Tekst je izvorno objavljen na rumunjskom portalu Scena9.
Novi online trend – žene koje grade vlastita računala u kućnoj radinosti – pokazuje želju jedne generacije da na ovaj ili onaj način iznova zadobije kontrolu nad tehnologijom. Fenomen govori o manjku transparentnosti u svijetu tehnologije, mjestu žena u tom polju i o mogućnosti drugačijeg odnosa s našim uređajima, koji ne slijedi model koji nam je dosad nametan.
Svoje prvo računalo dobila sam sa šest godina. Sjećam se kako sam skoro godinu dana samo skidala slike članova_ica benda Rebelde (RBD). Dan za danom sjedala bih za njega i satima stiskala desni klik, spremajući svaku sliku. Internet sam koristila samo kao posrednika u stvaranju male neformalne arhive, koja je s vremenom narasla na tisuće slika. Inače, imala sam samo nekoliko igara, poput Herculesa ili Prince of Persia (verzija iz 1998.), i glazbu koju sam piratski skidala ili snimala telefonom s televizora.
Premotajmo sad film unaprijed: u roku od nekoliko godina, moje računalo preplavile su hrpe tabova i obavijesti, pojavile su se društvene mreže, a mogućnosti su postale beskrajne. Ali internet, koji se u početku činio kao neograničen prostor, postupno se – paradoksalno – transformirao u nešto što biva sve uže. Moje vrijeme provedeno online bivalo je sve strože nadzirano, kontrolirano algoritmima korporacija o kojima gotovo ništa ne znam.
Ponekad mi je teško otrgnuti se od nostalgije i optimizma 2000-ih i 2010-ih, posebno sada kada se kiberprostor u kojem živimo čini sve udaljenijim od utopije koju smo isprva zamišljali_e. I zato, kad mi je prijatelj poslao neku objavu u kojoj se pokazuje kako je jedna kreatorica sadržaja izgradila vlastiti cyberdeck – neku vrstu računala iz kućne radinosti, koje se obično sastoji od ekrana, računalne jedinice, tipkovnice, miša, baterije i kućišta – zapitala sam se predstavljaju li takve inicijative priliku da nekako ponovno preuzmemo kontrolu nad tehnologijom koja nas okružuje.
Taj jedan klip teleportirao me u cijeli online ekosustav, gdje deseci žena pokazuju kako su izgradile vlastita računala, i to u raznim zanimljivim estetikama: u školjkastoj torbici, s temom Hello Kitty, Jagodica Bobica cyberdeck ili cyberdeck prema solarpunk estetici. Do sada je taj hashtag prikupio oko četiri tisuće objava na TikToku, a ono što je započelo kao pobuna protiv estetske jednostavnosti i standardizacije tehnoloških proizvoda, koje uglavnom dizajniraju muškarci, dovelo je do šire rasprave o političkim implikacijama izrade vlastitog računala.
No, iako se trend može činiti novim, cyberdeckovi su zapravo popularni u raznim online zajednicama već godinama. Izraz cyberdeck dolazi iz romana Neuromancer (1984.) Williama Gibsona, autora znanstvene fantastike koji je zamislio internet i virtualnu stvarnost prije nego što su oni postali toliko složeni kao danas. Hakeri u njegovu romanu nose masivna prijenosna stolna računala, poznata kao cyberdeckovi, koje koriste za pristup Matrixu, tj. internetu. Mene, pripadnicu Generacije Z, odmah su podsjetili na kompaktne pudere iz Totally Spies (a da ne spominjem da sam se nadala da ću sebi složiti jedno baš takvo računalo) i na sve cyberpunk animee s istom estetikom, poput Ghost in the Shell.
Postoji subreddit o cyberdeckovima, koji je s vremenom nabrao 147 000 pratitelja. Korisnici_e se međusobno savjetuju, objavljuju slike računala koja su izgradili_e i razgovaraju o svojim iskustvima u tom procesu. Na internetskoj stranici The Cyberdeck Cafe možete pronaći informacije o tome kako započeti s izgradnjom vlastitog računala, vodič za gradnju i chat na Discordu gdje možete komunicirati s drugim ljudima.
