Lidiju Dokuzović teško je ukratko predstaviti; neki je znaju kao slavujski sopran benda Afion koji je donio nove interpretacije tradicijskih pjesama, neki po bendu Zykopops sa sjajnim obradama turbofolk klasika koje su prošloga tjedna osvojile BBC. Brojni su umjetnički projekti u koje se uključila, kao i suradnje s različitim glazbenicima poput Stanislava Kovačića ili Daria Marušića.
Kao voditeljica nježnog pedagoškog pristupa postavila je na noge mnoge zborove poput Le Zbora ili Čipkica ili pak Zbor pritužbi. Članica je i Ethno Commeetteeja pa je se može naći na rutama ethno kampova i radionica, a u Hrvatskoj koordinira Ethno kamp u Grožnjanu. S opuštenom Lidijom lijepo je i pjevati i razgovarati, pa je i ovaj intervju poput skajp kave s njom u dalekoj Švedskoj o raznim tekućim temama; ispričala nam je kako izgleda njen život netipične glazbenice, koja ju glazba i na što potiče, što je to etno i što za nju znači baviti se glazbom u današnje vrijeme.
Razarajući Afion
Nedavno je na ZagrebDoxu prikazan dokumentarac Marka Dimića Razarajući Afion o Afionu, etno bendu s kojim si dugo radila. Snimili ste albume Afion 2006. i Čudni svati 2008. za Aquarius Records, održali više od 400 koncerata u Hrvatskoj i Europi, dobili priznanje hrvatskog mainstreama i dva puta bili nominirani za Porin. Dokumentarac lovi Afion u prijelomnom biti ili ne biti trenutku. Što je dogodilo s Afionom?
| Dokumentarac je snimljen u vrijeme kad smo počeli ozbiljnije promišljati o onome čime se bavimo. S prvim albumom je sve izgledalo jako dobro. Entuzijazam je bio tu, velika želja da se stvara i svira… Na drugom albumu pridružili su nam se Aleksandar iz Skopja na kavalu i Josip. U periodu vakuuma nakon drugog albuma počeli smo razmišljati na koji način želimo dalje djelovati i tada nam se javio HTV da bi snimio dokumentarac o Afionu. Samo snimanje je pomoglo i nama samima da se osvrnemo na ono što smo napravili, proniknemo dublje u smisao bavljenja muzikom i promislimo kud želimo da nas to odvede, iskristaliziramo vlastite vizije. | https://www.youtube.com/watch?v=5WuOYGYt-Mw |
Što se dešava s Afionom? U Hrvatskoj smo održali prošle godine dobrotvorni koncert u Lisinskom za Azil u Dumovcu i mini ljetnu turneju u Hrvatskoj prije mog odlaska u Švedsku. Još smo svirali i u Parizu na Festivalu Hrvatske (Croatie, le voici). Izgleda da nas neki smisleniji događaji mogu okupiti, ali kako će to u budućnosti funkcionirati, vrijeme će pokazati, a do tada svatko se bavi svojim projektima, što privatnim što glazbenim, netko u Skopju, netko u Zagrebu, netko u Malmöu. U životu svakog čovjeka ljudi dolaze i odlaze, svi ostavljaju nekog traga i pomažu u našem rastu i razvoju. Isto je i s bendom.
PR a la croata: „Lidija Dokuzović ne nosi krzno jer voli životinje!“
Koliko se uspjeh benda zasniva na PR-u, koliko na kvaliteti članova, a koliko ovisi o ukusu publike? Kakva su tvoja iskustva i razmišljanja?
Super mi je rekao jedan prominentni čovjek s estrade: “Izmisli vijest, ili čak intervju sama sa sobom i pošalji u medije, njima olakšaš posao. Ne vole oni da moraju puno misliti, napraviš njihov posao, oni kopipejstaju. A naslov ti može biti “Lidija Dokuzović ne nosi krzno jer voli životinje…”
PR je jako bitan danas. Nekako mi se čini da ljudi sve manje slušaju glazbu i sve manje vjeruju svojim ušima, a više čitaju što se o nekome piše, pa prema tome oblikuju svoj ukus. Kod nas se nažalost PR za muzičare ne svodi na pisanje o muzici i o stvaralaštvu, nego na pisanje o privatnim životima. Ako netko izdaje album, dobro je da ima još neku sočnu priču uz to, jer to prodaje. Nova veza ili nova frizura ili novi ruž za usne. I slika svakako uz to.
