Razmotrimo dvije ikonične scene na jahtama.
Prva: u premijernoj epizodi kultne američke serije Prikraćeni (engl. Arrested Development), matrijarh Lucille Bluth (Jessica Walter) žali se svom sinu jer grupa gej prosvjednika na susjednom brodu privlači više pozornosti od zabave u čast njezina muža.
LUCILLE: Look at what the homosexuals have done to me! (...) Everything they do is so dramatic and flamboyant. It just makes me want to set myself on fire!
Zašto je smiješno? Zato što je Lucille isto toliko melodramatična i teatralna koliko homoseksualci. Komu je pak šala usmjerena? Očito homoseksualcima. Ispod očitog animoziteta koji potpiruje preuveličan sentiment sarkastične harpije Lucille, postoji pretpostavka da će upravo onima koji su predmet ismijavanja ova šala biti najsmješnija.
Druga: u pretposljednoj epizodi druge sezone američke serije Bijeli lotos (engl. White Lotus) Tanya McQuoid (Jennifer Coolidge) žali se starom talijanskom kormilaru – koji je očigledno ne razumije – da je skupina sladokusnih sredovječnih pedera, koji su pozirali kao njezini prijatelji i saveznici, sada pokušava ubiti radi njezina novca.
TANYA: Please… These gays… They’re trying to murder me!
I u ovom dramatičnom prizoru jedna bogatašica u šezdesetima očajava zbog – vrlo konkretnog, ne samo simboličkog – nasilja koje nad njom vrše homoseksualci. U drugom slučaju, dakle, na kocki je puno više od obične zabave i pitanja jesu li ili nisu gejevi previše flamboyant (iako, ima li išta više dramatic i flamboyant od toga da serkl krvoločnih pedera pokušava ubiti jednu nasljednicu, i to kako bi mogli renovirati hrpu derutnih talijanskih palača?). Radi se, drugim riječima, o životu i smrti jedne dive.
U obama primjerima, iako se radi o naizgled potpuno drugačijim likovima i miljeima, prepoznajemo metonimijsku bliskost između Lucille, Tanye i homoseksualaca. Intuitivno nam to potpuno ima smisla. U imaginariju popularne kulture već dugo možemo pratiti kako se razvijala veza između homoseksualaca i diva koje štuju. Na engleskom se ovaj fenomen obično naziva gay diva-worship, a jedno od najstimulativnijih recentnih promišljanja ove posebne vrste idolatrije ponudio je Mike White u HBO-ovoj seriji Bijeli lotos, posebice u drugoj sezoni, u kojoj naša omiljena junakinja Tanya McQuoid upoznaje skupinu naizgled dobronamjernih, hedonističkih europskih homoseksualaca. Tumačeći Tanyu kao ikonu campa, ovaj esej istražuje načine na koje ona figurira u svijetu Mikea Whitea. Pitamo se kakve veze kontradikcije Tanyine ličnosti imaju s njezinim statusom primjerne dive, nasljednice duge tradicije štovanja glumačkih i pjevačkih zvijezda, a onda kako se ovo pitanje nasljeđa – ako nasljeđe shvatimo kao neodvojivo od pitanja roda, roditeljstva i genealogije – odražava na dvosmisleni i/ili dvostruki žanrovski položaj Tanye/Coolidge u svijetu Bijelog lotosa.
Ako se vratimo na početnu usporedbu, između Lucille i Tanye svakako postoji „srodnost”. Susan Sontag zasigurno bi ove glumice nazvala „velikim stilistima temperamenta i manirizama” – ovu titulu u svom tekstu o campu dodjeljuje glumicama klasičnog Hollywooda kao što su Bette Davis, Tallulah Bankhead i Barbara Stanwyck. Ove glumice imaju ono što Sontag naziva „instant-osobnost”, karakteristične geste, glasove i mimiku, teatralne su i, prije svega, u žanrovskom ih smislu čitamo u ključu komedije. Većina teoretičara_ki campa navodi da su njegove ključne karakteristike, uz teatralnost i esteticizam, ironija i humor.