Zapravo, ako tražite neki ugodniji, cozy internet ili neko više „utjelovljeno”, opipljivije online iskustvo, jedna od najboljih stvari koje vam se mogu dogoditi jest da otkrijete da postoje ljudi koji vam zapravo žele pomoći izgraditi taj svemir – u zajednicama na Discordu, čak i na Redditu (ako preskočite negativne komentare), a u novije vrijeme i na TikToku ili YouTubeu.
Možda je to, uostalom, razlog zašto sve više djevojaka koje svoje vrijeme provode online gradi vlastite cyberdeckove: iz želje da ponovno steknu kontrolu nad tehnologijom i s njom imaju izravniji odnos. Kako bismo bolje razumjeli_e taj fenomen, razgovarali_e smo s jednom od promotorica trenda, medijskom umjetnicom iz Los Angelesa, kao i članicama organizacije koja organizira rezidenciju na kojoj se uči kako izgraditi cyberdeck.
Mislim, posebno se zumerima čini dosta revolucionarno to što se puno ljudi istovremeno zasitilo računalnog modela koji im je nametnut i što traže alternativu. I to nije iznenađujuće, objašnjava Whisper, umjetnica iz Los Angelesa koja modificira svoja računala od 2013. i koja je 2023. jedno izgradila na temelju istih estetskih konvencija koje danas i povezujemo sa cyberdeckovima.
Zapravo sam i radila isto to dok sam gradila svoje prvo računalo: pokušavala sam promijeniti vanjsko obličje kako bih na neki način promijenila svoj odnos s onim što je unutra.
Unutrašnjost, za Whisper, znači softver, način na koji s njim komunicirate u vremenu i obrasce koje stvarate oko njega. Problem je u tome što se od tih navika puno teže odučiti, zbog čega je prirodno da ljudi počnu s estetikom. Whisper vjeruje da je iskorak već to što korisnici_e počinju sami_e izrađivati računala, jer to otvara niz novih mogućnosti za bolje razumijevanje tehnologije koju koristimo.
To mi govori i Ubeboobey, jedna od kreatorica sadržaja koje su trend cyberdecka odvele korak dalje. Svoje prvo DIY računalo počela je sastavljati nakon što je na Pinterestu vidjela neke slike, jer ju je zanimalo bi li mogla stvoriti zabavniji uređaj, ali je ubrzo shvatila da je u tom procesu potrebno uzeti u obzir i političku stranu. U videu na svom TikTok profilu Ubeboobey objašnjava da bismo takva računala trebali držati podalje od umjetne inteligencije i velikih korporacija:
Mislim da je ljepota tog hobija u tome što sastavljate računalo od hrpe naizgled nepodudarnih dijelova koje imate na raspolaganju ili koje pronađete rabljene.
Osim estetike, najvažnije je pitanje što točno želite raditi sa svojim cyberdeckom nakon što sve dijelove sastavite, smatra Whisper.
Trebate razmisliti o tome kako ga želite upotrebljavati i prije nego što počnete osmišljavati njegov izgled. Razmislite što želite od stroja koji ima samo jednu namjenu. E, tu se stvari zaista počinju otvarati, nastavlja umjetnica.
Na primjer, izradila je prilagođeno računalo za svoj dom koje je samo mali stroj za multimediju i mala arhiva. S njega se ne mogu slati poruke, nema pojma što je Instagram, služi samo za igre i lokalno pohranjeni sadržaj. Dok smo razgovarale, umjetnica se služila deset godina starim ThinkPadom koji također nema Instagram i koji upotrebljava vrlo specifično, samo za određene stvari. Sve je to dio načina na koji Whisper pokušava preduhitriti jedan od rizika koje nosi trend cyberdecka – prekomjernu potrošnju.
Potrošiti 400 dolara na Amazonu za kupnju svih tih cyberdeck alata nije baš punk, kaže mi uz smijeh.