Super mi je rekao jedan prominentni čovjek s estrade: “Izmisli vijest, ili čak intervju sama sa sobom i pošalji u medije, njima olakšaš posao. Ne vole oni da moraju puno misliti, napraviš njihov posao, oni kopipejstaju. A naslov ti može biti “Lidija Dokuzović ne nosi krzno jer voli životinje…” I kad malo bolje analiziraš ima brdo bendova koji to rade jer to je, nažalost, način da se čuje za tebe. Tako će široka populacija znati koju nijansu ruža si kupila, a onda možda tri posto od tih koji to pročitaju osjete potrebu da čuje kakvu ti to muziku radiš. Ne znam je li to vrijedno truda, ali možda se s vremenom rodi neki fetiš gdje brojiš svoje slike po novinama i mjeriš da li je veća od konkurencije.
Ja se ne vidim u tom filmu. Zato svaka čast onima koji su izabrali teži put. Možda neće biti jako prisutni u medijima, ali mislim da postoji način da i ljudi koji se ne prostituiraju dođu u medije, pa čak i na HTV, u emisijama poput Dobro jutro, Hrvatska ili Garaža, ili pak na Hrvatski Radio, u emisiju Baština koju vodi Sonja Gospodnetić i koja neumorno traži nove naraštaje koji se bave hrvatskim folkom. Namjerno upotrebljavam folk, jer je taj termin nepravedno izbačen zbog bojazni valjda da ga se poveže s turbo-folkom. A za band je zapravo samo bitno da ustraje u onome što radi. Ako si dugovječan na sceni, kad-tad će doći tvojih pet minuta :). Jedan čovjek iz muzičke branše mi je dobronamjerno rekao: “Ne jebe tko je lijep, već tko je uporan!”
Etno, tradicijska te predurbana i postruralna glazba
Kakav je odnos tradicijske glazbe i etna, odnosno glazbe koju ti kao urbano djevojče radiš, koja se oslanja na tradicijsku glazbu, ali to nije. Je li ta dihotomija uopće važna i kome?
Mislim da ta dihotomija ruralno-urbano odavno ne drži vodu. Ljudi danas u selima žive isto kao i ljudi u gradovima, imaju internet, klinci se igraju na kompjuteru, ljudi iz sela idu u grad na posao (ako imaju posla). Ne znam što bi to točno bila urbana glazba, a što seoska glazba. Je li to ona koja nastaje u selu? A što ako klinac živi na selu i bavi se hip-hopom, da li je to onda ruralni hip-hop? Ili nam je potrebno da imamo granice i podjele? Zašto nema žanra predurbana glazba? Ili postruralna glazba?
Nisu li upravo urbani glazbenici oživjeli interes za tu vrstu tradicije i kako si se ti kao takva našla u etnu? Kakav je odnos publike, a kakav institucija spram etna?
Da, da, oni su pokrenuli postruralni glazbeni pokret...:) Moja majka je obožavala sevdalinke i makedonske pjesme, i to se često slušalo doma. A voljela je i pjevati. Ja sam je kao dijete slušala i plakala i molila da mi pjeva još! Kad sam malo poodrasla sam u jednom periodu života otkrila muziku na jezicima koje ne razumijem. To mi je bilo vau, nešto novo, zanimljivo. Onda sam došla do jedne stare ploče Ladarica i tu sam se zaljubila u hrvatsku tradicijsku glazbu. Zatim se rodio Afion i mojoj sreći nije bilo kraja, jer sam mogla i pjevati sve te pjesme koje su mi se svidjele i dijeliti ih s ljudima.
S velikim strahom sam pristupila interpretaciji hrvatskih pjesama. No, o tradicijskoj glazbi se uči cijeli život i tvoj je izbor kako ćeš tome pristupiti... Bitno je prema pjesmama odnositi se s poštovanjem.
Mislim da je glavni problem s etnom što je premalo mladih, novih bendova koji sviraju tu muziku jer više bendova znači veću publiku, a s većim brojem publike otvaraju se i mjesta gdje se ta glazba može izvoditi i čuti. Tada se može govoriti o sceni. A za stvoriti scenu trebaš imati nove snage koje dolaze, zainteresirati ljude za tradicijsku glazbu, educirati, razvijati pozitivan stav o tome i poticati ljude da se bave tradicijskom glazbom. I to na svoj način.
