiti kanali. Marina Bauer i ja već treću godinu zaredom držimo taktilno-kinestetičke radionice u suradnji s Tiflološkim muzejom u Zagrebu koje su otvorile prostor za susret s različitim korisnicima, ciljanim skupinama i zainteresiranim pojedincima. Ljudi često na radionice dođu s određenom zadrškom prema ideji da će se kretati, plesati u muzeju, no jednom kada se pokrenu, rastvori se drugačiji osjećaj sebe, što najčešće djeluje izrazito osnažujuće i svaki put mi potvrdi ogromni potencijal bavljenja tijelom kao mjestom promjene.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
