Na festivalu 25 FPS, u sklopu programa Expanded cinema, prikazano je pet filmova američke eksperimentalne animatorice Jodie Mack, koja u svom radu oslobađa kinetički i estetski potencijal svakodnevnih predmeta kao što su dekoracija, ukrasni papir ili posteri.
Koncipirana poput rock koncerta s predgrupom, headlinerom i bisom, ova stroboskopska zbirka filmova poigrava se formalnim načelima apstraktne animacije i filmskih žanrova, istražujući odnos između forme i značenja.
Program su otvorila dva kraća filma fokusirana na formalističko istraživanje šarenih uzoraka, ritma, tekstura i boja: New Fancy Foils, koji donosi inventar starih knjiga uzoraka ukrasnog papira, i Undertone Overture, studija tkanina obojenih tehnikom tie-dye koja poprima kozmičke razmjere uz zvukove Tihog oceana.
Središnji, ujedno i najzanimljiviji film, je četrdesetominutni Dusty Stacks of Mom: the Poster Project, u kojem se isprepliću dokumentarni film, apstraktna animacija i rock-opera, a koji je posvećen propalom majčinom biznisu prodaje plakata i razglednica s likovima slavnih osoba. Film se može shvatiti kao remake albuma Dark Side of the Moon Pink Floyda u kojem Jodie koristi izmijenjene stihove kao naraciju, a dio soundtracka izvodi live, transformirajući svoj film u jedinstveni kino-performans.
Glistening Thrills pak donosi holografsko sanjarenje popraćeno melankoličnim zvukovima vibrafona sviranog gudalom, dok je završni Let Your Light Shine foto-kinetički spektakl za prizmatske naočale koje stvaraju dojam raspršenog svjetla.
S Jodie smo porazgovarali o odnosu između slike i zvuka, umjetničkom potencijalu dekoracije, razlici između visoke i masovne kulture, te o tome može li papir biti protagonist filma.
New Fancy Foils, 2013.
Kako pronalaziš materijale s kojima radiš?
Materijali dolaze iz različitih izvora ovisno o filmu. Riječ je o kombinaciji pronalaženja, traženja i dobivanja. Za New Fancy Foils netko mi je bio poslao hrpu knjiga s uzorcima ukrasnog papira. Za Undertone Overture sam prikupila tkanine obojena tie-dye tehnikom, a neke sam i sama izradila te ih zatim mijenjala pred kamerom pomoću izbjeljivača. U trećem filmu, Dusty Stacks, bavila sam se maminim biznisom, pa sam imala pristup njenim posterima, zbog čega sam i krenula raditi film.
Ali u tom filmu ne snimaš samo materijal kao u prethodna dva, već transformiraš plakate i zapravo ih na taj način u konačnici uništavaš.
Istina je, ali puno postera je već ionako bilo uništeno u poplavi u skladištu. Morala sam ih raščistiti, pa sam pomislila, zašto ih ne animirati? Za Glistening Thrills sam pak kupila holografske ukrasne vrećice. Oduvijek me zanimala ta vrsta materijala jer se interesantno ponaša kada ga izložiš svjetlu.
U tvojim filmovima važnu ulogu često igraju inventari. Što je toliko inspirativno u inventarima?
Inventar se doista često pojavljuje u zadnje vrijeme, osobito otkad radim s treperavim načinom snimanja (flicker film). Radim inventuru vlastitih stvari, tuđih, različitih kolekcija, knjiga uzoraka… Zanimljivo mi je raditi s takvim “lažnim arhivima” – zato volim New Fancy Foils, jer je nepotpun, sviđa mi se taj element nemogućeg arhiva.
Let Your Light Shine, 2013.
Na koji način se u svom radu odnosiš prema vizualnoj glazbi? Kažeš da te inspirira ideja sinkrezije (synchresis) Michela Chiona, koji se bavi odnosom zvuka i slike.
Ako pogledaš povijest apstraktne animacije, ona je usko povezana s vizualnom glazbom, s povlačenjem analogije između slike i zvuka. Ta povijest je zanimljiva, ali smatram problematičnim to što je vizualna glazba samo apstraktna – ne može više ništa reći, ili barem još nije rekla. Zato koristim te druge materijale i radim apstraktne filmove koji se ne bave samo formalnim problemima, već imaju i tematsku ekonomsku stranu.
Sinkrezija je termin koji objašnjava da publika koja gleda film očekuje da zvuk dolazi iz slike, no kada govorimo o animaciji takva dijegeza je odsutna, nema prave slike. Ono što je meni zanimljivo je da sinkreza pokazuje kako je moguće staviti bilo koju sliku s bilo kojim zvukom, a to gotovo da ubija ideju vizualne glazbe jer podrazumijeva da možeš iskombinirati bilo što, a i dalje ostvariti neku vrstu odnosa.
Možeš li nam reći nešto o odnosu glazbe i priče u Dusty Stacks?
Dusty Stacks je remake albuma Dark Side of the Moon Pink Floyda. Da se vratim na sinkreziju, taj album prati urbana legenda da ga je moguće sinkronizirati s Čarobnjakom iz Oza. Je li to istina? Nije! No ja sam pomislila, ako Dark Side može ići s Čarobnjakom iz Oza, može ići i s dokumentarcem o posterima.