Doživljava li se tradicijska glazba kao nešto vrlo zadano, omeđeno granicama, bilo nacionalnim bilo glazbenim, u smislu načina aranžiranja ili korištenja određenih instrumenata? Imaš li dojam da se sve što ne potpada u te okvire smatra improvizacijom ili nečim aritificijelnim?
Pa mi jesmo nekako old school i prema tradiciji i ophođenju s tradicijom. Sve je bazirano na propisima, zabranama, stručnom žiriju koji ti govori što treba, a što ne. Još uvijek su nekako glavni nositelji te kulture folklorna društva. Pjesme se rade za ples, i to na način “mi plešemo, vi gledajte”. S velikim strahom sam pristupila interpretaciji hrvatskih pjesama. No, o tradicijskoj glazbi se uči cijeli život i tvoj je izbor kako ćeš tome pristupiti, želiš li biti bliže arhivskoj snimci koju čuješ s kasete ili je ta pjesma nešto drugo u tebi pokrenula. Bitno je prema pjesmama odnositi se s poštovanjem.
Ethno Grožnjan
Često pohodiš ili organiziraš etno glazbene kampove, kao npr. onaj u Grožnjanu kojem si i koordinatorica. Možes li opisati kakvi su to susreti, tko tamo dolazi i što se tamo radi?
Ethno je jedna od ljepših stvari koje sam imala priliku iskusiti u životu. Da pojasnim, Ethno je naziv muzičkih kampova koji postoje po Europi, a sad se lagano počinju otvarati i po drugim kontinentima. Prvi takav Ethno organiziran je u Švedskoj prije više od 20 godina. Moje prvo iskustvo je bilo 2007. kad je Hrvatska glazbena mladež poslala Afion na Ethno u švedski grad Rättvik. Bilo nas je 100 sudionika iz 20-ak zemalja. Deset dana druženja i konstantnog sviranja s ljudima sa svih kontinenata. Vidiš instrumente za koje do tada ne znaš da postoje. Tamo smo upoznali i Aleksandra koji je poslije postao član Afiona. Spavali smo u istoj sobi s kineskim bandom Hanggai, s kojima smo se poslije susretali na različitim festivalima. Naučiš toliko toga o drugim ljudima i drugim kulturama i sve savršeno funkcionira. Komuniciraš s ljudima s kojima ne govoriš zajednički jezik. Tada sam se zaljubila u Švedsku. Nevjerojatno kako je sve organizirano, ali na ležeran način, sve se bazira na međusobnom poštivanju.
Od 2008. koordinatorica sam isto takvog Ethna u Grožnjanu. Svake godine okuplja se prekrasna ekipa mladih muzičara iz Europe i nekoliko afričkih sudionika s festivala Music Crossroads (koji uključuje Zambiju, Tanzaniju i Zimbabve). Svi smo kao jedna mala obitelj. Dane provodimo na radonicama, učeći jedni druge. Cilj nam je privući još više ljudi iz Hrvatske i zainteresirati ih za sviranje s muzičarima iz drugih zemalja, omogućiti im da se susretnu s drugim kulturama, da nauče o drukčijim glazbenim sustavima, drukčijim instrumentima, ritmovima, ali i da počnu istraživati svoje glazbeno naslijeđe.
Ove će se godine Ethno Croatia održati od 11. do 20. srpnja u Grožnjanu. Pozivam svakoga tko se zanima za folk/etno da se prijavi. Ljudi ne moraju biti eksperti u toj glazbi, prijavljuju se muzičari koji se bave i jazzom i klasikom i alternativnom glazbom, ali žele naučiti nesto novo. Svi akustični instrumenti su dobrodošli, to mogu biti i tradicijski instrumenti, ali i ne moraju, svatko donosi svoj instrument kojim najbolje barata. Svake godine četvero mladih glazbenika šaljemo na Ethno u Švedsku. Ove godine je Ethno Sweden od 28.6.-7.7., a zainteresirani se mogu prijaviti do 15.5. na ethnocroatia@gmail.com. Bendovi ili pojedinci trebaju poslati biografiju i motivacijsko pismo, te snimku (može i YouTube link) kako izvode, pjevaju, sviraju neku hrvatsku tradicijsku pjesmu.