Ove značajke informiraju afinitet pedera prema velikim divama poput onih koje spominje Sontag. Esther Williams, primjerice, navodi da su gejevi preuzeli britki, agresivni humor kučkastih diva kao obrambeni mehanizam protiv društva koje ih ne prihvaća. Brett Farmer diva-worship razmatra kao oblik reparativne dinamike: gejevi u životima i ponašanju velikih diva pronalaze alternativne budućnosti i slobodu izričaja koje im nisu dostupne u svakodnevnom životu. Farmer tvrdi da su privilegirane instance u ponašanju diva upravo trenutci histerične erupcije i melodramatskog ekscesa, oni trenuci u kojima svi potisnuti nagoni (dive? pedera? oboje?) pronalaze svoj ispušni ventil.
Naravno, ovaj fenomen, kao i camp u širem smislu, ima i svoj mračniji aspekt. Obama se fenomenima spočitava stanovita okrutnost i moralna ambivalentnost, da je predmet obožavanja istovremeno i objekt koji ismijavamo. U kontekstu obožavanja diva gejevi se katkad tumače kao objektivizatori, kao oni koji nastoje ukrotiti ženskost i prekrojiti je prema svojim estetskim standardima. Dive postaju projekcijsko platno za potisnute fantazije pedera. S druge strane, homoseksualac se u tom odnosu često zamišlja kao rob, vazal ili štovatelj ženskog božanstva.
Uzevši ovo u obzir, Tanyi i Lucille svakako možemo pripisati sve četiri velike značajke campa: humor, ironiju, teatralnost i esteticizam. Tanya je narcisoidna i pomalo deluzivna. Kada razgovara s ljudima, ostavlja dojam da ih uopće ne sluša, histerična je, klasno neosviještena, neosjetljiva i bezobrazna. Tanyina zbunjenost, letargičnost i eteričnost, čine ju, međutim, puno „bezopasnijom” od gorgonske Lucille. Tanya kao da je izgubljena u vremenu i prostoru, potpuno zarobljena u vlastitim paranojama i strahovima. Ako govorimo o srodnosti i genealogiji, Lucille je, ustvari, puno više kao Tanyina majka nego sama Tanya. U još jednoj ikoničnoj melodramatičnoj sceni u Bijelom lotosu (opet na brodu!), Tanya drži govor o svojoj pokojnoj majci, prije nego što (neuspješno) baca njezin pepeo u more. Priznaje da joj majka nije imala nikakve „majčinske instinkte”, da je bila „nimfomanka s graničnim poremećajem ličnosti”, da je svojim novcem manipulirala ljudima, da je bila „vrlo, vrlo okrutna.” Osim toga, rekla je Tanyi da nikad neće postati balerina „iako je tad bila mršava.”
Koliko god da se Tanya ograđuje od svoje majke, mnoge su sličnosti između njih eklatantne. Ona je, poput svoje majke, također nemajka jer doslovce nema djecu niti pokazuje posebnu želju da ih ima; nije nimfomanka per se, ali je iznimno seksualno frustrirana; svakako se čini da pati od nekog oblika graničnog poremećaja ličnosti (nestabilni i intenzivni odnosi, strah od napuštanja, iskrivljena slika o sebi); i ona novcem manipulira Belindu (kojoj obećaje da će joj financirati poslovni plan, ali nikad to obećanje ne ispuni), a ima i tendenciju šikanirati ljude koji su joj bliski (svoju asistenticu Portiju, primjerice). Ona nosi transgeneracijsku traumu svoje majke, ali se problemi manifestiraju na drugačiji način. Ovaj problem „majčinstva” daje naslutiti da se cjelokupni kompleks njezine ličnosti vrti oko ideje genealogije, podrijetla, roda. Što Tanyu čini onom koja je danas? Ako je Lucille u arhetipnom smislu poput njezine majke, kakve to posljedice ima za Tanyu kao seksualno lice? Što je to što Tanya u metaforičkom smislu ili u kontekstu kulturnih obrazaca nasljeđuje?
