Slikarica i profesorica Ružica Josifovska (1938.) iz Kavadarca jedna je od pet dobitnica WoW nagrade za strašne žene u Makedoniji. Tijekom svog dugogodišnjeg rada u školi i podučavanja likovne umjetnosti, inspirirala je brojne mlade umjetnike i umjetnice, za što je i primila brojne nagrade i priznanja. Iako je već godinama u mirovini, i dalje slika (koristeći ekološki prihvatljive boje), prati kulturna događanja, aktivna je na društvenim mrežama i vodi likovnu grupu za seniore.
Kako je počeo vaš put kao umjetnice?
Moje umjetničko putovanje započelo je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad sam imala samo tri i pol godine. Tada nismo imali ništa – proganjali su nas sa svih strana, razarali su nam kuće, sve je bilo u ruševinama. Svoje prve crteže napravila sam koristeći barut! Rastavljali bismo metke, izvadili barut i njime crtali po betonu. Tada bi moj brat zapalio barut. To su bili moji prvi crteži, upisani u beton. Naše igračke su bili meci, oružje ili bilo što što je ostavljeno u poljima nakon rata. To su bili moji počeci. Nakon rata, u školi smo crtali križaljke. Učiteljica je prijavljivala moje crteže na različita likovna natjecanja u Beogradu, i uvijek bih dobila neku nagradu. To mi je bio poticaj da se nastavim izražavati kroz umjetnost.
Koje su vaše omiljene teme u slikarstvu i jesu li se mijenjale kroz karijeru?
Najdraža tema u djetinjstvu mi je bila neposredna okolina. Stalno sam promatrala stvari oko sebe i prenosila svoja zapažanja na papir. U srednjoj školi za likovnu umjetnost i dizajn “Lazar Ličenoski” radila sam domaće zadaće i učila o povijesti umjetnosti. Kasnije sam se počela izražavati na suvremeni način, no publika nije imala “sluha” za takav pristup, stoga sam se prebacila na klasični realizam i tehniku ulja na platnu. Istraživala sam različite umjetničke pokrete i tehnike, ali zadržala sam se na realizmu.
Makedonska arhitektura i folklor bili su mi velika inspiracija pa sam neko vrijeme slikala uglavnom narodne običaje (npr. svadbe). Tijekom života neprestano sam slikala portrete članova moje obitelji. Jugoslavenski politički režim tada je nalagao umjetnicima da se bave temama vezanim uz narodnooslobodilački rat i napredak zemlje. U tom periodu imala sam bijenalne izložbe s preko 40 radova – koji bi se svi prodali.
Što mislite o programu likovnog obrazovanja u današnjim srednjim školama?
Čini se da u posljednjih nekoliko godina umjetnost kao predmet u osnovnim i srednjim školama gubi na važnosti. Prije smo imali dva sata tjedno, blok-sate, i likovne grupe, dok je danas to svedeno na minimum. Satnica se smanjila, a likovne grupe su ukinute.
Nedavno ste imali retrospektivnu izložbu u Kavadarcima. Što vas posebno inspirira u tom kraju?
Na retrospektivnoj izložbi bili su prikazani radovi iz mojih različitih umjetničkih faza. Stara makedonska arhitektura, običaji i folklor oduvijek me nadahnjuju, a isto vrijedi za prirodne ljepote Makedonije, imam puno radova s tom tematikom. Osim toga, slikam crkve i samostane – još jedan oblik makedonske baštine – i portrete ortodoksnih svetaca.
Za vrijeme Jugoslavije dobili ste medalju rada koji vam je uručio Josip Broz Tito. Možete li nam ispričati više o tome?
Kad sam predavala likovnu kulturu, prijavljivala sam radove svojih učenika i učenica na različita natjecanja u SFRJ i šire, i na svakom bi moji studenti dobili neku od nagrada – zlato, srebro ili broncu, plakete ili priznanja i slično. Kad sam bila pozvana u Beograd, nisam ni slutila da ću i ja primiti neku nagradu. Kad sam stigla, rekli su mi da mi je dodijeljena Zlatna medalja rada za moj trud u promicanju Jugoslavije diljem svijeta. Bio je to vrlo svečan i služben događaj koji me jako obradovao. Osim te medalje, dobila sam i druga važna priznanja, uključujući zlatnu plaketu za pedagoška postignuća i plaketu za izvanrednu edukatoricu za ostvarenje obrazovnih ciljeva Republičkog pedagoškog vijeća.
U 1980-ima ste bili i zastupnica u parlamentu SFRJ. Kako je do toga došlo i kakvo je bilo to iskustvo?
Kada su se u to vrijeme birali zastupnici i zastupnice u parlamentu, izabrani pojedinci nisu nužno očekivali da će dobiti takvu ponudu. Mene je predložilo nekoliko organizacija i tako sam dospjela na tu poziciju. Bila sam članica Komisije za obrazovanje, znanost i kulturu te članica Odbora za međunarodne odnose. Bliska suradnja s brojnim organizacijama i institucijama bila je za mene značajno i pamtljivo iskustvo.
Kao aktivna članica Antifašističkog fronta žena, zalagala sam se za ispunjavanje socijalnih potreba u Kavadarcima. Na primjer, uz pomoć moje dobre drugarice Vere Aceve uspjela sam se izboriti za otvaranje prvog javno financiranog dječjeg vrtića u Kavadarcima, što je omogućilo ženama da se zaposle i steknu ekonomsku neovisnost.
Uvijek ste radili s mladima, a danas vodite i umjetničku grupu za seniore. Što najviše volite u radu s mladima, a što u radu sa starijima?
Mladi u mom gradu pokazuju ozbiljan talent za umjetničko izražavanje i glazbu i pravi je užitak raditi s takvim mladim ljudima. Ne samo da su talentirani, nego ih krasi i velika kreativnost i inteligencija. Još uvijek dajem besplatne privatne lekcije mladima kako bih im pomogla da razviju svoj umjetnički izričaj i pružila im podršku u daljnjem obrazovanju. Iskusniji umjetnici već znaju u kojem smjeru žele ići, stoga naprosto nadograđujem njihovo znanje.
Radila sam kao profesorica likovnog 40 godina i neizmjerno sam ponosna na sve svoje učenike i učenice i na nagrade koje su dobili, a koje su im često pomogle da dobiju stipendije za daljnji studij. Također sam jako ponosna na svoje petero unučadi – od kojih je troje studiralo umjetničke fakultete. Jedan od njih je Igor Josifov koji je studirao u San Franciscu i danas je svjetski poznati umjetnik.
Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta Women on Women koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa.
