”Kraljica komedije” Lucille Ball za života je bila jedna od najpopularnijih i najutjecajnijih američkih zvijezda. Prva je žena na čelu uspješne producentske kuće, a može se podičiti i jednom od najdugovječnijih karijera na filmu i televiziji.
Četverostruka dobitnica nagrade Emmy (s ukupno 13 nominacija) publiku i kritiku osvojila je ulogom šeprtljave i nezgodama sklone Lucy Ricardo u jednoj od najpopularnijih humorističnih serija svih vremena, I Love Lucy (Volim Lucy, 1951. – 1957.).
Siromašna i sramežljiva
Lucille Désirée Ball rođena je u Jamestownu (savezna država New York) 06. kolovoza 1911. godine. Njezin otac Henry (‘Had‘) Durrell Ball bio je električar i postavljao telefonske kablove, pa je obitelj često selila zbog njegovih poslovnih obaveza.
1915. godine, dok je obitelj boravila u gradiću Butteu, Had umire od tifusne groznice. Lucilleina majka Desiree, u to vrijeme trudna (sin Fred rođen je te iste 1915. godine), vraća se u Jamestown gdje pronalazi posao u tvornici i upoznaje stanovitog Eda Petersona s kojime će se i vjenčati.
Mlada Lucille Ball, oko 1930.
Nesklon djeci, Peterson nagovara novopečenu suprugu da ostavi djecu u Jamestownu i pođe s njime u Detroit. Fred novi dom pronalazi kod majčinih roditelja, dok Lucille seli Petersonovim roditeljima. Odrastala je u relativnom siromaštvu: njeni skrbnici nisu joj mogli priuštiti niti osnovne školske potrepštine poput olovaka. Utjehu pronalazi u kazalištu kamo je često odlazi u društvu djeda Freda Hunta. Upravo on pruža najveću podršku njenim glumačkim ambicija i potiče je da nastupi u školskoj predstavi.
Kada je Lucille bilo 11 godina, majka i očuh vraćaju se iz Detroita. Nekoliko godina kasnije majka ju prijavljuje na audiciju za prestižnu njujoršku glumačku školu “Robert Minton-John Murray Anderson”. Dok su ostali/e kandidati/kinje recitirali/e Shakespearea, Lucille je izvela komični monolog koji joj je osigurao mjesto u školi.
No nakon svega mjesec dana uprava škole zamolila je njenu majku da ju ispiše jer, kako su naveli u pismu, trati vrijeme i novac. Lucille je, naime, bila toliko sramežljiva da je odbijala nastupiti pred svojim kolegama/icama (među kojima se nalazila još jedna buduća glumačka diva Bette Davis). Svoje iskustvo u školi “Robert Minton-John Murray Anderson” Lucille je kasnije opisala na sljedeći način:
“Sve što sam ondje naučila bilo je kako se bojati.”
Lucille Ball i Eve Arden u filmu ”Stage Door”
”Kraljica B-filmova”
Usvojivši profesionalno ime Diane Belmont, Lucille 1927. pronalazi posao manekenke, istovremeno nastupajući u manjim ulogama na Broadwayju. Odlučna u namjeri da uspije kao glumica, početkom 30-ih odlazi u Hollywood.
Prvu značajniju ulogu ostvarila je u filmu Stage Door (1937.), u kojem je zaigrala s Katharine Hepburn i Ginger Rogers.
Međutim, većina filmova u kojima se pojavila tokom 40-ih nije bila ni upola toliko glamurozna. Štoviše, brojni angažmani u drugorazrednim filmovima donijeli su joj titulu ‘kraljice B-filmova’.
Na setu jednog od prvih ‘B-filmova’ koje je snimila, Dance, Girl, Dance (1940.), Lucille upoznaje naočitog kubanskog glazbenika Desiderija ‘Desija‘ Arnaza. Usprkos nagađanjima da njihova ljubav neće potrajati (uglavnom zbog Arnazijeve reputacije zavodnika, te razlika u temperamentima i godinama – Lucille je, naime, bila šest godina starija od Desija), par se vjenčao krajem te iste 1940. godine.
Brojne poslovne obaveze, kao i Desijeve afere i problemi s alkoholom, doveli su do brojnih trzavica i sukoba. 1944. Lucille podnosi zahtjev za razvodom, no par se na koncu ipak pomiruje i odlučuje pokušati ponovo. Kako bi se što više zbližili i minimalizirali razdvojenost koju često donose pretrpani rasporedi, odlučuju se i na poslovnu suradnju te zajednički osnivaju producentsku kuću Desilu Productions.