1000 glazbenih formacija Lidije Dokuzović
No daleko od toga da te zanima samo etno, prema mojim saznanjima, ti si stalno u nekim bendovima ili projektima, bio to Afion, trenutno aktualniji Zykopops, ili Lidija Dokuzović trio. Imala si i bend koji je radio obrade stvari iz '50ih i '60ih i sigurno još bezbroj, kak ja to zovem, povremenih ili privremenih glazbenih formacija, što ljudi, što glazbala, što stilova. Što si sve radila i čime se trenutno baviš?
| -Mislim da je iskušavanje u različitim žanrovima samo bogaćenje vlastitog izričaja. Osim toga, vokalno izražavanje je tako zanimljivo i široko i treba ga istraživati i igrati se njime. Ozbiljnije sam se počela baviti muzikom tek u 27. godini, dakle, nije predviđeno da postanem rockenroll zvijezda ;), ali zato sam objeručke prihvaćala suradnje s drugim muzičarima. Surađivala sam na nekoliko albuma 7thatspells, sa Stankom Kovačićem na Uspavankama za djecu i odrasle, te albumima Street Cello i Rock Cello, imala sam bend Simbioza, s Monistrom sam gostovala u Aleksandriji gdje smo održali zajednički koncert s egipatskim bendom Massar Egbari... | https://www.youtube.com/watch?v=KhU3gHCLmVo |
Jedan od ljepših projekata se zvao Pelagogika, u kojem sam zajedno s Dariom Marušićem iz Istre bila u bendu koji okuplja jos pet muzičara iz Italije i Albanije, a interpretirali smo pjesme s Mediterana, od Pizzica do Rembetika. Predobro iskustvo. A sad je nekako najaktualniji Zykopops. Radimo na novom albumu, sviramo i dobro se zezamo. Na ljeto nas čeka nastup na WOMAD-u, tako da se ta priča polako i lijepo razvija. Osim toga, upoznala sam neke jako zanimljive muzičare ovdje u Malmöu s kojima se malo nalazim da muziciramo.
Zykopops - Worse Than Turbofolk osvojio BBC
Tijekom ovog ožujka gostovala si na BBC-u s bendom Zykopops i održala koncert u Londonu. Kojim povodom i kako je bilo?
| Zykopops je zanimljivi projekt koji je pokrenuo Martin Swan, škotski violinist i producent poznat na world music sceni već četvrt stoljeća. Zaljubljenik u Hrvatsku i povremeni stanovnik naših krajeva, Martin je producirao posljednji album Kriesa i tamo se upoznao s muzičarima koje je poslije pozvao da sudjeluju u Zykopopsu, a ja sam presretna što su me pozvali da pjevam s njima jer je ekipa predobra, koncept opušten, a opet ozbiljan, odlični su muzičari u pitanju, a opet je beskrajno zabavno. Izvrćemo i prevrćemo pjesme i pritom se dobro zabavljamo. Krajem 20122 snimili smo album Z kao Zajkopops za koji smo dobili sjajne kritike u fRootsu i Rock and Reel magazinu, a urednici na 3. programu BBC-ja su poludjeli za nama, nemam pojma zašto. Valjda smo malo drukčiji. Tako je i uslijedio poziv da snimimo live session. Zatim smo održali koncert u londonskom klubu Giglik u kojem se jednom mjesečno održava Balkankan večer. | https://www.youtube.com/watch?v=3PROsQRb7ZE |
Proizvodnja manjinskih zborova
Vodila si, osnovala i podigla razne zborove, od aktivističkih Le Zbora i Zbora pritužbi, manjinskih Srba i Makendonaca, etno Čipkica. Kako je došlo do toga i kakva su tvoja iskustva?
Zborovi su bili moja iznenadna djelatnost. Sve je počelo s Le Zborom, kad su me cure pozvale da vodim LGBTIQ zbor. Meni je bilo to prvo iskustvo s vođenjem zbora. Puno sam naučila slušajući ljude, uvidjela puno praktičnih stvari o pjevanju, a još više o tome koliko smo mi u životu sputani zabranama, riječima i koliko je ljudima zapravo teško pustiti glas. Bome sad vidim da se Le Zborov glas daleko čuje i jako sam ponosna što sam dio priče Le Zbora.
