Možda ste po gradu u prolazu već vidjeli naljepnice s porukom We could all use a dash of diva ili vam je neki semafor poručio Your makeup is terrible. Što se krije iza tih poruka i tko će nam to posuti jesen šljokicama i donijeti toliko potrebni lahor (ili bolje rečeno uragan) dive?
Radi se o udruzi Flamingo čiji osnivači Marino Čajdo i Ivan Pavlić u listopadu organiziraju prvi DRAGram, kulturnu i queer feminističku manifestaciju koja za cilj ima prezentaciju i afirmaciju draga kao umjetničke forme. Iako obojica već dugo djeluju u aktivističkim i novinarskim sferama, kao zaljubljenici u drag odlučili su pokrenuti vlastiti projekt u sklopu kojeg će prvenstveno pružiti priliku svim trandžama da pokažu svoje umijeće, ali i educirati publiku i znatiželjnike o samoj formi draga i njegovoj povijesti.
S Ivanom i Marinom smo porazgovarale o tome što ih je potaknulo na kreiranje DRAGrama, kakvo je njihovo mišljenje o trenutnom stanju u području LGBTIQ aktivizma, što za njih predstavlja riječ trandža, a otkrili su nam i svoju najdražu pobjednicu RuPaul’s Drag Racea.
Možete li nam ukratko predstaviti Flamingo, koji je njegov cilj i zašto mislite da nam je potrebna još jedna LGBTIQ udruga?
Ivan: Za početak bi htio reći da se mi ne smatramo LGBTIQ udrugom i ne želimo da nas se u njih svrstava. Mi se ne bavimo izravno političkim djelovanjem, a prava koja promičemo su prvenstveno prava ljudi na kreativni izričaj svake vrste.
Marino: Ja bih dodao da mi je sam pojam LGBTIQ užasno ograničavajuć jer je Q u svemu tome jako konfuzan. Mislim da ni ne obuhvaća sve ono što planiramo raditi. Registrirani smo kao udruga jer to uvelike olakšava neke legalno/birokratske stvari, ali jednako tako obojica imamo iskustva s nevladinim udrugama i ne bismo se htjeli tako brendirati. Što se Flaminga tiče, ako ćemo ga promatrati kao administrativnu tvorevinu onda smo to na papiru nas dvojica, dok su u stvarnosti stvari malo drugačije.
Flamingo je svaka osoba koja želi isto što i mi i s nama je u svemu što radimo za Festival, krenuvši od Andree Laurić koja nam pomaže oko promocije, Lucije Sever koja nam radi plakat, ZbeLeTrona koji pruža logističku potporu pa do svih trandži koje će nastupati. Zamislili smo ga kao platformu koja će producirati queer kulturni sadržaj kojeg po našem mišljenju danas nedostaje. A funkcionirat ćemo poput Massive Attacka, surađujući s onima koji projektu mogu dati najbolje i najviše. Dosta sadržaja se brendira kao queer, a u stvari nije zanimljiv ni užoj ni široj publici. Mogli bismo reći i da smo u sve krenuli iz sebičnih razloga, htjeli smo napraviti nešto što bismo i mi htjeli gledati, a s obzirom da se ni ja ni Ivan nismo baš snašli u ulogama drag performera, preuzeli smo producentsku ulogu.
Čini se kako Flamingo pokušava napraviti nekakav odmak od svega što se trenutno nudi na kulturnoj sceni i što je etiketirano kao queer. Što je to što želite mijenjati i kakva je vaša vizija te iste scene?
Marino: Ljudi koje zanimaju queer sadržaji zaslužuju imati veći izbor događanja i manifestacija. Pod tim mislim na to da to ne treba uvijek biti party, nekakva natječajna izložba ili uvijek isti izvođači. Ponekad mi se čini da te stvari ljudi rade za sebe i uži krug ljudi oko sebe, a do šire publike informacije o tim opskurnim događanjima često niti ne dolaze.
