“Tijekom nekoliko ljetnih dana u Splitu popričao sam s majkom o svemu. Ali baš o svemu.” Ovo je log line dokumentarnog filma Majči autora Josipa Lukića snimljenog u produkciji zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti. Nakon što je ove godine obišao nekoliko festivala u Hrvatskoj i regiji, film će biti prikazan i na ovogodišnjem Vox Feminae festivalu.
Nakon kratkih filmova Minjonja Njanjonja i Vrag u gospođici Jones u produkciji filmske udruge Blank, Lukić je snimio svoj do sada najduži kratki film (51 minuta) I opasno se primakao minutaži srednjemetražnog filma.
“Majči” je film u kojemu Josip Lukić portretira svoju majku Dragicu, te u otvorenom razgovoru s njom raspliće njihovu obiteljsku povijest. Majka i sin (na sinovljevo inzistiranje) vode razgovor uglavnom o osjetljivim, intimnim temama: seksu, rađanju, abortusu, obiteljskom nasilju, ranoj menopauzi, pedofiliji, diskriminaciji koje je majka I njihova obitelj u Splitu trpjela zbog srpskog podrijetla. Lukić ne bježi od nezgodnih pitanja, čini se da s užitkom preroštava njihovu obiteljsku povijest vadeći najprovokativnija pitanja: zašto je baka djedu uskratila seks, je li djed bio pedofil, kako je majka podnosila očevo fizičko i psihičko nasilje. Uostalom, kada već u prvim snimljenim kadrovima Lukić pita majku kada se posljednji put seksala, jasno je kako se film neće baviti laganim temama.
Glavna junakinja “Majči” – Lukićeva majka Dragica idealna je protagonistica za ovakav film i Lukić je toga svjestan. Majka nema dlake na jeziku, o najbolnijim poglavljima svog života govori bez skanjivanja i uljepšavanja, s humorom i otvorenošću kakva se rijetko viđa pred kamerama. Ovaj film snagu i susgestivnost duguje činjenici da su majka (protagonistica) i sin (redatelj i scenarist) oboje spremni na otvoren razgovor o bolnim temama bez autocenzure.
Portret opičene dalmatinske matere koja je kao samohrana majka preživjela brojne traume i koja je često vlastitim odlukama kršila društvene norme nedostajao je u hrvatskom filmu, otvorio je brojne feminističke teme poput one o odgoju ženske djece u patrijarhalnoj dalmatinskoj sredini, etničke pripadnosti i diskriminacije Srba u Splitu, psihijatrijskog tretmana u hrvatskim bolnicama.
Majči po mnogočemu probija standarde domaće dokumentarne produkcije: film napravljen s minimalnim budžetom uspio je angažirati publiku i ne bez razloga privući neuobičajenu pažnju festivalskih selektora. Što će tek biti kada u skoroj budućnosti Lukić za svoje filmove bude dobivao konkretan novac, možemo samo pretpostavljati, no jedno je sigurno: ovaj filmaš zna ubosti pravu priču i dati joj primjeren redateljsi tretman. I dok njegovi stariji kolege, bogato dotirani od filmskog establishmenta, snimaju filmove u kojima autobiografski materijal najčešće pažljivo rastvaraju u otopini filmske teorije i osobnih kalkulacija, Lukić ide ravno u glavu i pred kameru iznosi sve što čini unutarnju dinamiku njegove obitelji: sram, pomirenost sa životom, nasilje i traumu, strast za životom, roditeljsku predanost. U posljednjoj minuti filma čini se kao da više nema otvorenih pitanja, a kraj se dočekuje s odrađenom katarzom, blagom melankolijom i tugom kultiviranom u gorko-slatki humor, najdragocjeniji supstrat grubog, ali hrabro proživljenog života njegove roditeljice.
Lukićev status na filmskoj sceni polagano raste nakon nagrada koje je posljednjih mjeseci dobio za Majči. Jedna od najvažnijih svakako je Grand Prix ovogodišnjih Dana hrvatskog filma, ali i nagrada za najboljeg novog filmaša s Balkana na prizrenskom DokuFestu. Očito je da je riječ o ambicioznom studentu režije koji je na scenu došao da ostane, uzdrma i ostavi trag. Njegova prednost je i u tome što u svijet audiovizualne umjetnosti ulazi s pozamašnim životnim iskustvom iza sebe, budući je Akademiju upisao u ranim 30-ima, ali i u tome što dolazi iz radničke obitelji, neuobičajenog backgrounda kada je riječ o studentima s umjetničkih studija poput ADU-a.
Valja istaknuti i to da je „Majči“ nastao kao studentski rad na temu portretnog dokumentarca na trećoj godini ADU-a kod profesora, stoga je razumljivo kako je snimani materijal ponajprije mišljen kao studentska vježba, a mnogo manje kao film koji će obilaziti festivale.
U jednom trenutku Lukićev razgovor s majkom pretvara se u okrutno isljedništvo kada on vođen željom za vježbanjem postupka reenactmenta (rekonstrukcije događaja, op.a.) majku moli da mu detaljnije pojasni scenu u kojoj ju je njegov otac i njezin bivši suprug vezanu za radijator tukao. Lukić u ovoj sceni prilično uporno inzistira da mu majka detaljno opiše gdje je stajala i kako se događaj odvijao i ona to čini. Ova scena izaziva priličnu nelagodu kod gledatelja, no nije jasno zašto je ovo bilo važno za filmsku priču u cjelini.
Je li snimanje dokumentarnog filma proces u kojemu redatelj i scenarist (vrlo često objedinjen u istoj osobi) može koristiti baš sve metode koje su mu na raspolaganju kako bi iz glavnog ili sporednih protagonista dobio ono što je predvidio scenarijem, pitanje je često problematizirano u filmskim masterclassovima, no ja ga neću propustiti postaviti prilikom Lukićevog predstavljanja publici na Vox Feminae festivalu.
