Anna Karolina (Lina) Hjort rođena je 10. ožujka 1881. godine u švedskom mjestašcu Hietaniemi, u pokrajini Tornedalen. Nije znala tko joj je otac, zbog čega je trpjela društvenu stigmu. Lina i sestra s majkom žive kod majčinih roditelja koji dolaze iz bogate finske obitelji, no zbog rata su izgubili sve, te jedva sklapaju kraj s krajem baveći se poljoprivredom.
Lina od malih nogu pomaže baki i djedu, od kojih puno toga i uči, a voli i drvodjelstvo te izrađuje igračke od konca i drveta. Kreće u školu sa šest godina te ubrzo postaje miljenica učiteljica jer dobiva odlične ocjene, lijepo pjeva i, usprkos siromaštvu, uvijek je uredno i čisto obučena.
Nekoliko godina kasnije Linina se majka udaje za daljnjeg rođaka, a Lina je oduševljena jer napokon ima oca i dobiva prezime: Hjort. No mala Lina nije mogla znati da će morati početi raditi još više. Kako bi obitelj uštedjela novac, ona ljeta provodi radeći kao sluškinja, s teškim obavezama i dugačkim radnim vremenom.
Nekoliko godina nakon majčinog vjenčanja umire Linina baka. Njena ju smrt neizmjerno pogađa jer na baku gleda kao na jednu od najvažnijih osoba u svom životu.
S petnaest godina Lina počinje raditi u prodavaonici živežnih namirnica. Taj je posao toliko stresan i težak da i fizički i psihički negativno utječe na nju. Smatra da je sramotno odustati, no mora dati otkaz nakon što se ozbiljno razboli. Zatim se zapošljava kao švelja, no i taj je posao mukotrpan. Onda donosi odluku: postat će učiteljica!
Cijelo njeno dotadašnje školovanje odvija se na finskom, a prijemni ispit i školovanje za učiteljicu su na švedskom. Ali Lina je motivirana. Od malena zna što je težak rad, a dodatno je motivira činjenica da će jedna omalovažavana prosjakinja postati učiteljica. Marljivo uči, ali i stiče nove prijatelje i iskustva. Čak i njenoj obitelji kreće nabolje te se sele, a njena sestra upoznaje svog budućeg, problematičnog muža.
Lina 1901. godine polaže završni ispit. Odlazi u Kirunu u posjet obitelji te shvaća da se grad u potpunosti promijenio – gradonačelnik odlučuje sagraditi najmoderniji grad, a Lina uviđa da bi joj se isplatilo sagraditi kuću s puno stanova i soba za najam. Nema ušteđevinu, ali dobiva zajam te kupuje svoj prvi posjed.
Istovremeno počinje predavati u školi u selu Kurravaara, 12 kilometara od Kirune. Tamo ima i malu sobu, kako ne bi svaki dan putovala na skijama ili pješke. Svake subote navečer odlazi u Kirunu kako bi gradila svoju kuću, a svaku nedjelju navečer se pješke vraća u školu.
Većina njenih učenika ne zna ni čitati, ali Lina je uporna. Međutim, uskoro, na svoje razočaranje, primjećuje da je učenici smatraju strogom i nepopularnom. Također, u zabačenom selu ne osjeća se sigurnom kad padne mrak. Godine 1902. traži razgovor s osnivačem Kirune, Hjalmarom Lundbohmom, te zahtijeva radno mjesto u Kiruni, na što on pristaje.
Lina daje otkaz u Kurravaari i seli se u Kirunu, što joj olakšava gradnju kuće. Većinu rada obavlja sama, a veliki dio materijala dobiva besplatno ili na kredit. Dok gradi svoju prvu kuću, paralelno počinje s radom na većoj kući na istom posjedu. Opet većinom gradi sama, usprkos čuđenju sugrađana i ismijavanjima, a istovremeno radi kao učiteljica šest dana u tjednu.
Upoznaje nove ljude i iznajmljuje svima, prvenstveno obiteljima i radnicima. No njihovo pijančevanje joj ubrzo dozlogrdi te počinje iznajmljivati gotovo isključivo učiteljicama i drugim ženama. Bilo je poznato da nikad ne zaključava svoju sobu te je njene poznanice slobodno mogu koristiti. Nabavlja si i klavir, pa je nakon posla često dočekuju prijateljice kako bi svirale i družile se. Upravo ovdje započinju spekulacije da je Lina lezbijka. U svom dnevniku Lina spominje žene koje je upoznala – ponekad su to samo kratki susreti sa ženama čiju ljepotu Lina opisuje, a ponekad odnosi koji traju desetljećima. Rijetko spominje njihova imena, a često o njima piše kao da pretpostavlja da čitatelji/ce znaju o kome je riječ.
Lina cijeli život pomaže drugima: kao dijete ne samo da pomaže s poslom, već preuzima i odgovornost i inicijativu da podrži svoju obitelj, a zatim, kad shvati da je društvo nepravedno, počinje činiti sve u svojoj moći kako bi pomogla drugima. Želi razumjeti kako društvo funkcionira i kako utječe na različite skupine ljudi.