Također, problem je u tome što se LGBTIQ publici prilazi po uvijek istom, viktimizirajućem obrascu (kao što smo imali priliku vidjeti u kampanjama nekih naših udruga). Mi to ne želimo, ne osjećamo se prezreno, a ako se netko tako i osjeća treba mu jasno reći da je kod nas prihvaćen. Uz to, cilj nam je zabaviti ljude i prikazati im našu viziju queera te biti otvoreni prema svima koji se osjećaju drugačiji.
Ivan: Trenutno kod nas danas postoji ogroman broj mladih ljudi koji izlaze iz ormara i rano prihvaćaju svoj identitet (i sam sam jedna od tih osoba).
Marino; fotkao Darko Vaupotić
Ono što je mene osobno zanimalo, a što mi nigdje nije bilo ponuđeno, jest dubina i šarolikost cijelog queer pokreta. Što se radilo u 60-ima, 70-ima, 80-ima… kako su se ljudi ponašali tada i što se događalo, sve je to queer, a sama povijest gay kulture je prepuna zanimljivih detalja i rituala.
Tako recimo imamo tu shemu s rupčićem. Ona ide tako da staviš rupčić u određeni džep, i on predstavlja kakvog partnera ili kakvu vrstu seksa tražiš tu večer. Kada bi se ovo prakticiralo na DRAGramu, to bi bio svojevrsni hommage tim malenim tradicijama, ali i poticanje iskazivanja različitosti i interakcije. Želimo izvlačiti stvari koje se ignoriraju. Ako je kruzanje stvarno sastavni dio queer kulture (a sada već i queer povijesti) mi ćemo podupirati svaki projekt koji ima veze s tim.
To što je nešto danas možda zapostavljeno ne znači da nije zanimljivo, upravo suprotno. Imam dojam da stvari prije nisu bile toliko ograničavajuće postavljene, nije se toliko problematiziralo hoćeš li nekoga nazvati pederom ili ne, bitno je bilo izraziti se a umjetnost je bila onakva kakvom ju i mi želimo isporučiti publici, slobodna.
Kao što ste i sami rekli, većina LGBTIQ i feminističkih udruga danas na neki način (makar deklarativno) podilazi stereotipnim i zakonskim koncepcijama njih samih. Kako izbjeći dominantna strujanja i izaći iz društveno nametnutih okvira?
Marino: Nama se čini da je čitav LGBTIQ pokret otišao u pomalo čudnom smjeru i da podilaženjem tim dominatnim strujama sustavno ignorira ljude koji su odabrali živjeti drugačijim stilom života. Pogledajmo samo nedavno donešeni zakon o životonom partnerstvu koji je sam po sebi isključiv i preferira samo jednu vrstu zajednice. Postoji čitav niz odnosa koje se ne uklapaju u standardno poimanje zajednice koja je postala primarna u LGBTIQ aktivizmu, od otvorenih veza do onih poliamoričnih.
Ljudi koji su u takvim zajednicama su ignorirani i praktički nevidljivi onom istom aktivizmu koji sebi službeno dodaje riječ queer. S druge strane, ogromni napori su uloženi u borbu za nešto što je praktički brak, koji je sam po sebi duboko antifeministička institucija otkad se povijest bilježi i nikakvo životno partnerstvo istospolnih parova tu činjenicu ne mijenja.
Ivan: Kada je izašao taj zakon na svoj tumblr smo stavili sliku tipa u vjenčanici kako piša u pisoar. To je naša reakcija na činjenicu da se nekadašnje slavljenje identiteta premetnulo u nametanje jednog heteronormativnog obrasca po kojem bi svi trebali živjeti. Ljudima se u stvari govori da se sad, nakon što su se pola svog života osjećali loše jer su „drugačiji“, moraju opet osjećati loše ako ne organiziraju svoj život na način na koji se to od njih očekuje. Kreiraju se novi kalupi u koje se opet moraš uklopiti, odnosno u redu je biti gay dok god težiš ozakonjenju, braku, i u konačnici obiteljskom životu. Ja ne želim živjeti u društvu u kojem se ozbiljnost mog života valorizira na osnovu toga jesam li u zajednici ili nisam.