Genealogija je u ovom pogledu neodvojiva od opere. Coolidge za homoseksualce koji je protežiraju preuzima funkciju koju bi imala operna diva. Već pri njihovom prvom susretu britanski bonvivan Quentin uspoređuje njezin život s „tragičnim heroinama” u Puccinijevim operama. U jednoj od ključnih scena homoseksualci Tanyu vode u kazalište upravo na Puccinijevu Madame Butterfly. Tanya koncem prve sezone upoznaje Grega, naizgled simpatičnog lika, za kojega se u međuvremenu udaje. Međutim, u drugoj sezoni saznajemo da brak nije bajan. Greg Tanyu šikanira i ostavlja samu u hotelu navodno radi posla. Ona pak sumnja da Greg ima aferu. Junakinja Puccinijeve opere također se udaje za čovjeka koji za nju ne mari te (uzaludno) čeka njegov povratak, prije nego što tragično skonča.
Za Tanyin su tragičan kraj barem djelomično zaslužni pederi. Wayne Koestenbaum u svojoj knjizi o „opernim kraljicama” (engl. opera queens) analizira razne aspekte opere, posebice figuru operne primadone, koji privlače (ili su privlačili) mnoge homoseksualce. Suvremeni diva-worship također privilegira zvijezde glazbene industrije – ili zvijezde čija je teatralnost neodvojiva od glazbe i čija glazba pretpostavlja teatralnu dimenziju. Takve su zvijezde poput Charli XCX, Beyoncé, Madonne, Ariane Grande, Cher i Lady Gage. Operne dive spajaju svjetove glume i glazbe (kao što su se mnoge od navedenih glazbenih zvijezda okušale u glumačkim vodama), a Mike White Jennifer Coolidge dodjeljuje ulogu primjerne gej dive. One čija izvedbenost nadilazi medij i žanr. Ona je Whiteu ono što je Koestenbaumu Maria Callas. It’s funny, but it’s true.
Tanyina pojavnost u Bijelom lotosu često se čini nekongruentnom, kao što je njezina percepcija same sebe suprotstavljena percepciji koju o njoj imaju drugi_e gosti_šće hotela. Jedan je gost u prvoj sezoni uspoređuje s likom Baby Jane iz klasičnog hagsploitation filma Što se dogodilo s Baby Jane? (1962), dok je menadžerica hotela u drugoj sezoni uspoređuje s Peppom Pig, iako je Tanya ciljala na sličnost s talijanskom glumicom Monicom Vitti. Sve to valja imati na umu kada je Quentin proglasi „najglamuroznijom ženom u Taormini” i „novom divom Palerma”. Dakako, mi smo kao publika i fanovi_ice Jennifer Coolidge/Tanye McQuoid pozvani da se složimo, ali naša je percepcija svakako informirana ironijskom sviješću o tome da Tanya nije prava diva, već je „diva”. Camp, uostalom, kao što veli Sontag, svijet vidi u navodnim znakovima (nije žena nego „žena”, nije lampa nego „lampa”). Tanya se, dakle, profilira kao komična figura u društvenom miljeu punom „ozbiljnijih” ljudi i situacija. Zašto se svejedno slažemo da je diva iako nema ni trunke divina dostojanstva i veličanstvenosti?
Isabel Custodio (Be Kind Rewind) u videu o campu i „smrti filmske zvijezde” tvrdi da je Miss Piggy – kao stilist manirizama – smiješna jer prenaglašena ekspresivnost njezinih gesti i govora uopće „nije motivirana njezinim kontekstom“. Ona je „naučila da se tako ponašaju glumice i zato to radi”. Njezine geste podsjećaju na geste glumica klasičnog Hollywooda, ali su nespretne neprikladne ili suvišne. Njezina neprirodnost, teatralnost i humor učinile su je vrhunskom camp figurom. Ona je popunila „prazninu vrste glumica kakvih više nije bilo” (poput Bette Davis i Tallule Bankhead) iako je bila samo parodija takve glumice. Jedan od najlajkanijih komentara ispod videa kaže da je upravo Jennifer Coolidge ta koja u suvremenom Hollywoodu utjelovljuje duh Miss Piggy.