Zato potiče ljude da koriste komponente koje bi inače završile u otpadu, stare laptope, predmete koji se mogu reciklirati. U istom duhu, Ubeboobey je na TikToku objasnila da smatra nelogičnim graditi cyberdeckove, a zatim ih prodavati online, jer to je izdaja same biti takvog predmeta: da se stvori nešto prema vlastitoj osobnosti i izgradi uređaj koji će vam pomoći da ponovno steknete svoju online autonomiju.
Za mene cyberpunk znači baš to, nastavlja Whisper. Prijenosna računala sama po sebi mogu biti cyberpunk. Nije stvar u specifikacijama ili najnovijem stroju, već u načinu na koji ga upotrebljavate. Možete reciklirati deset godina star laptop, pretvoriti ga u mali terminal, obojiti ga, dati mu ime, prilagoditi pozadinu radne površine i to je dovoljno. Ako želite koristiti prijenosno računalo kao hakerski terminal – samo dajte.
Vrijeme je da žene dobiju svoje mjesto u svijetu tehnologije
Ubeboobey koristi svoj cyberdeck kao svojevrsnu miniarhivu, minijaturni odraz svojih interesa, punu knjiga koje je poskidala – o medicini, poljoprivredi, obrazovanju ili filozofiji – offline članaka s Wikipedije, TED govora, offline karata, svoje omiljene glazbe, Sudokua, Tetrisa i nekoliko drugih igara. Upotrebljava ga otprilike dvaput tjedno i vjeruje da nikada neće zadobiti konačan oblik, jer ga stalno dorađuje. Pravi svoje prve korake u svijetu tehnologije i izgradnje cyberdeckova, tako da svakim danom uči sve više.
Njezin cyberdeck, koji izgleda kao da mu je vlasnica sirena, usjekao mi se u pamćenje otkako sam vidjela prve klipove na TikToku. Za drugi je pomislila da bi voljela da izgleda kao da je ispao iz neke solarpunk budućnosti, gdje ljudi žive u skladu s prirodom i tehnologijom, a ne usuprot njima. Međutim, objasnila mi je da ne vjeruje da bilo koji od njezinih cyberdeckova treba biti vezan za određenu estetiku, jer dizajnira ih više u skladu s onim što joj se u tom trenutku sviđa i sa svojom osobnošću.
Od svog prvog videa, Ubeboobey je prikupila preko 200 000 pratitelja, a njezini videozapisi dosegnuli su milijune ljudi. Na primjer, video u kojem raspravlja o političkim implikacijama cyberdeckova trenutno ima preko 4 milijuna pregleda.
Nakon što su njezini videozapisi postali viralni, počela je dobivati i mizogine komentare od muškaraca.
Ima jedan citat koji ide otprilike ovako: ʽNesiguran muškarac u svom će prostoru osjećati da ga ugrožava žena, čak i ako mu ona ništa ne uzima ili ne ugrožava taj njegov položaj.ʼ Mislim da to ima veze i s kulturom gatekeepinga i s činjenicom da su većinu cyberdeckova koje sam vidjela, sve YouTube videozapise iz kojih sam učila, napravili muškarci i imali su vrlo specifičnu estetiku: cyberpunk, robusnu, utilitarističku.
Misli da su žene koje sada grade cyberdeckove online odstupile od tog standarda, a s obzirom na to da se bave hobijem koji se tradicionalno smatra muškim, reakcija na ono što rade često bude: „Ma ne, to ti se ne radi tako.”
Dobila sam puno komentara u stilu: ʽZašto ga slažeš tako estetično? To nije poanta.ʼ I smiješno je, jer su svi videozapisi o cyberdeckovima koje sam gledala bili zaokupljeni estetikom koliko i ja. Razlika je u tome što je moj imao ukrasne školjkice i detalje koji se smatraju ženstvenima, a to je neke ljude iritiralo.