Potaknuti uspjehom Lucilleine radio-komedije My Favorite Husband osmišljavaju vodvilj sa zgodama i nezgodama bračnog para u središtu (vodvilj će kasnije postati temelj za megapopularnu seriju Volim Lucy).
“Kako je nastala serija Volim Lucy? Odlučili smo da nećemo dopustiti odvjetnicima da zarade na našim greškama, već ćemo mi biti ti koji će zaraditi”, izjavila je Ball.
Kada su joj šefovi televizijske kuće CBS pristupili s ponudom za TV seriju, Lucille je odvratila da pristaje jedino ako uloga njenog televizijskog supruga pripadne Desiju. Strahujući da američka publika neće biti previše sklona američko-kubanskom bračnom paru, CBS-ovci odbijaju, no golem uspjeh Lucilleinog i Desijevog vodljiva brzo ih je natjerao da se predomisle.
Volim Lucy
15. listopada 1951. godine prva epizoda sitcom-a Volim Lucy premijerno je prikazana na malim ekranima diljem SAD-a. Prateći živote dva bračna para: Ricardovih, Lucy i Rickyja (Lucille i Desi), te njihovih susjeda Mertzovih, Ethel i Freda (Vivian Vance i William Frawley), serija je obrađivala teme vezane uz bračni život i život u predgrađu, te položaj žena na tržištu rada. Bila je to prva humoristična serija koja se snimala pomoću nekoliko kamera i to pred publikom.
Volim Lucy ubrzo je postala prava senzacija: tijekom četiri od ukupno šest godina emitiranja bila je najgledaniji program na američkoj televiziji.
Epizoda u kojoj Ricardovi dobiju prinovu (Lucille, u to vrijeme trudna i u stvarnom životu, bila je prva trudnica na malim ekranima) imala je veću gledanost od inauguracijskog govora predsjednika Eisenhowera! U nastojanju da uspjeh serije prenesu i na veliko platno, Lucille i Desi snimili su i dva filma: Medeni mjesec na kotačima (1954.) i Zauvijek tvoj (1956.).
Učenica legende nijemog filma Bustera Keatona, Lucille je bila perfekcionistica i marljivo uvježbavala sve komičarske rutine, gegove i izraze lica (improvizacija u seriji svedena je na minimum).
Često su je nazivali kraljicom komedije, no ona sama je skromno odbijala spomenutu titulu, inzistirajući da ista pripada drugoj glumački legendi, Carole Lombard.
Nakon što je 1957. godina emitirana i posljednja sezona serije Volim Lucy, producentska kuća Desilu Productions nastavila je nizati uspješnice, poput serija Zvjezdane staze, Nedodirljivi i Nemoguća misija.
Lucille Ball nastavila je snimati sitcom-ove (The Lucy Show, Here‘s Lucy), no nikada nije ponovila uspjeh ‘izvorne’ Lucy. 1985. okušala se u drami, igrajući beskućnicu u TV filmu Stone Pillow. Iako je dobila pozitivne kritike za svoj rad, publika ju je ponovo željela vidjeti u komediji, pa već iduće godine prihvaća ulogu u kratkovječnoj humorističnoj seriji Life With Lucy (emitirano je svega 8 epizoda). Bila je to njena posljednja uloga na televiziji.
Nakon tri spontana pobačaja, Lucille je rodila dvoje djece: kćerku Lucie Desiree (1951.) i sina Desideria Alberta (1953.). Iako je vjerovala da će prinove učvrstiti vezu između nje i Desija, par se na koncu ipak razvodi 1960. godine. Za Desija će kasnije reći da je bio ljubav njenog života, ali da nimalo ne žali što su se razveli. “Jednostavno to više nisam mogla trpjeti”, kaže Ball. Godinu dana kasnije ponovno se udaje, ovoga puta za komičara i producenta Garyja Mortona.
1971. Lucille postaje prvom ženom dobitnicom zlatne medalje Međunarodnog društva za radio i televiziji. Ostale lovorike uključuju već spomenuta četiri Emmyja, nagradu za životno djelo Kennedy centra za izvedbene umjetnosti, posebnu nagradu Cecil B. DeMille, itd.
U javnosti se posljednji put pojavila na dodjeli Oscara 1989. gdje je u društvu Boba Hopea trebala predati jednu od nagrada. Lucille Ball umrla je u Los Angelesu 26. travnja 1989. godine.
