U domaća kina ovoga tjedna stiže Ekskurzija, prvi dugometražni film bosanskohercegovačke redateljice Une Gunjak. Riječ je coming of age priči o tinejdžerki Iman koju jedna usputna laž dovede u središte školskog skandala. Inspiraciju za film redateljica je pronašla u stvarnom događaju, poznatom slučaju banjalučkih osnovnoškolki koje su zatrudnjele na školskoj ekskurziji. Senzacionalističke i moralističke reakcije medija i javnosti redateljicu su potaknule da priču sagleda iz djevojačke perspektive, odnosno da publici ponudi kompleksniji i empatičniji prikaz odrastanja i sazrijevanja u konzervativnoj sredini.
Ekskurzija je premijerno prikazana na Filmskom festivalu u Locarnu, gdje je primila posebno priznanje u programu Concorso Cineasti del presente, a film je bio i bosanskohercegovački kandidat za Oscara. Ekskurziju od 25. travnja možete pogledati u CineStaru Branimir i Kino mreži. Tim sam povodom s redateljicom porazgovarala o filmu i temama koje otvara, a dotaknule smo se i širih pitanja kreativnog rada u filmskoj industriji.
Iako je Ekskurzija prvi dugometražni film koji si režirala, već si se s kratkometražnim filmovima isprofilirala kao redateljica. Zanimljivo mi je zato bilo pročitati da si zapravo studirala montažu, kao i da i dalje dosta radiš kao montažerka. Kako vidiš sebe u svakoj od tih uloga? Koliko one jedna drugu nadopunjuju ili informiraju?
Da, još se uvijek bavim montažom i konzultacijom za montažu. Strašno volim i poštujem taj posao, no to nije nešto što mogu raditi paralelno s razvijanjem autorskih projekata. Montaža dugometražnog filma iziskuje puno vremena i kreativne energije. Upravo se u montaži donose najpreciznije odluke o tome što će se u filmu zaista reći, razotkrivaju se njegovi najdublji elementi. Jedino tako imaš priliku vidjeti sav materijal – čak ni režiseri_ke ponekad nemaju vremena da sve pogledaju i zapamte. Montažer_ka vidi i zna sve. To je iskustvo za mene neprocjenjivo i baš zbog toga montažu neću nikada u potpunosti napustiti.
Najugodnije se zapravo osjećam u nekoj hibridnoj ulozi – kao režiserka u montaži – no trebalo mi je vremena da se s time saživim. Studirala sam u Engleskoj, gdje se jako inzistiralo na striktnim podjelama, čak i među tipovima režije. Morali smo se jasno opredijeliti npr. za dokumentarnu, animacijsku ili igranu režiju, što je za mene totalna ludost. Tek kada sam završila Ekskurziju prestala sam se opterećivati ladicama.
Za svoj si rad dobila brojne nagrade i priznanja. Film Kokoška osvojio je europskog Oscara, Ekskurzija je osvojila posebno priznanje na na Filmskom festivalu u Locarnu, a bila je i bosanskohercegovački kandidat za Oscara…. Što ti je od svega toga najvažnije?
Ono što je meni osobno najvažnije desilo se polako, a to je legitimitet koji sam sama u konačnici dala svom radu. Za svaku sam nagradu zahvalna jer me pogurnula u tom smjeru, pomogla mi je da se riješim sumnji ili nesigurnosti. No, nećemo se lagati, svjesna sam da radim u industriji u kojoj nagrade otvaraju mnoga vrata, one su bitan faktor u, primjerice, marketingu i distribuciji. Za mene nisu i ne mislim da bi trebale biti svrha kreativnog procesa, ali mi je važno da se moj film gleda, da dopre do što šireg gledateljstva. Nagrade vidim i kao nusprodukt jednog ogromnog rada, i to ne samo svog, već svih koji su u film uključeni.
Jedno od najdražih profesionalnih iskustava za mene je zato bila upravo premijera Ekskurzije u Locarnu. Premijera nije bila fantastična samo zbog odlične kritike ili pune sale, već zato što smo publici pokazali nešto što četiri godine držali kao kap vode na dlanu. Radili smo puno, s limitiranim budžetom, napravili smo brojne kompromise, ali smo imali i široku podršku. Sve te to emocionalno nabije i u tom se trenutku otpusti. Sličan sam osjećaj imala kada sam dobila nagradu Srce Sarajeva za film Kokoška. Ja sam u toj sali u Narodnom pozorištu odrasla, toliko me je to osobno dotaknulo – mislila sam da će mi se srce raspuknuti!
Kada sve podvučem, divno mi je znati da moj rad ima odjek, bez obzira na to radi li se o nagradama, kritici ili dojmovima publike. Za mene je to znak da publika sudjeluje u filmu, da sam ja kao režiserka ostavila dovoljno prostora da film nekoga navede na razmišljanje, da ga dirne, da napravi neki emocionalni pomak, možda čak i katarzu.
Spomenula si kompromise. Koliko se, kada kreneš razvijati ideju ili pisati scenarij, vodiš mogućim produkcijskim ograničenjima?