Kao što Miss Piggy nije mogla biti Lauren Bacall ili Greta Garbo, tako ni Tanya ne može biti Monica Vitti, ona može biti samo Peppa Pig. Ona ne može biti Bette Davis kao Margo Channing, ali može biti Bette Davis kao Baby Jane jer žanr hagsploitationa upravo računa s percepcijom starije glumice kao „propale” umjetnice koja više nikad neće moći steći dostojanstvo i slavu koje je imala na vrhuncu karijere. Tanya ne može biti ni Lucille, ni svoja majka, ni Madame Butterfly, ni Maria Callas. Zato što ne može biti ništa od toga, zato što sustavno ne uspijeva dostići „dostojanstvo” ovih glumica/uloga, ona je publici prepoznatljiva kao „majka campa” ili pak „kraljica campa”, kako ju se naziva u medijskim člancima, ili pak kao „moderna gej ikona.”
Njezin status dodatno oslikava odnos koji Tanya ima s pederima ubojicama. Sagledajmo u tom smislu veliku stihijsku završnicu Tanyina zapleta. Svega nekoliko trenutaka prije nego što bi se trebala suočiti sa svojom smrću, sada već ktonska, histerična, iracionalna Tanya posluša svoj najprimalniji instinkt: ona grabi pištolj i, gotovo ni ne gledajući, propuca pedere.
Opernu tragediju, međutim, potkopava komični trenutak. Njezin trijumf ne doima se kao prava pobjeda. Ona je i dalje na točki s koje je krenula. Prvo pitanje koje postavi Quentinu nakon masakra: ima li Greg aferu? Quentinov odgovor izostane. Dapače, njegov izraz lica sugerira da mu kroz glavu prolazi slična misao kao i nama: Zbilja, Tanya? U ovome trenutku ti o Gregu!? Zbilja!?!? Njezina smrt tek „podoslovljuje” njezin dublji gubitak, gubitak na životnom ruletu, na kojem, sirota, nije imala dobitne brojke. Kada konačno pokuša pobjeći, tako da se s Quentinove jahte spusti u gliser kojim bi otišla do obale i hotela, u treptaju se oka spotakne, udari glavom o šipku i utopi. Taman kad se činilo da je Tanya pobijedila Grega i homoseksualce, umire (ubija samu sebe?). Ako je camp fenomen „neuspjele ozbiljnosti" (engl. failed seriousness), kako veli Sontag, onda je ovo izvanredan komentar na to. Krvava je završnica gotovo kao epizoda iz sapunice, teatralna koliko seppuku Madame Butterfly, ali Tanyin salto mortale toliko je apsurdan da se ne može doživjeti sasvim tragično. Uostalom, camp je antiteza tragediji.
Odnos Tanye i homoseksualaca valja shvatiti kao još jedan metakomentar na odnos same Coolidge i njezinih gej obožavatelja, a onda i kao metaforu za odnos homoseksualaca i diva koje stavljaju na pijedestale. Radi se o patološkom odnosu obožavanja, u kojem su homoseksualci katkad poput vampira koji sišu životnu energiju iz svojih idola ili, kao što je komentirao Koestenbaum, poput narcisoidne djece koja se igraju sa svojim lutkama. Dive, međutim, zbog vlastitih identitetskih nesigurnosti i potrebe za afirmacijom pristaju na ovaj uzajamno parazitski odnos. Tanya otkriva svojoj asistentici da bi je, „dok je bila djevojčica, majka oblačila kao lutkicu”, da je „uvijek bila lutkica” koja „čeka da se netko(s) njome igra”. I tako je ona kao igračka iz majčinih ruku prešla u Gregove, pa na koncu i u ruke homoseksualaca koji je žele ubiti.