U svom ste programu napisali da su vas u lokalnoj kulturnoj ponudi zasmetale nedovoljno artikulirane izvedbene umjetnosti koje nisu nimalo interesantne većem dijelu publike. Zašto mislite da će baš drag zainteresirati publiku i mislite li da je on kao forma dovoljno subverzivan da se suprotstavi dosad ponuđenom sadržaju u polju izvedbenih umjetnosti?
Marino: Mislim da je drag jako podatna forma za rušenje nekakvih odrednica koje se zadaju kako u zabavi tako i u umjetnosti. Razina promišljenosti jedne drag izvedbe i performansa je po meni jednaka. Naravno, postoje razlike, ali drag je sam po sebi kao umjetnost isto jako raznolik. Primjerice postoje drag komičarke koje često izruguju rodne stereotipe i tradicionalne obrasce ponašanja s ozbiljnog i duboko kritičkog stajališta.
Drag istovremeno zahtjeva mnogo talenata u jednoj osobi. Od glumca očekuješ da glumi, od pjevača da pjeva, od dizajnera da kreira odjeću, a od trandže očekuješ sve to. Ona uz to moram imati i karizmu kojom privlači ljude i predstaviti se tako da zaokupi kompletnu pažnju gledatelja. Upravo zato ljudi po našem iskustvu dobro i reagiraju na drag, zabavan je, a istovremeno je dio užasno duge povijesti (spomenimo samo elizabetansko ili japansko kazalište) izmještanja rodnih uloga.
Ivan; fotkala Ines Kotarac
Poznato je da drag funkcionira kao alternativan izričaj koji kao primarno mjesto izvođenja ima noćne klubove gdje se konzumira kao zabavan sadržaj. Je li drag prepoznat kao izvededbena umjetnost i smatrate li da je to uopće nužno?
Ivan: Ja mislim da je prepoznavanje draga kao izvedbene umjetnosti nužno. Gdje god postoji drag scena postoje i ljudi čiji trud je šteta limitirati na povremenu točku u nekom noćnom klubu. S obzirom na to što sve danas prolazi kao umjetnost, zašto netko tko tri sata sjedi ispred ogledala i radi od svog lica umjetničko djelo ne bi bio priznat kao umjetnik? Da ne govorim o tjednima pripreme koji su potrebni za svaki nastup, od odjeće do izbora pjesme i promišljanja koliko su te pjesme politički relevantne i što će se njima propitati.
Mislim da će drag dijelom zauvijek ostati underground, ipak su trandže pankeri, i to pankeri s najviše dragulja na sebi. Njihove zakovice i šiljci su šminka i šljokice. Po meni je šminka na muškarcu i dan danas ultimativni čin anarhizma. To je kao kad žena odluči ne brijati pazuhe, sitan ali istovremeno drastičan čin pobune. No istovremeno je i sve prisutniji u javnosti, za što je zaslužna isključivo RuPaul i njezin Drag Race, koji je u zadnjih šest godina koliko se emitira uspio predstaviti drag mainstream publici i pomoći da se on kao forma počne cijeniti onoliko koliko zaslužuje.
Marino: Kod nas je situacija mao drugačija i drag performerima bi trebalo dati puno više pozornosti, izmjestiti ih iz marginalnih događanja i pružiti im uvjete za rad kakve imaju drugi umjetnici čija je forma prepoznata. Zato i radimo ovo što radimo, želimo im omogućiti da se ne moraju brinuti oko toga gdje će nastupati, hoće li imati stage i dobar razglas te tko će se brinuti o promociji. Želimo da jedino o čemu brinu bude njihov nastup i talent. Zato smo između ostalog osmislili cijeli projekt festivala.