Ubeboobey vjeruje da je vrijeme da žene dobiju svoje mjesto u tehnologiji, gdje će se moći umjetnički izraziti i povratiti moć. Tehnološkom industrijom dominiraju muškarci i posjeduju je, pa su često tehnologije koje oni grade također podređene istoj muškoj i patrijarhalnoj logici.
Budući da je to tako dugo bilo područje kojim su dominirali muškarci, zbog činjenice da sve više žena sada stupa u tu kulturu, ona se sad čini kao potpuno nov i uzbudljiv pokret. I mislim da je to posebno važno za žene poput mene, koje nisu znale ništa o tehnologiji, ali su priželjkivale naučiti više, nastavlja Ubeboobey.
Cyberdeckovi su odličan početnički projekt i pristupačna odskočna daska za mnoge. Sad kad već ima dva cyberdecka, ne želi izgraditi još jedan, jer joj stvarno ne treba više. To jest problem, objasnila mi je – kada neki trend dovede do pretjerane potrošnje ili kada ga se monetizira. Kad mi je to rekla, sjetila sam se da sam prije nekog vremena vidjela da je jedna kreatorica sadržaja već surađivala s Claudeom, UI asistentom i modelom koji je razvila američka tvrtka Anthropic, te je pokazala kako se koristila tzv. vibe codingom1 za izgradnju svog novog cyberdecka.
Je li moguće da tehnološki divovi neće monetizirati ovaj trend?
Whisper smatra da uopće nije iznenađujuće to što tvrtke poput Anthropica i OpenAI-a sklapaju plaćena partnerstva oko trenda cyberdeckova.
Na makrorazini, prilično sam skeptična prema umjetnoj inteligenciji. (...) Čini mi se problematičnim i način na koji te tvrtke pokušavaju konstruirati našu ovisnost o tehnologiji. U budućnosti će korištenje ovih sustava vjerojatno postati puno skuplje, osim ako se u pozadini svega ne pronađu neka održiva rješenja, nastavlja umjetnica.
Ona smatra da je, kad se govori o cyberdeckovima, važno ne zaboraviti na ključnu varijablu: kôd. Jedino područje u kojem UI radi koliko-toliko dobro jest kodiranje – postoji cijela rasprava oko vibe codinga, koja postaje sve složenija.
Postoje ljudi koji su totalno kritični prema umjetnoj inteligenciji i kažu da je sve to glupo i da treba samo napisati dobar kôd. Ali mnogi od onih koji to govore dolaze iz privilegiranih sredina, gdje su imali vremena steći tehničku stručnost ili profesionalno raditi u industriji. Reći ʽsamo moraš napisati dobar kôdʼ može postati neka vrsta tehnološkog mačizma, smatra Whisper.
Zato je gotovo prirodno da te tvrtke žele instrumentalizirati ovaj trend za marketing i reći vam da možete vibe codingom stvoriti cyberdeck, na primjer. Whisper se trudi ne moralizirati previše kako ne bi obeshrabrila žene koje sada ulaze u to područje.
U konačnici, činjenica da više djevojaka ima pristup računalnoj opremi za eksperimentiranje i učenje dobra je stvar. Ponekad kupite neke komponente za projekt i više ne radite na projektu, ali predmeti su tu, poput misli koja vas stalno kopka, nekog stalnog poriva: ʽMoram pronaći neki način da ovo iskoristim.ʼ
Još jedna zamka za ljude koji počinju s cyberdeckom, objašnjava Whisper, jest neugodno računalno iskustvo – računalo Raspberry Pi na koje se priključite i njegov mali ekran mogu biti vrlo spori. Unatoč tome, izvrsna su kao serveri.
Ali mislim da će za nekoliko godina mnogi ljudi shvatiti: ʽAh, dosta su slaba kao osobna računala, ali su super kao serveri.ʼ A onda će otkriti da self-hosting2 i okruženje kućnog laboratorija otvaraju zanimljive putove. Jedva čekam da sve cyberdeck girlies postanu home lab3 girlies.
