Makedonska književnica i prevoditeljica Lidija Dimkovska gošća je ovogodišnjeg 56. Goranovog proljeća koje počinje sutra u 20 sati pjesničkim čitanjem i svečanim otvorenjem u dvorani F22 zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Osim na otvorenju, Dimkovska će nastupiti u četvrtak, 21.2. u Rijeci (klub Palach) i u subotu, 23.3. ponovo u Zagrebu (MM centar) u 20 sati.
Dimkovska je istaknuta pjesnikinja, prozaistica i prevoditeljica s makedonskoga i rumunjskoga jezika. Na Filološkom fakultetu u Skoplju diplomirala je opću i komparativnu književnost, a na Filološkom fakultetu u Bukureštu doktorirala je rumunjsku književnost te bila lektorica za makedonski jezik i književnost. Sada živi u Ljubljani, u Sloveniji.
Objavila je šest pjesničkih zbirki i tri romana. Romani i poezija prevedeni su joj na više od dvadeset jezika. Dobitnica je brojnih književnih nagrada: njemačke nagrade za poeziju Hubert Burda, rumunjskih pjesničkih nagrada Tudor Arghezi i Poesis, Europske nagrade za poeziju Petru Krdu, nagrade Stale Popov Društva pisaca Makedonije za svoja prva dva romana, a za roman Rezervni život dobila je i nagradu Europske unije za književnost za 2013.
Na hrvatskom su joj objavljeni romani Rezervni život (Ljevak, Zagreb, 2016., prijevod Borislav Pavlovski) i Skrivena kamera (VBZ, Zagreb, 2017., prijevod Borjana Prošev-Oliver). Njezin treći roman Non-Oui, koji je radnjom izravno povezan s Hrvatskom, trenutno se prevodi na hrvatski jezik.
U svom najprevođenijem i najpoznatijem romanu Rezervni život, između ostalog, pišete i o iskustvu djevojaštva i ženskim egzistencijama u doba socijalizma u Makedoniji, kroz protagonistice Srebru i Zlatu, sijamske blizanke rođene sa spojenim glavama. Koliko ste u ovaj roman ugradili vlastita iskustva djevojaštva i odrastanja u Makedoniji u osamdesetim godinama prošlog stoljeća? Mladenačka kultura u 80-ima bila je tada dominantno maskulina.
Ja sam tada bila dijete i družila sam se najviše s djevojčicama, pa u tom krugu nisam imala osjećaj da je mladenačka kultura muška. Ali ponekad bi, kada sam bila na primjer kod bake na selu ili u gostima, opazila da, ako je prisutan neki dječak, onda se njemu prvo daje slatkiš, bombon ili bilo što drugo, ponekad propraćeno s riječima: „da mu ne otpadne kurčić“. Nas su uvijek stariji učili da ne govorimo bezobrazne riječi, ali u slučaju kada je trebalo dati dječaku nešto što možda nije bilo dovoljno i za djevojčice, uvijek su stariji rekli tu rečenicu. Čudno, zar ne? I to nije bio slučaj samo u Makedoniji. Dječaci i muškarci su imali prednost svuda i svagda.
Ali u romanu Rezervni život je više onog što je preživjela moja generacija, znači život ljudi rođenih u 70-tima. Zlata i Srebra iako su sa spojenim glavama i zbog toga za okolinu „nenormalne, čudne“ su ipak neki, možda ne baš stabilan i stopostotni, ali svakako prisutan prototip djevojčica koje su odrastale na periferiji Skoplja u vrijeme socijalizma, a s njima i Bogdan, koji je isto tako „neidealni“ prototip, ali ipak mogući i stvarni.
Čini mi se da smo u 80-ima u bivšoj Jugoslaviji, ali i u Istočnoj Europi, ako ne i šire, nekako odrastali na sličan način i mi žene smo prošle kroz slična iskustva djevojaštva, a muškarci kroz slična iskustva momaštva. Pa zar nije i danas tako? Ali svakako, svako iskustvo je obilježeno i drugim parametrima, ne samo generacijskim. Zlata i Srebra i da su željele, ne bi mogle proći kroz sva iskustva njihovih vršnjakinja jer su bile obilježene fizičkom manom, ali i njihove vršnjakinje (na njihovu sreću) nisu mogle proći kroz ono što je obilježilo Zlatu i Srebru. Roman je priča o životnoj stvarnosti, ali i o njezinom nadstvarnom potencijalu.