Užasno nas živcira kad nas ljudi pitaju „Kad je vaš party? To bi moglo biti zanimljivo.“ Mi ne želimo stvoriti atmosferu partija već događanje kojemu je svrha kako predstaviti performerice tako i potaknuti ljude da se oslobode binarnog poimanja identiteta te šarolikost LGBTIQ zajednice koja je postojala tijekom povijesti puno prije nego se ikakva zajednica uopće formirala.
Što ste još planirali predstaviti u sklopu festivala i kakve je značaj programa koji se ne tiče izvedbenog dijela?
Ivan: Osim tog večernjeg programa imat ćemo i dvije radionice i jedno predavanje. Predavanje bi se moglo nazvati drag 101, a govorit će se o tome što je drag, kako i zašto je nastao, te tko su bitne drag ikone. Cilj predavanja je prezentirati drag prošlost koja je prepuna nepoznatih umjetnica. Prije renesanse koja je došla s RuPaul postojalo je samo nekoliko imena kojima je bio priznat status umjetnice, uz Ru su tu recimo bile Divine (koja svoju popularnost može zahvaliti i Johnu Watersu) i Lady Bunny, dok su sve ostale bilo jednostavno rečeno samo trandže. Osim o tome razgovarat će se i o nekim ključnim stvarima o kojima su ljudi na našim prostorima nažalost još uvijek dosta neobrazovani, a to je razlika između draga i transa i načini na koje se ta dva pojma isprepliću.
Marino: Cijeli festival je originalno malo drugačije zamišljen, ali smo dobili jako skromno financiranje Ministarstva kulture pa smo pokušali s tim što imamo što bolje prezentirati sve segmente koje smo u početku zamislili – edukativni, praktični i zabavni dio. Edukativni segment bit će obuhvaćen kroz predavanje/tribinu koje je Ivan spomenuo, a drugo predavanje koje će se održati poslužit će nekima i u praktične svrhe. Radi se o predavanju o drag šminki koje će održati profesionalna vizažistica iz talijanske škole mode i dizajna Callegari.
Nakon toga će se održati radionica kolektiva iz Budimpešte (koji ujedno nastupa i na večernjem programu) čija tema će biti konstrukcija lika pomoću pomagala kao što su odjeća, šminka ili perike, i izlazak s tim likom na pozornicu, odnosno kako realizirati sebe kao performera kroz istraživanje vlastitog identiteta. I to je to. Moram spomenuti još i da će dnevni program biti besplatan, a za večernji program će se u prodaji naći dvije verzije karata, one po normalnoj cijeni i one nešto jeftinije koje će moći kupiti ljudi koji na event dođu u dragu ili bilo kakvom drugom izdanju koje odražava njihov trud i kreativnost (dodatne upute ćemo još objaviti). To je još jedan od načina da potaknemo atmosferu raznolikosti na festivalu.
Također, održati ćemo i mali warm-up za festival uz ZbeLeTron, čije su nam članice potpora od početka, 9. listopada u Funku.
Spomenuli ste simboličnu potporu koju ste dobili na natječaju Ministarstva kulture. Jeste li aplicirali za još neke natječaje i kakva je kod nas klima spram financiranja takvih projekata?
Marino: Nismo slali projekt na više od dva natječaja, a jedan od tih je i onaj Ministarstva kulture na kojem smo ipak dobili nekakav iznos. No većina novca koji je uložen u projekt u stvari dolazi od privatnih investicija naših prijatelja, obitelji i nas samih. Iako mala, ta potpora Ministarstva nam znači jer ukazuje na to da je ono što radimo prepoznato kao bitno, a sam drag kao nešto vrijedno potpore državne institucije.