Jednog dana upoznaje liječnicu Lind, koja joj priča o položaju žena u društvu, o tome kako nemaju jednaka prava kao muškarci premda plaćaju jednak porez. Lini je to nepojmljivo – i nešto o čemu nikad nije razmišljala ili čula od drugih. Sama se odgojila da nauči sve, radi sve, i ima toliko samopouzdanja da uvijek kaže što misli. Ali nikad nije mogla glasovati, i što više razmišlja o tome, to postaje ljuća. Lind joj govori da će žene u Švedskoj ići do parlamenta i zatražiti promjene, da će skupljati potpise po cijeloj zemlji kako bi muškarci u parlamentu napokon shvatili da žene žele svoja prava. Lind želi skupljati potpise u Kiruni, no njen muž ne dopušta da se njena borba za pravo glasa primijeti. Smatra da je to preosjetljivo pitanje koje izaziva puno konflikata u društvu. Lind zna da je Lina osoba koju ljudi slušaju i koju nije strah reći što misli, stoga ju moli da preuzme zadatak skupljanja potpisa i osnivanja ženskog pokreta za pravo glasa.
Lina dobiva dugačka pisma iz Stockholma s listama te novinama i brošurama o ženskim pravima. Ide od kuće do kuće – ne preskače ni jednu kolibu, govori o ženskom pokretu i skuplja potpise. S vremenom se osniva i organizacija. Lind potajno pomaže Lini, no Lina ne uspijeva držati korak sa svim obavezama, pa se organizacija nakon par godina gasi. Ipak, ubrzo se osniva nova, a ponešto su se promijenile i okolnosti: sada je pitanje ženskih prava vidljivije i manje kontroverzno. Popriličan broj žena usuđuje se angažirati se i Kiruna ubrzo vrvi sufražetkinjama.
Zahvaljujući tom pokretu Lina uviđa da više nije na dnu društvene ljestvice. Ona je vlasnica nekretnina, novčano neovisna i druži se s imućnim ljudima. Godine 1913. organizacija ima 150 aktivnih članica. Predsjednica je Ester Holm, jedna od Lininih podstanarki. Holm je marljiva i radikalna predvodnica – piše, na primjer, prijedlog novog zakona koji bi ženama omogućio lakši razvod. Linin je dom iznimno važno mjesto za ovaj pokret: jedna od podstanarki je predsjednica, a tamo se održavaju i sastanci, večere i zabave. Dolaze govornice iz Stockholma i drugih dijelova zemlje, a među njima su Frigga Carlberg, Elisabeth Wærn-Bugge, Gulli Hertzman i Gulli Petrini. No prva žena koju Lina spominje u svom dnevniku jedna je od rijetkih otvorenih lezbijki tog doba – Lydia Wahlström – jedna od prvih osoba u organiziranom pokretu za ženska prava (LKPR) i jedna od najglasnijih zagovornica prava lezbijki.
Lina, dakle, istovremeno radi kao učiteljica, graditeljica, stanodavka i aktivistkinja pokreta za ženska prava. Mnoge Linine podstanarke također su učiteljice, neudane radnice i društveno angažirane žene. Linina kuća dobiva naziv ‘Nuckebo’ (Kuća usidjelica), no ne zna se jesu li za to ime zaslužne Lina i njene prijateljice ili zli jezici. Žene u kući se povezuju i pozivaju se na rođendane, imendane ili kad nekoj treba malo bodrenja. Često se maskiraju i pripremaju predstave, a netko uvijek napiše i pokoji stih za slavlje, podršku ili šalu.
Postoji puno stavki koje upućuju na to da je Lina bila u ljubavnim vezama sa ženama. Prije svega mit, kolektivna istina među ljudima u Kiruni koji su je poznavali, da ”svi znaju” da je bila lezbijka. Osim toga, kći Henny Modig, Annelie, prenijela je majčinu tvrdnju da je Lina živjela i bila u vezi s jednom učiteljicom. Nigdje u svojoj autobiografiji ne piše da je ikad bila zaljubljena, da se htjela udati ili imati vlastitu, tradicionalnu obitelj. Govori o muškarcima samo kao o prijateljima, kolegama, konkurentima ili alkoholičarima. Umjesto toga, čini se da je svrhovito osnovala vlastiti pojam obitelji zajedno s drugim ženama.
Godine 1923. Lina dovršava gradnju svoje posljednje kuće, Centrumhuset, koja je ujedno i njena najveća te jedina koja stoji i danas. Zapošljava mladu djevojku, Henny Modig, da preslika zidove te joj pomaže da postane umjetnica.
Linina autobiografija prestaje nekoliko godina kasnije, kad svijetom zavlada Velika ekonomska kriza – koja u Švedskoj najviše pogađa upravo Kirunu.
Lina odlazi u mirovinu 1941. godine, a 1946. dobiva zlatnu medalju općine Jukkasjärvi za svoj posao u školstvu, ali i za borbu za razvoj zajednice. Premda joj je Centrumhuset posljednja kuća, Lina nastavlja kupovati i prodavati nekretnine u gradu. Siromašna djevojčica iz Tornedalena je na kraju svog života skupila bogatstvo i ostavila veliki trag u lokalnoj zajednici, a i šire. Ostatak života provodi u kući Centrumhuset i priča se da ako oko 5 sati prođete kraj kuće, možete vidjeti Linu u sivom kaputu kako lopata snijeg ili baca šljunak. Dana 12. kolovoza 1959. Lina Hjort umire nakon duge bolesti.
Izvori:
