I nakon svoje smrti, američka novinarka, spisateljica, dramatičarka, scenaristica, filmska redateljica i blogerica, Nora Ephron ostaje poznata tek po jednom dijelu svoje karijere, svijetu filma. Iako je njen rad, već navedeno, bio vezan uz novinarstvo, romane i drame, i na naslovnici ponovnog izdanja svojih sabranih djela Crazy Salad: some things about women iz 2000. godine biti će prikazana s kamerom u ruci.
Obzirom da je odrasla u obitelji scenarista (čiji filmovi, međutim, nisu postigli osobito dobre kritike), nije nimalo iznenađujuće što se Ephron, nakon književne karijere, okrenula filmskoj umjetnosti.
Njeno pisanje pokazuje sličnosti s ranim romantičnim komedijama Hollywooda, u njihovoj prepoznatljivoj radnji i verbalnim okršajima glavnih protagonista, tako tipičnima za ono što će kasnije zauzeti značajno mjesto filmske povijesti, poznato kao screwball comedy, američki žanr komedije, prisutan u razdoblju od 1930. do 1940., poput filmova His girl Friday i filmova Prestona Sturgesa. Najboljom scenom Ephronova filma smatra se ona iz, svima poznatog filma, Kada je Harry sreo Sally, u kojoj razigrana Meg Ryan stimulira glasan orgazam u restoranu Katz’s Delicatessen.
Senzibilnost kojom odišu njeni radovi snažnija je od skepticizma koji je izražavala prema duhu svoga vremena, ona dolazi od žene koja je u neprestanom propitkivanju svojih mogućnosti, redovito sklona nesigurnosti, i prije svega, strastveno zaljubljena u svoju karijeru pisca, uvijek u potrazi za nepoznatim u New Yorku sedamdesetih godina.
Jedna od kolekcija njenih radova, Scribble Scribble u uvodu donosi nekoliko osvrta na razdoblje kada kao mlada i neiskusna započinje svoj rad u Postu 1963., a istovremeno se osvrćući na neljudske radne uvjete prikazane u filmskim likovima slabo plaćenih novinara i njihovih životnih priča.
Ephron svoj prvi radni dan opisuje ovako: „Hodnik je bio taman. Smrad urina širio se iz muškog toaleta, a staklena su vrata, pred kojima sam se našla, bila tako prašnjava da je sve što sam mogla vidjeti bila prstom ispisana riječ Prljavo! Četiri godine kasnije, vrata su naposljetku očišćena. Unatoč tome, riječ je ostala“.
Nakon toga spremno dodaje: „Ništa od toga nije bilo važno. Bio je to posao novinara, radilo se o još uvijek prisutnom osjećaju stvarne uzbuđenosti. Bio je to New York Post, ne zato što je bio kvalitetan, naprotiv, bio je mnogo manje od toga, već stoga što će, barem kako sam u početku ja i ostali kolege vjerovali, nešto probuditi tu dugogodišnju uspavanost građanskog morala njegove glavne urednice Dorothy Schiff, i da će doći do promjene.“
Schiff, dakako, nije bila poput neodoljivog Waltera Burnsa (glavni protagonist već spomenutog His girl Friday, kojeg je tumačio izvrsni Cary Grant), i Ephron često pokazuje kako u njoj nije vidjela ono čemu se nadala. Isprva vjerujući da je njeno manipuliranje muškarcima isključivo poslovno, pozornije promatranje upozorilo ju je na ono o čemu je kasnije progovorila: „Schiff je muškarce doživljavala kao igračke koje su joj služile kako bi nahranila vlastiti ego, shvaćajući stvari vrlo osobno.“
Upravo zbog nje, New York Post bio je ono što je bio, ostavljajući Ephron razočaranu i kao novinarku i kao čitateljicu, a osobito kao ženu: „Moć kakvu Schiff posjeduje uzima se zdravo za gotovo. Kao žena, ona jest moćna, ali kao urednica, njen uspjeh nije vrijedan spomena.“
U svojoj knjizi Ephron se sjeća iskustva koje joj donio rad u časopisu People: „Smatrala sam da poznajem značenje pojma slavne osobe. Moj se posao vrtio oko Marlona Branda, Mary Tyler Moore i Angela „Gyp“ DeCarla, i ja sam bila sretna. Posao u časopisu People uvjerio me u suprotno: slavna je osoba ona o kojoj piše People.“
S druge strane, Crazy Salad: some things about women smatra se najsočnijom knjigom Nore Ephron! Pišući o ženi, pisala je o doživljaju svojih grudi, seksualnim fantazijama, utjecaju sitnih ženskih razgovora i zajedničkom druženju. Bio je to i njen početak u časopisu Esquire, za koji je uređivala mjesečnu kolumnu. Progovorila je o tenzijama unutar ženskog pokreta, osobito između heteroseksualnih žena i lezbijki, poput Betty Friedan i Glorije Steinem. Značajan doprinos dala je i na području feminizma, baveći se problemima koji su ga pratili, čineći to bez niskih udaraca, ukazujući na nedostatke i ističući prednosti.
Dorothy Parker njen je kratak esej o zanimljivoj temi: kako se držati svog uzora, za koga znamo da smo prerasli? Druženja s ostalim novinarima nerijetko su se pretvarala u igre zamišljanja osoba kojima su se divili. Za Ephron to je bila Parker: „Ja sam oduvijek bila Dorothy. Zabavna. Jedina dama za stolom. Žena koja je uspjela zahvaljujući domišljatosti.“
S gledišta zrele žene, Ephron još pronalazi dašak kvalitete u njenim sabranim djelima. Ipak, njeni lošiji radovi za Ephron dokaz su naivne djevojačke patetike, žrtve i mazohista, žene koja je ovisila o raspoloženju svojih muškaraca: „Nitko više ne želi biti jedina žena za stolom.“
Ephron je uspješno pobjegla od takve sudbine. Sretno udana, otišla je u Hollywood koji joj je omogućio razvoj vlastite karijere, što je dakako utjecalo na bolju financijsku situaciju i na porast samopouzdanja.
Prava je šteta što je je njen filmski rad većini poznatiji od izvrsnih ostvarenja na drugim područjima, a s druge strane, što je njeno filmsko stvaralaštvo, i unatoč tome, u sjeni nekih zvučnijih naslova.