Poslije Le Zbora uslijedili su makedonski zbor, pa zbor srpskog društva Prosvjeta. Za Prosvjetu mi je bilo jako bitno da se pojavi zbor koji bi njegovao kulturu pjevanja i druženja kroz pjesmu, to je za mene bio i aktivizam. Stvoriti jedno mjesto u Srpskom kulturnom centru usred Zagreba gdje ljudi s veseljem dolaze družiti se i gdje nije bitno jesi li Srbin ili Hrvat. Mislim da je upravo tu vrijednost zbora. Od zborova sam nažalost morala odustati preseljenjem u Švedsku. Svi ti zborovi su posebni jer nisu bazirani hijerarhijski na voditelju koji drži sve konce u rukama, već je to odnos poštivanja i uvažavanja.
Freelance biti ili ne biti
Kako ti je, kao osobi koja se glazbom bavi na nekoliko načina, funkcionirati u svijetu u kojem se uspjeh mjeri novcem, odnosno u glazbenoj industriji koja baš ne podržava ovaj vid lakoće glazbenog postojanja?
Freelanciranje ti daje nevjerojatan osjećaj slobode i sreće, ali istovremeno i neizvijesnosti. Mene je to prvi puta jako udarilo u glavu kad sam u jednom periodu morala biti u krevetu dva mjeseca, nisam mogla niti voditi zborove niti imati nastupe… Prihodi ne dolaze, a nema bolovanja. Tu sam se prvi put zamislila i o sistemu i o vrednovanju muzike i umjetnika općenito. Da ne spominjem da je kod nas i dalje uvriježeno mišljenje da muzičari rade sve to iz ljubavi i da bi trebali biti sretni kad ih se pozove da sviraju.
Uzmimo za primjer dobrotvorne koncerte. Mi smo ih stvarno puno odradili i uvijek smo spremni odazvati za dobru svrhu, ali kad pogledaš, bilo koja manifestacija zahtijeva opremu, dakle, tehniku, ton majstore, majstore svjetla, inspicijente. Bome se nikad ne očekuje od njih da rade besplatno, ali od muzičara je uvijek ok tražiti. Mislim da je to duboko ukorijenjeno u našem “narodu” da sviranje ionako nije posao. Da je lako živjeti od glazbe, nije. Stvarno moraš raditi više projekata odjednom da možeš preživjeti.
Švedska – birokratski raj na zemlji
Trenutno živiš u Švedskoj. Jel bolje tamo? Da i mi isto odemo ;)? Čime se tamo baviš?
Otišla sam iz Hrvatske zbog ljubavi s dragim svojim koji je Šveđanin, istarskog podrijetla. Je li bolje? Hm, tek sam došla u zemlju Hiperborejaca pa mi je za sada sve super, novo i uzbudljivo. Razlike se vide već po birokraciji gdje ljudi znaju da je njihov posao pomoći i biti na usluzi i to tako i rade. Švedska je kultura bazirana na toleranciji, nema govora mržnje u javnosti, naučeni su da poštuju drugoga od malih nogu. Feministkinje su dosta napravile za ovu zemlju, kao i radnička klasa i sindikati, tako da si kao radnik dosta zaštićen zakonima. Kad se sjetim koliko problema je Allan imao kad se doselio u Hrvatsku u MUP-u… Valjda da se zaštitimo od useljenika iz Švedske da nam ne okupiraju državu.
I dalje djelujem u Ethno Committeeu koji je mreža organizatora Ethno kampova pri Jeunesse Musicales International (kod nas je to Hrvatska glazbena mladež). Radimo na promociji Ethno kampova, ali i pedagogije i metodologije koje se upotrebljava na istima, promoviramo učenje glazbe po sluhu, bez nota, demokraciju i upoznavanje s drugim kulturama kroz glazbu. Dogovaramo zajedničke projekte i razmjenu mladih glazbenika. Cilj mi je svakako raditi više na povezivanju švedskih i hrvatskih muzičara. Voljela bih da ljudi upoznaju malo muziku sa Sjevera. Želja mi je napraviti Nordijski festival u Zagrebu, recimo u zimsko doba ;).
Foto: Ana Opalić