Imate li dugoročne planove za festival i u kojem smjeru će Flamingo letjeti kroz godinu? U svom ste programu naveli i nešto što se zove „tjedni drag“, o čemu je riječ i kako će to izgledati?
Ivan: DRAGram smo zamislili kao manifestaciju koja će se održavati jednom godišnje i zauzimati središnju poziciju u svemu što planiramo raditi. Također smo planirali svake godine imati drugačiji koncept, odnosno predstaviti neki drugi segment draga. Što se tiče tjednog draga, radi se o ideji temeljenoj na konceptu koji smo vidjeli kod nekih ljudi koji se time bave van Hrvatske i koji nam se svidio. Program tjednog večernjeg draga bi se vrtio oko reality emisije RuPaul’s Drag Race. Nova sezona izlazi u veljači, a mi bi onda svaki tjedan organizirali prikazivanje jedne epizode nakon čega bi nastupile naše trandže.
Marino: Iskreno, ja zasad još ne gledam predaleko u budućnost jer imam tremu oko toga kako će prvi DRAGram ispasti. Ono što znam je da se planiramo ovime baviti dok nas to ispunjava i veseli. Kada vidimo da su došli neki novi ljudi koji imaju bolje i suvremenije ideje, shvatit ćemo to kao znak da je vrijeme za promjene i dati im svoju podršku.
Politička korektnost u oslovljavanju predstavlja sve veći i veći problem kada govorimo o raznolikosti identiteta, a uzroci tome su često neznanje, a još češće i sama nefleksibilnost jezika. Tko su za vas trandže i kako to da ste se odlučili baš za tu riječ?
Ivan: Za političku korektnost je nužna promišljenost. Mi smo svoj odabir riječi trandža itekako promislili. U hrvatskom jeziku ne postoji ekvivalent pojmu drag queen, a i bitna stvar kod upotrebe bilo kojeg pojma jest da iza tog pojam stoji jasna pozicija o stavu prema osobi koju se oslovljava, a u našem slučaju je ta pozicija sasvim jasna i definirana. Naravno da ne planiramo koristiti tu riječ na svakom mjestu gdje spominjemo drag queen performerice, ali zasad je ona tu i za nas predstavlja sve što trandža i jest, nešto što cijenimo i volimo.
Marino: Tako je, ja sam sad recimo pisao PR obavijest i nigdje mi nije pasala ta riječ, kao ni u najavi za event. No to nije poanta. Poanta našeg djelovanja je stvaranje prostora u kojem ljudi ne moraju brinuti o tim stvarima, dok kod se svih tretira ljudski i jednako. Bitno nam je i da ljudi ne strahuju od toga kako se odnositi prema nekome, dok god tu nema animoziteta i mržnje. Mislim da je naša pozicija spram toga sasvim artikulirana i jasna, te da riječ trandža nije korištena u nikakvom problematičnom kontekstu. Mi nismo politička organizacija koji zagovara sustav pravila.
Primijetile smo da na programu nema nastupa drag kingova. Što je s njima i postoji li neki razlog zbog kojeg nisu uvršteni u program drag večeri?
Marino: Smatram da je, kada organiziraš nešto, između ostalog bitno biti educiran o tome čime se bavi osoba s kojom surađuješ. Ja ne poznajem tu scenu dovoljno, ali mislim da ćemo, kada budemo više upućeni i upoznamo neke performere, definitivno pridružiti i njih programu nekog idućeg DRAGrama u većem obujmu. Ove godine u tom kontekstu su s nama performeri iz Italije, Illudshone, koji objedinjuju drag king i queen performans.
Da je RuPaul’s Drag Race koncipiran kao radnja filma Hunger Games, i da se natječu samo pobjednice svih sezona, tko bi po vama pobijedio?
Obojica: Sharon Needles. Ona ima sve, stil, smisao za humor, inteligenciju i karizmu, ono što bismo nazvali whole package.
Vidimo se na DRAGramu!