Moram priznati da imam podršku zaista sjajnih producenata koji mi uvijek kažu: piši kao da imamo sve novce ovoga svijeta! A mislim da je to i pametno jer pisanje u suštini jest – brisanje. Kada započnem raditi na filmu, prvo gomilam materijal, a onda polako počinjem rezati viškove, skidati određene slojeve, isprobavati. Kada sve skupa počinje dobivati neku formu, pokušam sama sebi zadati jasnije kreativne koordinate. Bitno mi je odrediti prioritete, ali se ne volim unaprijed ograničiti jer u fazi produkcije obično dođe do nužnih sužavanja. Desi se da ne možemo npr. naći neki parking, kamion ili neku treću stvar koju smo zamislili. Tako da pisanje ustvari nikada ne prestaje.
Na Ekskurziji sam, recimo, znala da radim s mladim, neprofesionalnim glumcima_cama i da je to proces za koji trebamo imati dovoljno vremena. Veći dio budžeta smo zato usmjerili u dane snimanja i broj ljudi na ekranu. To je značilo da na setu npr. nisam mogla izgraditi ne znam kakvu scenografiju ili imati nekakvo specijalno osvjetljenje, ali smo se svi poravnali prema onome što je za film bilo najvažnije.
Rekla si da je Ekskurzija film koji je se obraća bosanskohercegovačkoj publici i regiji, ali je odlično primljen i izvan tog kulturološkog konteksta. Imam dojam da si pametno odvagnula što uključiti, a što izostaviti da priča ostane lokalna, a da opet komunicira i neke univerzalne ideje ili poruke. Jesi li o tome uopće razmišljala?
Jesam. Rekla bih da je glavni lik, Iman, odnosno njezin doživljaj svijeta i emocionalna putanja kroz koju u filmu prolazi, nešto što zaista jest univerzalno. Za mene je Ekskurzija prije svega film o društvu. Tinejdžerska trudnoća i masovna histerija koju sa sobom povlači nisu specifično balkanski fenomeni. Ipak, neke su reakcije likova, roditelja ili učitelja_ica, karakteristične za Bosnu i Hercegovinu i generalno za Balkan. I sama sam primijetila sam da se ova priča bolje upija u balkanskim i mediteranskim zemljama, prostoru koji dijeli određene kulturološke uzuse.
Bilo mi je važno ispričati priču koja jest autentična, ali je nisam htjela previše opteretiti kontekstom. Postavila sam priču tako da publici neke finese mogu i pobjeći. Ne volim gledatelje_ice previše voditi za ruku, važnije mi ih je bilo zainteresirati za temu.
Ima mi to smisla. Uostalom, pročitala sam da se nisi toliko inspirirala stvarnom pričom o banjalučkim djevojkama koje su navodno na školskoj ekskurziji zatrudnjele, koliko ti je bila zanimljiva reakcija javnosti i medija, odnosno polemike koje je taj slučaj otvorio.
Tako je. Mene takve reakcije još uvijek strašno uznemiruju, iako sam o svemu skupa napravila film i tako se na neki se način „ispucala”. Uznemirena sam jer vidim da se radi o strukturalnom problemu, a svaki se slučaj sagledava individualno, što otvara prostor za nebulozna pitanja ili kratkoročna, instant rješenja. Količina nesvjesne mizoginije koja postoji u svim aspektima društva meni je potpuno zastrašujuća.
Ja se svakodnevno, u razgovoru s ljudima, u novinama ili na televiziji, susrećem i borim protiv tog diskursa koji sve smješta u crno-bijele okvire, koji priželjkuje skandal i koji se kroz osudu postavlja iznad situacije i tako se osjeća fino. Od toga mi se baš povraća.
Zanimljivo mi je da niti u jednom trenutku nisi skliznula u instrukcije ili osudu. Zapravo si sve vrijeme empatična prema svojoj junakinji, iako je ona donijela niz nepromišljenih odluka. Lijepo mi je što ne moraliziraš nego pokušavaš shvatiti.
Da, meni je zaista to bio cilj. S ovakvim pričama je jako lako upasti u moraliziranje, no tada bih napravila istu grešku kao i oni koji su me inspirirali. Nije me interesiralo prosuđivanje ni Imaninih postupaka ni reakcija roditelja, profesora_ica ili kolega_ica. Priča je takva da mnoge scene i dijalozi hodaju na rubu apsurda, no to nije stilski registar koji sam zamislila. Htjela sam pokazati koliko je situacija apsurdna, ali nisam htjela od likova napraviti karikature.
Mislim da tome u prilog ide i to što si priču postavila tako da mi kao gledatelji _ce od početka znamo da je Iman svoju trudnoću izmislila. Time si odmah srezala potencijalne dileme o tome kako je zatrudnjela i naš si fokus prebacila na pitanje zašto bi o tako nečemu lagala, što je, ako se mene pita, puno interesantnije.