Cijeli zaplet ukazuje na to da je Tanyu dovde dovela sudbina, neke mistične sile koje nije mogla kontrolirati, kao da je scenarij njezina života unaprijed napisan (ako ćemo metatekstualni pristup dovesti do krajnjih konzekvenci, on doslovce i jest napisan!). Osim Madame Butterfly, na to ukazuje i gatara kojoj se Tanya na početku sezone obrati za pomoć. Na pitanje hoće li Tanyin brak uspjeti, gatara odgovara da je muž vara i da je prijetvoran. Također, na talijanskom je upozorava da će je „ludost dovesti do samoubojstva”. Tanya odbija gatarino upozorenje zbog neispunjenih (žanrovskih?) očekivanja. Budući da je gatara nije „osnažila”, ona je otpisuje kao previše „negativnu”. Cijele sezone mogli smo pratiti zloslutni trag koji nas vodi do zaključka da Tanya mora umrijeti. Ali postojalo je nešto perverzno u tom zaključku. Nitko nije htio vjerovati da će se dogoditi. Uostalom, ona kao jedna za nas komična heroina, ne zaslužuje tragičan završetak.
Ali ona je, kao što smo vidjeli, uvijek između komičnog i tragičnog, između Lucille Bluth i Madame Butterfly, između Miss Piggy i Marije Callas, uvijek u nekom obliku žanrovske transgresije. Da dodatno podcrta Tanyinu žanrovsko/genealošku kletvu, Mike White uvodi incest kao odlučujuću prekretnicu. Incest u Bijelom lotosu u doslovnom i metaforičkom smislu predstavlja rodoskvrnuće, prekršaj protiv roda. Latinska riječ za rod, genus, vodi nas upravo do metaforičke ekstenzije da se tu radi o prekršaju protiv žanra, s obzirom na to da nas od genusa do žanra dijeli tek nekoliko koraka (lat. genus → fran. genre → engl. genre → hrv. žanr). Upravo u trenutku kada svjedoči seksualnom činu između Quentina i njegova (navodnog) nećaka, ona počne sumnjati da ovi pederi možda nisu sasvim košer, a da ona tamo (među pederima? u zapletu? u seriji?) ne pripada.
Tanya se, dakle, od svog ulaska u svijet Bijelog lotosa konstituira kao figura koja ne može proraditi (s)rod(nost) kao koncept, čija je identitetska kriza neodvojiva od genealogije. Jednako kao što ne može prežaliti smrt svoje okrutne majke, ona ne može prežaliti propast svoga braka, braka kao temelja za formaciju novog genusa, nove genealogije. Kao camp figura par excellence ona se ne snalazi u tragičnom opernom scenariju u koji je upisuje druga sezona. Žanrovsko opiranje tragedije komediji ne dozvoljava joj sretan završetak, dok antitetičnost campa prema tragediji potkresava ozbiljnost njezine smrti.
Sličnu ambivalenciju pronalazimo u njezinu odnosu s pederima: iako znaju da na kraju mora umrijeti, oni poput svećenika organiziraju svečanosti u čast nove božice. Vode je u kazalište, priređuju orgijastičke zabave i tretiraju je kao kraljicu. Svečanost se, međutim, otkriva kao ritual žrtvovanja. Tanyu treba žrtvovati radi ljepote, kako bi Greg osigurao novac za renovaciju palača. Ovo, međutim, ne znači da im nije stalo do Tanye. U određenim trenucima vidimo suze u očima pedera koji znaju da se život njihove božice bliži kraju. Ali njih vodi viši princip: ljepota. Površine su, u duhu campa, važnije od sadržaja. Sama Coolidge mora da vidi određenu poetičnost, ili u konačnici, komičnost u cijeloj situaciji. U pobjedničkom govoru na dodjeli nagrade Emmy Coolidge je oprostila i zahvalila „svim zlim gejevima”. Čini se da ispod svih krvavih epizoda ipak stoji neka dublja povezanost. Da, pederi su htjeli ubiti Coolidge. Da, Coolidge je ubila pedere. Ali poput Krležine Laure Lenbach, oni su tu smrt htjeli iz ljubavi.