Na koji se način vaše pisanje i uopće pristup tekstu mijenjao s vašim izmještanjem iz domicilnog kulturnog prostora; vašim odlaskom iz Makedonije, životom i radom u Rumunjskoj, kasnije u Sloveniji, gdje danas obitavate?
Sve seobe, putovanja i nomadizam koji su obilježili moj život i koji su dio moje svakodnevice, utjecale su i utječu na moje pisanje: ako sam u Makedoniji pisala samo poeziju, kasnije sam počela pisati i prozu; ako je moja poezija na početku bila lirična, apstraktna, metaforična, metafizična, kasnije je postala narativna, konkretnija, metonimična, realistična; ako ranije nikada tema migracije nije probila u moje polje pažnje i pisanja, s odlaskom iz Makedonije postala je manje-više tema mog života; ako ranije nikada nisam razmišljala o tome što je zapravo materinji jezik, sada dobro znam da je to jedini jezik na kome jedino i pišem, iako sam u međuvremenu posvojila više jezika na više nivoa; ako je ranije literatura koju sam čitala ponajviše utjecala na literaturu koju pišem, kasnije je to postao život kao takav: kompleksan, crno-bijeli, nelinearan, nerutinski, nego uvijek gore ali dolje, uslovljen i vanjskim faktorima, a izmještanje i te kako utječe na koordinate života, i u fizičkom i u duhovnom smislu.
Ponekad je teško nositi se sa svim tim promjenama, ali u osnovi je to bogatstvo koje je proširilo granice mog pisanja, mog svjetonazora i života.
Književni život počeli ste kao pjesnikinja. U kojoj mjeri svoju poeziju vidite kao angažiranu ili protestnu? U stihovima koji su kod nas prevedeni i koje ćete, vjerojatno, čitati pred publikom na ovogodišnjem Goranovom proljeću, često pišete o najnižim klasama, pojmu (a)nacionalnosti. Na ovim prostorima u ime nacionalnih identiteta počinjeni su najgnusniji zločini, a nacionalizam u svojoj jezgri „njeguje“ i snažnu mizoginiju i seksizam. Kako ga osujetiti, na mikro i makro planu? Ili jednostavnije, kako se nositi s njegovim toksičnim derivatima?
Možemo se nositi s angažmanom kao ljudska bića, kao i sa stvaralaštvom u kojem, ako je čovjek-pisac etično biće, to će doći do izraza i u njegovom umjetničkom djelu. Stoljeće u kome živimo ponavlja greške prošlog stoljeća, njeguje ih, podupire ih, nacionalizam je skoro mezimče u ne malo europskih država, vraća se rasizam, vraća se fašizam, i uopće zlo koje je obilježilo naš svijet u prošlosti.
Prosto je nevjerovatno kako se u ovom stoljeću, koje bi moralo biti etično, slobodno, demokratsko i u kojem bi svaki čovjek morao imati sva ljudska prava, mi suočavamo s pitanjem abortusa, pitanjem priznavanja manjina, njihovih jezika i kultura, s tim da li da brod s migrantima pristane uz europske države ili da radije potone, bodljikave žice se podižu kao da su vrpce za oprano rublje, a ne da prepriječe slobodu čovjeka koji je napustio sve da spasi glavu, a gdje da traži spas ako ne u širokom „demokratskom“ svijetu?
Bivši makedonski premijer, na primjer, je potpuno normalno prešao tri granice bez pasoša i dobio azil u Orbanovoj Mađarskoj, a djeca umiru na granicama jer nemaju dokumente koji su spaljeni u ruševinama njihovih domova.
Možemo li preko svega toga i kao ljudi i kao umjetnici? Ja osobno ne mogu. Za mene su estetika i etika povezane i neraskidive. Uvijek sam imala slobodarska, liberalna i kozmopolitska razmišljanja, jednostavno sam alergična na nacionalizam, a sve više i na nacionalno i na nacije koje ne vide nikog drugog osim sebe.
Pjesma „Nacionalna duša“ koju ću čitati na Goranovom proljeću je moj odgovor na temu nacionalnosti, nacije, nacionalizma. Jer ako je čovjek nacionalno biće i to mu je najvažnije u životu, onda neka se upita što će biti na onom svijetu, tamo nema nacionalnih granica, nacionalnih nebesa pa ni nacionalnih duša.
Moj angažman u literaturi ne znači da pišem o tim stvarima na prvu loptu, angažman u pisanju je unutarnji poriv, možda ga svi i ne vide, ali najvažnije je biti čovjek sa stavom, pa će taj stav ovako ili onako stupiti u ono što stvaraš.