„Širi pokret izbjegavanja prostora koji nas stalno nadziru”
Kad smo već kod tehnoloških divova, Meta je 8. svibnja ove godine objavila da će na Instagramu ukinuti end-to-end enkriptirane poruke, alat za privatnost koji se dosad mogao upotrebljavati na toj platformi. Tvrtka se obranila rekavši da se ta značajka ne koristi široko i uputila je korisnike na WhatsApp.
Enkripcija na Instagramu nikada nije postala standard za poruke u aplikaciji, pa je tvrtki bilo puno lakše reći da ljudi jednostavno ne upotrebljavaju taj alat. No ovih dana sve više ljudi traži nove načine komunikacije i okupljanja na mreži, a pokreti poput izgradnje cyberdeckova, čini se, nude alternativu tehnologijama na koje smo se navikli i načinu na koji s njima ulazimo u interakciju.
Verzija interneta koju je izgradila Meta oduvijek je i djelovala kao teren koji nam se jednostavno daje u zakup. Čak i u organizatorskim i aktivističkim krugovima, puno se komunikacije odvija na Signalu – i za to postoji razlog. Ljudi traže prostore u kojima se osjećaju autonomnije i manje nadgledano. (...) Mislim da je sve ovo dio većeg odmicanja od prostora koji nas stalno nadziru. Često pomišljam na razliku između javnog parka i javnog prostora u privatnom vlasništvu, objašnjava Whisper.
Whisper kao primjer autonomnog prostora navodi Plot, platformu koju je stvorila Alice Yuanzhang opremljenu vlastitim sustavima za chat i komunikaciju, tako da se korisnici više ne moraju oslanjati na Metine proizvode za međusobni razgovor.
Mislim da postoji neka vrsta temeljne jednoobraznosti u načinu na koji komuniciramo na većini društvenih platformi. Na primjer, Instagram kao da je izgrađen na pretpostavci da tamo nikada nećete voditi stvarno smislen razgovor i, posljedično, obično ga i ne vodite.
Umjetnica vjeruje da se, u trenutku kad maknete profit iz jednadžbe i kad prestanete prikupljati podatke za treniranje modela UI, otvori mnogo više mogućnosti.
Postavlja se pitanje: kako dizajnirati digitalnu arhitekturu koja zapravo potiče ljude da budu prisutniji jedni drugima u životu?
Cyberdeckovi u tom kontekstu nude priliku za eksperimentiranje i personalizaciju nečega što nam se može činiti zastrašujućim – računala, s hardverom i softverom koji stoje iza njega. Nakon što je trend izgradnje cyberdeckova uhvatio maha na internetu, pojavile su se i prilike za umjetnice koji su željeli naučiti više o toj tehnologiji.
Ovdje spada i rezidencija koju SOFTER, feministička platforma posvećena preispitivanju postojećih struktura i hijerarhija u digitalnoj kulturi, nudi dvjema osobama koje žele provesti dva tjedna u njihovoj radionici u Kopenhagenu.
Krajnji rezultat nije samo cyberdeck već i tutorial koji dokumentira kako je cyberdeck izgrađen. Dijeljenje znanja bitan je dio rezidencije, jer je cilj u konačnici učiniti te procese lakšima za razumijevanje i pristupačnijima drugima, objašnjava mi Nicole Jonasson, suosnivačica SOFTER-a. Prijave su ove godine zatvorene 1. lipnja.
Od osnutka SOFTER-a računalo je izvor najvećih frustracija koje tehnologija uzrokuje članovima_cama platforme, ali i njihov najmoćniji alat za stjecanje autonomije. Danas Nicole zamišlja budućnost u kojoj će kućni cyberdeckovi i druge tehnologije koje su izradili_e sami_e korisnici_e postati stvarne alternative uređajima koje proizvode i masovno distribuiraju velike kompanije.