Da, mene je to i u stvarnoj priči najviše zanimalo, kako i čime su oblikovane ideje o seksualnosti jedne petnaestogodišnjakinje. Nisam htjela racionalizirati tinejdžersko razdoblje, tada smo zaista svi govorili kojekakve gluposti i to je normalno. Uostalom, dječak je taj koji u filmu prvi slaže! Ova se priča mogla ispričati na razne načine, ali ja sam htjela razumjeti što jednoj djevojci znači spavati s nekim, biti trudna, imati dijete ili, na kraju krajeva, biti žena.
Pitala sam se zašto si se odlučila na pomalo androgin izgled glavne junakinje. Je li ti tako bilo lakše podcrtati preokupacije koje spominješ?
Na neki način, da. Uvijek sam znala da je Iman jedan od onih likova u razredu koji su čudni, koje je teško definirati. Dakle, nije tipična autsajderica – pankerica iz zadnje klupe ili loša učenica. Nije me zanimala ni jako feminizirana djevojka koja je već usvojila neke općeprihvaćene manire ženstvenosti. Htjela sam se svime time poigrati, naglasiti da je Iman i dijete i mlada žena, pokazati kako joj smiješno stoje dugi nokti, ali i kako se dobro snalazi u situaciji zavođenja.
Bilo mi je važno da to sve bude autentično i zato sam radila s mladim glumcima_icama. Glumica Asja Zara Lagumdžija je odradila fantastičan posao. Zaista nije bilo jednostavno naći nekoga te dobi a da ima Asjine kapacitete i po pitanju glume, emocionalne inteligencije i intuicije. Asja je sama donijela taj androgini izgled, nismo mi tu nešto puno intervenirali. I ja sam to apsolutno prihvatila, dalo mi je neko novo uzbuđenje. Divno je kad se lik pretvori u nešto što ti nisi zamislio. Kada se pojavila Asja, to više nije bila Iman koju sam ja napisala nego Iman koju Asja igra.
Ovo je više jedan moj osobni kuriozitet — napravila si film o tinejdžerima_kama u kojima jedva da ima mobitela. Kako to?
Iskreno, meni je toliko dosadno te telefone snimati, uništili su kinematografiju! Ne možeš npr. imati scenu gdje on njoj dolazi pod prozor, zvoni na vrata, ona ne otvara mada je svjetlo upaljeno, a on ostaje zbunjen i pita se gdje je. Danas bi je jednostavno trackao mobitelom i saznao i gdje je i što točno radi.
Htjela sam imati više slobode i zato sam uvela scenu u kojoj mama Iman oduzima telefon. No uključila sam, recimo, online bullying. Mene je, doduše, više zanimalo iskustvo nego sadržaj bullyinga. Publici nisam htjela pokazala poruke koje su drugi učenici_ce o Iman pisali, nego sam pokazala kako se Iman osjećala kada se morala nakon toga vratiti u razred, među tu istu djecu. Važno mi je bilo to podcrtati jer je to problem s kojim se mladi danas stalno suočavaju.
Htjela sam također izbjeći i predrasudu o tome da su mladi stalno na telefonu. Svi smo stalno na telefonima, već dvadeset godina. Kakvi mladi, o čemu mi pričamo?
Postoje li filmovi i/ili redatelji i redateljice koji su inspirirali baš Ekskurziju ili koji su općenito bili važni za tvoj rad, koji su te oblikovali?
Po pitanju slike – fotografije, kadriranja, odnosa likova u kadru, proporcija, i sl. – najviše sam se referirala na film La niña santa Lucrecije Martel. Registar tog filma je drugačiji – Martel više zalazi u apsurd i humor, no vizualno mi je bio strašno inspirativan. Jako me uzbuđuje fotografija koja likove stavlja u zanimljive odnose. Volim kada su stvari malo pomjerene, kada žuljaju, kada fali informacija. Fasciniraju me režiseri_ke koji veoma precizno i ekonomski režiraju, kada s malo pozicija kamere uspijevaju da izgrade scenu i atmosferu. Velika sam obožavateljica Krzysztofa Kieślowskog, Lynne Ramsay i Alice Rohrwacher koji možda nisu direktno utjecali na Ekskurziju, ali su me kao autoricu oblikovali.
Rad na Ekskurziji vrlo se brzo, sam od sebe, definirao kao slice of life, kao promatranje. U tom bih smislu izdvojila Johna Cassavetesa ili Sofiju Exarchou. Njezin film Animal me oduševio. Svidjelo mi se koliko je prostora ostavila glumcima_icama, dala im dala slobode da sami kreiraju scenu i atmosferu. Film je živa materija koja je u konstantnoj metamorfozi i koji moraš kontrolirati, ali ne možeš definirati na svakom nivou. Ja volim da me situacije iznenade, da se maknem od onoga od čega sam krenula.
I na samom kraju, reci nam čime se trenutno baviš.
Trenutno pišem svoj sljedeći film i radim kao konzultantica za dva češka i slovačka dokumentarca. Radujem se tome jer su u pitanju stvarno sjajni filmovi, a uključeni su i divni ljudi. Diskusija koja se razvija oko filmova mi je jako inspirativna, hrani i mozak i kreativnost!
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