Književno tržište i sve njegove zakonitosti tjeraju pisce i spisateljice da se ponašaju poput poduzetnika; da neprestano brinu o vlastitom marketinškom potencijalu i tržišnom dosegu, ali i da se međusobno nadmeću. Stvara to često nezdravu atmosferu u ovom dijelu književnog polja. Kako se vi sami nosite s tim?
Mislim da je to posao izdavača, agenata, menadžera, a ne autora. Autori su bačeni u tu nezdravu atmosferu tržišta i nadmetanja, a industrija je nažalost uhvatila i knjige i autore, više nego ikad. Ja nadu da promovira knjigu uvijek polažem u izdavača, a sama osim Facebooka nemam ni web stranicu ni neke druge mogućnosti, a i ne trebaju mi. Ja moram pisati, a o onome što je objavljeno nek se brinu oni koji žele da to prodaju.
Vaše dominantne teme su život žena u prošlom stoljeću na području Europe, ali i migracije, egzil. Čime se bavite u rukopisima koje trenutno pišete, što vas najviše zanima?
Trenutno završavam zbirku kratkih priča koje imaju zajednički koncept: svi likovi u pričama su živjeli ili na drugi način su bili povezani s toponimom ‘Karl Libkneht’. Knjiga se i zove „Kada sam napustio/napustila Karl Liebkneht“.
Dokumentirala sam se gdje sve postoji taj toponim u obliku ulica, naselja, sela, ali i drugih mjesta koje nose ime Karla Libkenhta, inače najboljeg suradnika Rose Luxemburg, a zajedno su i ubijeni. Dokumentirala sam povijesne događaje koji su se dogodili u tim krajevima u kojima sam postavila izmišljene likove i napisala priče o njihovim životima uglavnom povezane s tim što im se dogodilo onda kada su napustili ili planirali napustiti ili se možda i vratili na adresu povezanu s Karlom Libknehtom.
Oko 30 priča s isto toliko likova koji su postavljeni u realno povijesno doba i u realnom prostoru, ali imaju svi svoju intimnu, emotivnu i osobnu priču. Naziv Karla Libknehta povezuje ih tako geografski kao i na neki simboličan način: u svijetu, odnosno Europi, je oko sto toponima povezano s imenom Karla Libknehta.
I sama sam u Skoplju živjela u toj ulici, pa otuda i ideja, da pronađem odnosno izmislim likove koje, kao i ja, imaju svoju priču koja ih je obilježila u toku ili poslije života na tom toponimu. Iako se radi o eksperimentu pa čak i o konceptu knjige, sve su priče ispičane u prvom a-fikcijskom licu, koga i sama volim i poštujem.
Dolazite iz male zemlje koja na književnoj karti svijeta mnogima nije poznata. Jedna ste od najpoznatijih makedonskih književnica u Europi i svijetu. Kako stranci danas vide Makedoniju i Balkan?
Još uvijek kao neku egzotiku, neki kao bure baruta, neki kao neotkrivenu ljepotu, ali najviše ga ne vide nikako. Mora da se desi nešto radikalno, drastično na Balkanu pa da ga drugi opaze, kao na primjer ratovi, konflikti, ili na pr. promjena imena Makedonije u Sjevernu. Kad se desi nešto dobro na Balkanu to je čudo za nekoliko sati, a kad se desi nešto loše to je istovremeno i nešto što postane stereotip, ali u humanističkom smislu i čudo za tri dana. Brzo se zaboravlja na Balkan, svijet je pun novih izazova.
Ni sami Balkanci ponekad nemaju želju da razmišljaju o sebi, kako će onda drugi misliti o njima? Svako približavanje kulture Balkana svijetu je početak od nule, kao da prije nije postojalo ništa drugo. Balkan, pošto nema uređen sistem je dobar za projekte, ali život nije jedno-ili-trogodišnji projekt, nego najčešće borba za egzistenciju i za ljudsko dostojanstvo. Možda je zbog toga Balkan pun dobre literature koju svijet može otkriti samo u projektima, odnosno poneke knjige prevedene na „velike“ jezike, ali ne može ga otkriti kao sistem, kao nešto što je konstantno dobro, kvalitetno, dostojno za kontinuiranu komunikaciju sa svijetom.
