Objavljeno

Katerina Duda: Čiji je centar grada? ili Turisti, trgovine, terase, trgovi

„Čiji je centar grada?“, zanimljivo je pitanje što ga svojom novom umjetničkom akcijom postavlja mlada umjetnica Katerina Duda. Njezin rad Zagreb: turisti, trgovine, terase trgovi – Od trga Europe do nacionalne riznice u formi vodiča kroz sedam trgova užeg centra komentira transformaciju Zagreba izazvanu jačanjem turizma. 

Akcija započeta već ove nedjelje odvijati će se sve do 31. kolovoza, svakog dana s početkom u 18 sati na Trgu Europe, a uključuje dijeljenje ovog alternativnog turističkog vodiča svim zainteresiranim građanima, šetnju rutom iz vodiča te razgovor s umjetnicom o javnom prostoru centra grada.

S Dudom smo popričali/e o ovoj umjetničkoj akciji i njezinom dugogodišnjem istraživanju razvoja turizma u Zagrebu i transformaciji javnog prostora.

Na koji način si obavljala pripremu ovog projekta i koje su sve faze prethodile njegovoj finalizaciji? 

Umjetnički projekt Zagreb: turisti, trgovine, terase, trgovi osmišljen je za 13. izdanje Urbanfestivala u organizaciji BLOK-a. Odnos turizma i Zagreba, odnosno pitanje transformacije grada s porastom turizma u posljednjih nekoliko godina, tema je koju sam počela istraživati pripremajući diplomski rad na studiju novih medija.

Započevši vrlo široko – od pitanja rada u turizmu i pokušaja da se zaposlim u hostelu, statistika novootvorenih hostela i privatnog smještaja, zatim analize turističkih vodiča, njihovog specifičnog diskursa, do analize sadržaja novootvorenih lokala i terasa u pojedinim ulicama – posljednjih godinu dana bilježim promjene i obilazim turističke punktove po centru grada.

Metodologija koju koristim u radu temelji se na vizualnim i dnevničkim bilješkama, apsurdnim statistikama (primjerice odnosu broja otvorenih terasa i broja javih klupa u Tkalčićevoj ulici ili duljine izloga novootvorenih lokala u Masarykovoj i Teslinoj ulici), a svi ovi segmenti analize turističkih procesa čine podlogu za umjetničku intervenciju i preostaje samo pitanje prevođenja teme (i iskustva) u najbolji mogući mediji za prezentaciju i aktivaciju.

Mjerenje u Tkalčićevoj

13. izdanje Urbanfestivala nosi naziv „Natrag na trg!“. Prema tome, kustosice BLOK-a Ana Kutleša i Ivana Hanaček, i ja odlučile smo ovaj projekt fokusirati na pitanje turizma i trgova u centru grada. Zamislile smo format biltena koji estetikom podsjeća na turističke mape i vodiče, preuzima diskurs turističke promocije, ali se obraća stanovnicima grada.

Alternativni vodič analiza je stanja, ali i nudi smjernice za aktivaciju jer se transformacija grada najbolje može osjetiti kroz neposredno iskustvo, na mjestu promjena.

Je li on uopće finaliziran? Negdje si već kazala kako je sama akcija podloga za daljnje istraživanje. U kojim bi smjerovima ono moglo krenuti, možeš li već sada naznačiti neke koordinate?

Rad je zamišljen kao akcija u javnom prostoru u kojoj dijelim tiskane biltene, slično promotorima masovnog turizma, samo što nudim alternativne turističke vodiče za stanovnike grada. Ako vodič nazovemo alatom koji nam omogućuje drugačije iskustvo centra grada i nudi analizu, onda sam vodič nije rad, već umjetnički rad kojeg čini niz elemenata – vodič, dijeljenje, razgovori, šetnja. Dakle, umjetnički rad vodičem nije finaliziran, on će se odvijati sljedećih desetak dana. Ovdje je riječ o aktivaciji koju sam maloprije spomenula, a to je ono što nam omogućuju umjetničke akcije – ne samo da prezentiramo i ilustriramo problem, nego da uspijemo prenijeti iskustvo i emociju, potaknuti publiku na aktivno sudjelovanje.

Turizam u Zagrebu bilježi nagli porast, povećan broj turističkih grupa vidimo posljednje dvije do tri godine. Raste broj noćenja (više od 10% u odnosu na prošlu sezonu), sve više vlasnika oglašava stanove preko Airbnb servisa za smještaj privremenim posjetiteljima, broj hostela trostruko je veći nego prije pet godina. Možemo postaviti pitanje kakvi će uskoro biti uvjeti podstanarima za iznajmljivanje stanova u centru grada kada rentijeri prepoznaju bolju financijsku priliku u ovakvom tipu kratkoročnog iznajmljivanja? Isto tako, proljetos smo na tjednoj bazi mogli primijetiti promjene u broju otvorenih terasa u ulicama pješačke zone centra, a možemo se i prisjetiti Tkalčićeve ulice prije tri godine i današnjeg izgleda ulice.

Pitanje je kamo vodi ulaganje u turizam i ugostiteljsku ponudu u gradu u kojem gotovo da više ne postoji proizvodnja. Proces deindustrijalizacije neodvojiv je od pitanja razvoja grada. Uz sve to, ne trebamo posebno navoditi afere i projekte realizirane bez javnog natječaja kako bismo naglasili da se upravljanje i razvoj Zagreba odvijaju pod interesom privatnog kapitala, bez brige o potrebama stanovnika i stvarnoj kvaliteti života u gradu.

Zato postavljam pitanje čiji je centar grada? Svjedočimo promjeni što će veće razmjere imati kroz nekoliko godina. Riječ je o procesu gentrifikacije s tendencijom da javni život stanovnika zakine za centar grada i taj prostoromogući samo turistima, trgovinama i terasama. Na taj način dijeljenje vodiča koristim i kao priliku za razgovor, istraživanje na terenu. Ono omogućuje situaciju da temu postavimo u javnom prostoru, uključuje korisnike prostora i postavlja im pitanje.

Osim termina u 18 sati na trgu Europe, dijelit ću vodiče i u različitim vremenima i na različitim lokacijama. Bilježit ću razgovore i komentare, analizirati situaciju u prostoru. Sav materijal koji ću sakupiti ponovno ću pokušati prenijeti u medij koji najbolje odgovara temi. To može ponovno biti neki oblik artist booka, možda samo tekst, možda video-esej ili povod za još jednu intervenciju u prostoru.

Pored dijeljenja vodiča, u akciju je uključeno i vođenje ture po trgovima / točkama koje si navela u vodiču. Koji si cilj sebi ovog puta postavila ovom akcijom?

Umjetnička praksa uvijek se odvija u nekoliko faza, od prvotnog istraživanja i artikulacije teme, preko realizacije rada do prezentacije, trenutka kada se iskustvo i emocija autora moraju na najbolji mogući način prenijeti publici koja onda ponovno oživljava cijeli rad. Zato mi se činilo da je u ovom slučaju najbolje dati smjernice za šetnju. Tura tako ne znači samo šetnju od punkta do punkta na kojem ćemo saznati nešto novo, već je čitava tura iskustvo, izmještanje vlastite pozicije stanovnika u turista u vlastitom gradu.

Većina trgova i frekventnih javnih prostora u centru Zagreba postaje za njegove stanovnike mjesto klasne nelagode, podsjeća ih na sve ono što si ne mogu priuštiti, a veliki dio građana zbog nedostatka slobodnog vremena sve rjeđe uspijeva “konzumirati” javni prostor u centru. Koja mjesta / trgovi / punktovi su još uvijek ostala prostorima aktivnog participiranja građana u javnom prostoru?

Javni prostor je potpuno javan tek kad u njemu mogu participirati svi, bez obzira na rod, dob ili klasu. Pri tome bitnu ulogu imaju arhitektura i urbana oprema, koje trebaju pozivati na boravak u prostoru. Pitanje je kakav je uopće odnos stanovnika Zagreba prema javnom prostoru?

Primjerice, tek unazad nekoliko godina možemo vidjeti kako ljudi sjede na travnatim površinama parkova (možda je to praksa koju su u Zagreb uveli baš turisti). Imam dojam da je u užem centru grada vrlo živ potez parkova po potkovi, od Zrinjevca do Tomislavca. Čini i se da je to površina koju jednako koriste stanovnici svih društvenih skupina. Međutim, i ti prostori sve češće se eksploatiraju za različite manifestacije, prisjetimo se samo otvorenog klizališta na trgu kralja Tomislava, i kućica koje su sve češće na Zrinjevcu.

Nisu problem manifestacije same po sebi, već problem nastaje kada dodana scenografija ne uvažava zatečeni prostor i njegovu namjenu, isključuje uobičajene korisnike tog prostora.

Proces ukidanja korištenja javnog prostora za stanovnike grada vidljivo se i postupno odvija posljednje dvije godine. Može li ga se i kako zaustaviti i gdje se, prema tebi, nalaze neiskorišteni prostori otpora? 

Javni prostor je zajedničko dobro, a poznat nam je scenarij u kojemu se zajednička dobra postepeno privatiziraju. Borbu za javni prostor moramo shvatiti kao dio šire borbe protiv cjelokupnog sistema, a uspješni rezultati nužno traže organizirani otpor i solidarnost.

Prisjetimo se prosvjeda za Varšavsku, početka zagrebačke borbe za prostor. Iako je garaža izgrađena, borba za Varšavsku okupila je velik broj ljudi i senzibilizirala javnost po pitanju javnog prostora. Mogu reći da je uz studentsku blokadu i meni ovaj prosvjed bio formativan.

Prostor simbolički prisvajamo korištenjem, u njega upisujemo značenja i činimo ga živim. Organiziranjem što više (svima dostupnog i nekomercijalnog) sadržaja u javnom prostoru koji nije nametljiv postojećoj scenografiji nego ukazuje na specifičnosti konkretnog prostora i trgova, neki su koraci koji mogu nastaviti senzibilizirati javnost, pokazati im da je grad naš i da javne prostore možemo i trebamo koristiti.

Opet, na mikro razini, otpor možemo definirati kao svjesno i drugačije korištenje javnog prostora i na taj način iskazujemo ga individualnim taktikama, uobičajenim odstupanjima od rutine. Primjerice, odlučimo li sjesti na jednu od klupa u Varšavskoj koju, uz vrlo uski razmak, okružuju dvije terase što boravak tamo čini nelagodnim i uvijek je prazna.

Na koji način umjetnice i umjetnici mogu utjecati na donositelje političkih odluka koji bi mogli kontrolirati ubrzanu i nesmiljenu dominaciju kafićkih terasa u javnom prostoru?

Umjetnost koju ćemo nazvati društveno angažiranom, ili umjetničkim aktivizmom kako ga naziva Boris Groys kada piše o ovom pitanju, nalazi se na skliskom terenu. Društveno angažirana umjetnost ne bi trebala biti usmjerena samo prema društveno relevantnim pitanjima nego mora biti politična i unutar vlastitog medija, propitujući postavljene strukture unutar vlastitog područja.

Rasprave o društvenom angažmanu, aktivizmu i umjetnosti vrlo često završavaju na raspravama o etici i estetici, redefinicijama umjetnosti i pitanjima dometa suvremene umjetnosti pogotovo kod nas gdje je scena suvremene umjetnosti mala i gotovo da možemo reći da se njezina publika uglavnom svodi na profesionalnu, uzak krug primatelja.

Ono što ćemo nazvati društveno angažiranom umjetnosti ponekad je samo provokacija, tema koja nekoliko dana odjekne u medijima, međutim dugoročno nema utjecaja. Pitanje je možemo li tražiti i očekivati više i što za umjetnike znači rad u zajednici?

Pretpostavljam da to ovisi od slučaja do slučaja, od umjetničkog rada do rada. Umjetnost nema jasnu strukturu i nema propisanih pravila, a zbog nekoliko faktora koje sam spomenula – malog dometa galerijskog postava, propitivanja vlastite pozicije unutar sistema umjetnosti i ispipavanja granica i medija koji odaberemo – moj umjetnički angažman započinje u javnom prostoru. Umjetničke akcije u javnom prostoru, osim što su izlazak iz sigurne zone galerije, umjetnički su uvijek izazovne zbog nekontroliranih uvjeta, ali i mogućnost za direktnu komunikaciju s prolaznicima (publikom).

Ovakav tip umjetničkog rada sam po sebi nije usmjeren gradskom političkom vrhu, ali može senzibilizirati javnost za pitanje javnog prostora koji se sve više zakida, potaknuti na razmišljanje i raspravu. Na taj način, ako umjetnost shvatimo kao alat koji može na drugačiji način otvoriti pojedina pitanja, umjetničke prakse udružene s ostalim područjima i inicijativama mogu dovesti do promjene.

Alternativni vodič Zagreb: turisti, trgovine, terase trgovi – Od trga Europe do nacionalne riznice (s uputama za presavijanje) možete preuzeti ovdje.

Povezano