Objavljeno

Karolina Ramqvist: Sva prava koja danas imamo izborile su žene prije nas

Karolina Ramqvist (foto: Elin Strömberg / Wikimedia Commons)

Karolina Ramqvist (1976.) jedna je od najčitanijih spisateljica i feministkinja svoje generacije u Švedskoj. Autorica je pet romana, dobitnica prestižne švedske književne nagrade P.O. Enquist Literary Prize, autorica scenarija za nagrađivani kratki film Cupcake (2014.) i bivša urednica švedskog časopisa Arena.

S Karolinom smo razgovarale povodom njenog nedavnog gostovanja na Hay Festivalu, koji se ove godine održao u partnerstvu s Festivalom europske kratke priče u Zagrebu, Rijeci i online, a njezina priča uvrštena je u antologiju ženskih glasova Europa28: Vizije budućnosti.

Europa28 okuplja različite ženske glasove iz cijele Europe, od spisateljica i aktivistkinja do znanstvenica i poduzetnica. Što je tvoj doprinos antologiji, kojom temom si se bavila?

Razmišljajući o temi Europe osjećala sam se kao da gledam u prošlost. Biti žena znači neprestano razmišljati o vremenu – o vlastitom životu, ali i ženama prije nas. Jesu li bile poput nas; što mi imamo, a one nisu imale? U mom slučaju, odrastajući u zemlji s relativno visokim stupnjem rodne ravnopravnosti, više-manje sve mi je bilo servirano na pladnju zahvaljujući borbi prošlih generacija. Tada sam baš dovršavala roman o spisateljici koja istražuje jednu priču iz 1540-ih te otkriva misterij koji uključuje čitanje književnih tekstova iz razdoblja francuske renesanse. Novela Marguerite od Navarre bila je pokretački narativ za moju knjigu, i što sam više čitala njena djela i o njenom životu, bila sam sve više fascinirana. Stoga se moj tekst u antologiji, “Sve što imam mi je dano,” bavi Margueritom i nasljeđem kroz vrijeme. Željela sam iskazati zahvalnost ženama koje su živjele prije mene i izborile prava i privilegije koje imam danas, a koje mi omogućuju da, primjerice, budem spisateljica.

Spomenula si svoj zadnji roman, The Bear Woman (2019.), koji je inspirirala Marguerite od Navarre. Možeš li nam reći više o utjecaju ženskog nasljeđa na tvoj rad i život općenito?

Kao što sam rekla, puno razmišljam o ženama iz prošlosti. Jesu li bile slobodne? Kakvu su slobodu imale? Kada sam rodila drugo i treće dijete čitala sam o mladoj francuskoj plemkinji koja je bila uključena u seksualni skandal na kolonijalnom brodu, nakon čega ju je njezin skrbnik ostavio na pustom otoku nedaleko Newfoundlanda. U Stockholmu, gdje živim, stalno je bilo mračno i hladno i pribojavala sam se te tame i podizanja obitelji, započinjanja novih života za koje sam odgovorna. Provela sam puno vremena razmišljajući o toj ženi koja je na izoliranom otoku zasnovala obitelj i zatim je izgubila. Postala sam opsjednuta tom šturom informacijom pa sam oko nje izgradila istraživački projekt i priču – najvećim dijelom oko ideje praznine, ništavila na koje su svedeni ženski životi.

Marguerite Duras jednom je rekla da je nemoguće govoriti o vlastitim knjigama. Međutim, danas se čini jednako nemogućim prodati knjigu bez da govoriš o njoj. Kako vidiš tu opreku između čitavog javnog procesa predstavljanja knjige i samotnog procesa pisanja?

Znam! Napisala sam cijeli esej na tu temu, zove se “To je noć” (Det är natten). Potreba da govorim o knjizi predstavljala mi je veliku prijetnju. S knjigom i pisanom riječi dobivam neku vrstu literarne ograde koja mi daje sigurnost da kažem bilo što. Ali izreći te stvari u javnosti, van okvira knjige, je nešto sasvim drugo. Pouzdam se u svoj glas samo u pisanju. Također, željela bih predati knjigu čitateljima i čitateljicama bez da namećem svoju osobnost, bez da uključujem tu osobu koja je nesigurna kada sjedi na sofi i daje tv-intervju ili ima potrebu zvučati genijalno i izgledati lijepo na fotografijama.

Foto: Karolina Ramqvist / Instagram

Bijeli grad (The White City) je tvoj prvi roman koji je preveden na engleski jezik. Je li bilo kakvih razlika u recepciji romana u engleskom govornom području i u Skandinaviji?

Možda kao spisateljica uvijek imate osjećaj da je vaš rad percipiran drugačije tamo gdje nitko ne zna tko ste. Možda bih se trebala čuvati zamke glorificiranja stranih čitatelja i ideje “čistog” pogleda na tekst koji je oslobođen upliva Osobe Pisca. Bilo mi je super upoznati moje čitatelje i čitateljice u Guadalajari i New Yorku kada je knjiga tamo izašla. Imala sam čitanje u nečijoj dnevnoj sobi na Manhattanu, sjedila sam na njihovoj sofi i čitala, nikad neću zaboraviti taj osjećaj bliskosti s publikom i njihove reakcije.  

Protagonistkinja Bijelog grada je Karin, djevojka iz srednje klase koja se zaljubljuje i udaje za kriminalca, što njezina obitelj nikad nije prihvatila. Kako je tvoja obitelj prihvatila tvoju odluku da budeš spisateljica?

Odrasla sam želeći biti spisateljica, a cijelo vrijeme sam shvaćala da se druga zanimanja smatraju važnijima – novinarstvo, politika, pravo, “obični” poslovi. Moja obitelj me uvijek podržavala, iako mislim da sam imala osjećaj da su očekivali da ću u nekom trenutku odustati i baviti se nečim drugim. Nečim korisnijim? Još i danas mi se povremeno javi osjećaj da to što radim nije pravi rad, ili me, ako mi se čini da radim presporo ili loše, demoralizira položaj autora kao nekoga tko promatra stvari izvana, s distance.

Kakav je položaj pisaca i spisateljica u Švedskoj? Je li moguće (pre)živjeti od pisanja?

Neki zarađuju i više nego dovoljno za život – barem se tako priča – ali većina autorica/ica ima svakodnevni posao ili zarađuju od predavanja i javnih nastupa. Također, puno nas je pogođeno posljedicama pandemije i pratećim restrikcijama.


Povezano