Za mene je to slično kuhanju. Zamislite da ste cijeli život jeli samo u restoranima, a onda odjednom otkrili da možete naučiti kuhati sami_e. Možda u početku neće biti savršeno, a svakako zahtijeva više vremena i truda. Ali ima neke radosti u razumijevanju samog procesa. Možete eksperimentirati, možete dijeliti znanje, možete pozvati ljude k sebi i možete izgraditi vlastiti odnos s onim što stvarate. Tehnologija bi mogla postati nešto takvo: više zajednička, kreativna i participativna, a ne nešto što pasivno konzumiramo.
Što se tiče činjenice da se trend cyberdeckova sada povezuje s trenutkom kad žene zaista stupaju u tehnologiju, Nicole ne misli da je taj fenomen nov.
Žene su oduvijek igrale važnu ulogu u oblikovanju tehnologije, uključujući razvoj računala i samog interneta. Mnoge revolucionarne tehnološke ideje došle su od žena koje su tehnologiji pristupile na nekonvencionalan, kreativan i eksperimentalan način, nastavlja suosnivačica SOFTER-a.
Ono što je danas drugačije jest vidljivost i činjenica da ljudi putem društvenih mreža imaju veću kontrolu nad načinom na koji dijele svoj rad i oko njega grade zajednice. Dakle, neke ideje, koje su prije možda bile marginalizirane ili pripisivane drugim ljudima, sada se dijele i preobražavaju u trendove.
Cyberdeckovi otvaraju prostor u kojem tehnologija može postati osobna, ekspresivna, zabavna i emocionalna, ne više samo funkcionalna. Stvaraju prostor za estetiku, pripovijedanje, personalizaciju i eksperimentiranje, stvari koje su oduvijek išle uz tehnologiju, čak i ako mainstream tehnološka kultura često tvrdi drugačije, zaključuje Nicole Jonassen.
Svi počnu s „Ne znam odakle početi”
Nakon što sam pogledala nekoliko videa o cyberdeckovima, algoritam je pretpostavio da nemam drugih interesa i moj feed i fyp zatrpao samo videima o tome kako sastaviti računalo kod kuće. Što mi uopće ne smeta, s obzirom na to da se u mnogočemu smatram antitalentom za tehnologiju i pomoglo bi mi da se bolje povežem s tehnologijom s kojom sam svakodnevno u doticaju. Pitala sam Whisper i Ubeboobey što bi preporučile ženi koja sastavlja svoj prvi cyberdeck i kako to može učiniti sigurno, a da je pritom ne ubije struja (da, to je moj najveći strah).
Obje su mi spomenule YouTubeu i online tutoriale, koji vam mogu pomoći da shvatite mehaniku koja stoji u podlozi svega.
Naravno, uvijek će biti ljudi koji će vam reći da ne znate što radite ili da imate pogrešan pristup, ali kad god to čujem, uvijek mi padne na pamet citat Olije Lialine, koja je napisala divan esej pod naslovom ʽTuring Complete Userʼ. Ukratko, ona kaže da ne postoji ništa što neki korisnik ne bi mogao izvesti, ako je to već neki drugi izveo, samo ako ima dovoljno vremena i dovoljno poštovanja, nastavlja Whisper.
Tu je i iskušenje da se zainteresirani u procesu izgradnje cyberdecka okrenu ChatGPT-ju, ali s obzirom na to da trend dolazi u paketu s nostalgijom za internetom kakav je bio u vrijeme Weba 1.0 ili 2.0, postoji dovoljno zajednica na Discordu – sastavljenih od ljudi, a ne botova – gdje možete naučiti u čemu je štos s Linuxom, Raspberry Pijem ili Arduinom. Ubeboobey je nastojala sama učiti iz YouTube tutoriala ili od online zajednica. Kad smo se upoznale na videopozivu, pokazala mi je kalup MP3 playera na kojem trenutno radi. Budući da zapravo skuplja fosile, htjela je da joj uređaj izgleda donekle tako.