Kako to da si odlučila dio soundtracka otpjevati uživo?
Isprva to nisam planirala, no netko mi je predložio, i učinilo se kao dobar način za unošenje elementa živosti. Osim toga, live nastup je razlog da se ljudi okupe u prostoriji i stvore poseban doživljaj. Primjerice, danas sam napravila jednu grešku u nastupu, i samo Hrvati će imati tu grešku – druge publike će imati druge greške. Tu je i niz drugih faktora, kao što je loše ili dobro ozvučenje, prostor, vrsta publike, i zbog toga je svaki nastup drugačiji.
Da se vratim na Dark Side of the Moon, taj album je nešto poput esencijalnog umjetničkog djela u doba mehaničke reprodukcije – postoji milijun remakeova, milijun aproprijacija loga – a mene zanima neprekidni nastanak novih interpretacija u odnosu na original. Svi u publici će drugačije doživjeti glazbu – oni koji su odrasli s albumom, oni koji ga ne znaju, oni čiji ga roditelji vole, ili oni koji znaju samo jednu pjesmu.
Dusty Stacks of Mom, 2013.
Dusty Stacks razlikuje se od ostalih filmova po tome što ima određeni narativni element i jedini sadrži ljudski lik. No gledajući film, imala sam dojam da tvoja mama nije pravi protagonist, već papir! Može li i dekoracija pričati priču?
Upravo tako. Mama isprva nije ni trebala biti u filmu, ali mi je netko od prijatelja to predložio, a ja sam to shvatila kao priliku da proširim svoj raspon kao animatorice uključivanjem živog izvođača u film. Ne bih nužno rekla da imaju narative, ali neki filmovi imaju energetske strukture, poput grafičkih partitura. New Fancy Foils je spor, spor, sve dok se ne izredaju svi materijali, a onda je brz; Undertone Overture je brz, poput oceana; a Glistening Thrills zapravo jest na neki način narativan, bavi se patnjom u smislu neuzvraćene ljubavi.
Svi mi želimo iskusiti nešto apstraktno, jer apstrakcija sadrži duende ili neku vrstu metabolizma s kojom se svi mogu povezati. Svi imamo narativna očekivanja od filmova, ali toliko toga biva iskrivljeno kroz, primjerice, jezik. Zato mi je u Glistening Thrills cilj bio izraziti emociju, čistu emociju. Što više razmišljam o narativima, vidim da je film posuđivao od kazališta, kazalište od književnosti, književnost od religije. Svi želimo iste narative, ali govorimo o njima na različite načine. Zato mi se učinilo da ću moći više toga reći ako odstranim jezik.
U svom radu pokušavaš pokazati da predmeti iz svakodnevnog okruženja, koje smatramo ružnima, neukusnima ili ih uopće ne primjećujemo, imaju estetski potencijal. U jednom intervjuu komentirala si kako ljudi ne vole minimalizam u umjetnosti, a istovremeno nose prugaste majice ili imaju tapete geometrijskog uzorka. Kolika je udaljenost između psihodeličnog kiča i visoke umjetnosti?
U tome je stvar, ja više ne vidim neku razliku, zato i pokušavam staviti te stvari u prvi plan; zanima me kako stvari cirkuliraju između “visoke” i “niske” umjetnosti. Ne samo da prugasta majica i slika Sola LeWitta izgledaju isto, već se kič danas neprekidno pojavljuje u visokoj umjetnosti, osobito ako pogledaš nove medije, recimo memes – riječ je o umjetničkoj formi koja dekonstruira pop kulturu. Zanima me i praksa pretvaranja kulture u robu (prodaja memorabilija na koncertima i slično). Danas je normalno istu stvar vidjeti u MoMA-i i u Ikei.
Dusty Stacks of Mom, 2013.
Čujem da se trenutno baviš stroboskopskom etnografijom. Možeš li nam reći o čemu je riječ?
Za nekoga poput mene, tko se bavi apstrakcijom a tko je počeo od animacije bez kamere u kojoj veličina okvira ne prelazi veličinu nokta malog prsta, koje su opcije? Jako ograničene, zar ne? Sve se svodi na simbol. Zanimaju me apstraktni motivi kao izvor semiotike, i putovanje tih motiva kao rezultat imigracije. Počela sam snimati projekt u Meksiku s meksičkim sagovima iz Oaxace i različitim tkaninama kojih sam se uspjela dočepati, a snimam ih izbliza, kao većinu svojih materijala, ali i u pejzažu i slično. Pronašla sam hrpu zajedničkih motiva u tim materijalima.
Sada snimam u SAD-u, jer tamo postoji velika meksička populacija, te pokušavam pratiti te simbole i što oni znače u Meksiku i izvan njega. Unutar strukture ovog projekta zapravo se vraćam jeziku i povlačim paralelu između pisanog i govornog jezika s jedne, i vizualnog jezika s druge strane. Pokušavam pronaći nešto zajedničko u korijenima svih tih vizualnih jezika. Jezik mi predstavlja najveći problem u filmu, jer ako želiš bilo što prenijeti, treba ti jezik, ali načini na koje se jezik koristi u filmu vrlo su istrošeni. Zato i pjevam u Dusty Stacks – želim isprobati nove stvari.