Niste samo spisateljica, vi ste i agilna prevoditeljica s rumunjskog i makedonskog. Na koji način praksa prevođenja utječe na vašu spisateljsku praksu?
U procesu prevođenja kreativni proces ne pretvara samo riječi u riječi, već im daje smisao, značenje, unutrašnju formu, daje im kontekst, kulturu. Prevođenje je najbolje čitanje koje si autor/ica može zaželjeti, nitko na tako podroban način ne čita nečije djelo kao što to radi prevodilac. Svjesna sam da i moja djela na taj način čitaju samo moji prevoditelji koje smatram za najbolje prijatelje mog djela, za anđele-čuvare smisla djela u drugim jezicima. Kao što ja apsolutno vjerujem mojim prevodiocima, tako želim da i autori/ice koje ja prevodim vjeruju meni. Posebno volim prevoditi poeziju, živeći sa stihovima koji na neki način postaju moji. Kad prevodim prozu, obično ne pišem svoju, ne samo zbog vremena koje posvetim prevođenju, već i zbog stanja u kojem me knjiga koju prevodim donese. Uvijek živim s knjigom koju prevodim, udahnem joj novi život, i tek poslije mogu se posvetiti svom pisanju.
Prevođenje je svakako i odlična vježba za vlastiti jezik, za vlastiti unutrašnji lingvistički, duhovni, filozofski tok misli. Upravo sam završila prijevod predivne knjige za djecu Jane Bauer Grozovilca u Strašnoj šumi koja me je vratila i u djetinjstvo, i u godine kada sam čitala kćerki knjige za djecu, ali i u doba čitalačke nevinosti i podsjetila me na jezični svijet životinja i nadprirodnih bića jer u knjigama za odrasle rijetko sretneš riječi kao sova, puh, vjeverica, jež, vila itd. Prevođenje mi uvijek nudi nov svijet iskustva i doživljanja, koji na neki način, manje ili više, ranije ili kasnije, utječe i na moje stvaranje. A osim toga, prevodeći s jezika kakvi su rumunjski i slovenski, s ne baš puno znalaca u Makedoniji, osjećam i sreću ali i odgovornost prenijeti iz tih dviju kultura ono što je zaista vrijedi i što moraju makedonski čitaoci pročitati jer bez toga bi bili i literarno i kulturno siromašniji.
U književnom svijetu sve je više snažnih ženskih spisateljskih glasova, vladavina muškaraca u ovom polju polagano se narušava, mijenja. U kojoj je mjeri suvremena svjetska i europska književna scena osvijestila rodne nejednakosti u polju literature?
Dobro da je tako, da je sve više snažnih ženskih spisateljskih glasova, i ja to opažam i tome se radujem. Kada razmišljam o pojedinim književnostima, vidim da su žene spisateljice čak i bolje od muškaraca. Osobno mislim da ima odličnih autorica i u Makedoniji i u Sloveniji i u Rumunjskoj, u moje tri „matične“ države. Ali mislim da je tako i u Hrvatskoj i drugim zemljama. Ne znam zašto je to tako, vjerovatno je bilo krajnje vrijeme za tu radikalnu promjenu, i ranije su žene bile snažne, ali im je sistem zatvarao vrata, a sada i to se na neki način mijenja.
Naravno, ne mislim da današnje spisateljice imaju sve ono što imaju njihove muške kolege. Kada samo pomislim da su u 60 godina postojanja najveće nagrade Zlatni venac poezije u Strugi u Makedoniji samo tri pjesnikinje dobile nagradu, a svi ostali su bili muškarci, jednostavno me uhvati bijes i tuga. Četiri godine sam bila članica žirije nagrade Herbert u Poljskoj i naš žiri nije dodjelio nagradu ni jednoj pjesnikinji, ali na sreću sada vidim da se to mijenja.
Kao predsjednica žirija za nagradu Vilenica u Sloveniji ponekad osjećam optužujuće poglede kada kažem da moramo misliti i na spisateljice, ne samo na pisce. Čak su i žene ponekad ‘a priori’ za muškarce, a rijetko je obratno. Puno toga još trebamo promijeniti no ipak se radujem što na književnim festivalima opažam puno autorica, a njihove se knjige štampaju, nagrađuju, čitaju. Upravo sada je u Makedoniji nagradu za najbolji roman godine dobila Nikolina Andova Šopova.
Mislim, da će nove generacije potpuno izbrisati granicu između statusa/položaja pisca i spisateljice što će biti i najbolje za sve, a najviše za književnost samu.