Još od prošle godine, balončić koji sam sebi izgradila na internetu vrti se oko uobičajenih tema, od kojih se mnoge tiču tehnologije, onoga što bismo trebali znati o procesima koji joj stoje u podlozi i o strukturnim nejednakostima na kojima je izgrađena. Kreatori_ce sadržaja poput Sihaam dubinski se bave kiberfeminizmom, dajući primjere stranica koje nisu diktirane istim problematičnim algoritmima kao Meta ili TikTok, te postavljajući pitanja o našoj ulozi u kibernetičkom prostoru. Online publikacija deathtostock primijetila je da među glazbenim umjetnicima_cama već postoji cijeli trend gdje DJ-evi_ce i izvođači_ce pišu kôd u stvarnom vremenu ili koriste vizualne elemente kako bi transparentnije razotkrili_e taj proces.
TikTok je pun Ninajirachijina albuma I Love my Computer, a oštri i hrapavi, po pitanju budućnosti tehnologije (i čovječanstva općenito) optimistični zvuk novog hiperpopa – koji predstavljaju Ninajirachi, underscores ili pak Jane Remover – čini se da sve to objedinjuje. Štoviše, trend preoblikovanja stare tehnologije i njezine prenamjene u modne dodatke poput kopči za kosu, ogrlica i naušnica, nedavno je postao mainstream.
Mislim da postoji ontološka dimenzija svega toga. Mnogi od nas odrasli su okruženi optimističnim vizijama budućnosti. Znanstvena fantastika i, na drugačiji način, neoliberalizam naučili su nas vjerovati da će se tehnologija neprestano poboljšavati i da će, posredstvom nje, svijet postati bolje mjesto, objašnjava Whisper. Ali ta je ideja bila lažna tada kao i sada. Istovremeno, umjetnici_ce igraju ulogu u oblikovanju kolektivne mašte. Stoga ima smisla to što pokušavamo stvoriti estetiku budućnosti u kakvoj zbilja želimo živjeti.
Dakle, personalizacija računala, a s njom i promišljanje o tome kako s njima stupamo u interakciju, ključni su.
Ljudi koji grade cyberdeckove čine se prirodnim saveznicima pokreta koji se bori za slobodniji način korištenja tehnologije. Imali smo mnogo revolucija u fizičkom prostoru, a internet je nesumnjivo pokrenuo velike transformacije i u stvarnom svijetu. Ali revolucija u kibernetičkom prostoru još uvijek se čini nedovoljno istraženom. Silicijska dolina često pakira i plasira svoje proizvode kao ʽrevolucijeʼ, ali ono što nam stvarno treba jesu istinske revolucije, zaključuje Whisper.
S rumunjskoga preveo Goran Čolakhodžić.
- Vibe coding – Ukratko, vibe coding je metoda programiranja u kojoj ljudi koriste umjetnu inteligenciju za pisanje koda ispisivanjem uputa umjetnoj inteligenciji. Tvrtke koje se bave umjetnom inteligencijom iz nekog razloga žele stvoriti privid da svatko može kodirati, čak i ako o tome ništa ne zna. ↩︎
- Self-hosting – Kao što i samo ime govori, self-hosting znači da netko hosta svoje aplikacije i usluge na vlastitim uređajima i upravlja cijelim sustavom, od hardvera do konfiguracije mreže. Taj model suprotan je onome gdje infrastrukturom upravljaju tvrtke poput Microsofta ili Googlea. Takvim samostalnim hostanjem imate veću kontrolu nad podacima i načinom na koji funkcioniraju usluge koje koristite. ↩︎
- Kućni laboratorij – On je poput svojevrsnog IT laboratorija koji imate kod kuće, a sastoji se od računala, poslužitelja, mrežne opreme itd. koji se koriste za učenje, eksperimentiranje i testiranje. Razlika između self-hostinga i kućnog laboratorija jest u tome što u prvom pokrećete usluge koje zbilja koristite, dok u drugom gradite okruženje u kojem eksperimentirate, testirate i učite nove stvari o različitim operativnim sustavima – mrežama, sigurnosti, nadzoru ili drugim IT tehnologijama i konceptima – čak i ako ih ne koristite svakodnevno. ↩︎