Christopher Isherwood (1904. – 1986.) pionir je gej tema u engleskoj književnosti 20. stoljeća. Kao autani gej živio je, radio i družio se s više ili manje poznatim gej ličnostima vremena, uključujući W. H. Audena i Trumana Capotea. Od preko trideset samostalnih djela najpoznatija su Berlinske priče (na kojima je temeljen mjuzikl i kasnije film Cabaret) te Samac, dva primjera relevantnog kanonskog štiva za gej populaciju. Usprkos tome, pa i istoimenom filmu iz 2009., Samac je tek nedavno ugledao hrvatski prijevod, 50 godina nakon prvog objavljivanja, u izdanju udruge Domino.
Po mnogima Isherwoodovo najvažnije djelo, Samac je nastao u istom desetljeću koje je vidjelo homo/trans-fobni napad na čuveni Stonewall Inn u New Yorku (1969.) i početak modernog LGBTIQ pokreta za jednakopravnost. Suvremeni čitatelji hrabrost ovakvog spisateljskog pothvata u tom desetljeću možda neće prepoznati, no događaji poput njega važni su artefakti gej povijesti, književnosti pa i svojevrsni dokumenti vremena o kojemu govore.
“Zamisli dva čovjeka, kako žive zajedno iz dana u dan, iz godine u godinu, u tom malenom prostoru, stoje lakat uz lakat dok kuhaju na istom malenom štednjaku, mimoilaze se na uskom stubištu, briju pred istim kupaoničkim ogledalcem, stalno se gurkaju, guraju, udaraju tijelima zabunom ili hotimice, senzualno, agresivno, nespretno, nestrpljivo, bijesno ili zaljubljeno – zamisli kakve su duboke premda nevidljive brazde sigurno ostavili, posvuda, za sobom!”
Samac prati dan u životu Georga, 58-godišnjeg profesora književnosti u Kaliforniji čiji je dugogodišnji partner Jim nedavno preminuo u prometnoj nesreći. Usprkos jedinstvu vremena, Georgeov dan prepun je situacija koje detaljno karakteriziraju njegovu ličnost, zasićenost društvom i sustavom: počevši od promatranja znatiželjnih obitelji iz susjedstva do predavanja na fakultetu, druženja s najboljom prijateljicom Charlotte ili platonskog odnosa sa studentom Kennethom. Iako je Georgova depresija primarno uzrokovana gubitkom partnera, čitajući njegova razmišljanja i unutarnje analize ličnosti, odnose i razgovore sa spomenutim likovima bol prelazi iz one uvjetovane emotivnom samoćom u generalni gubitak volje za životom, gubitak smjera, gubitak mladosti i općenito gubitak identiteta.
Štoviše, Georgova homoseksualnost povremeno se doima kao tek opažajuća činjenica nego stvar od osobitog značaja. Njegova prijateljica Charlotte, koju je napustio muž, upravo prolazi kroz jednaku tramu usamljenog života nakon vlastitog životnog poraza. Ili ga barem tako gleda društvo i vrijeme u kojem žive. Jednako kao i George, koji usput rečeno od svih krije da je Jim mrtav, Charlotte se zatvara u kuću, donosi novogodišnje odluke i sanjari o povratku u Englesku – čineći s njim izgubljeni tandem tog vremena i osobu koju će vjerojatno zadesiti jednaka sudbina.
Isherwoodov suptilan smisao za satir daje lijep tempo knjizi. Ugodno sam iznenađen lakoćom čitanja štiva koje se na prvu doima toliko jednostavno a uspijeva obuhvatiti mnogo. K tome, knjigu je gotovo nemoguće citirati – ne zato što individualne rečenice i misli nisu za to prikladne već zato što se toliko lijepo uklapaju u cjelinu da je nemoguće citirati rečenicu bez čitavog paragrafa. Isto vrijedi i za genijalne dijaloge.
Za kraj ću se osvrnuti na paradoksalno pitanje “Što je bolje: knjiga ili film?”. Samca Toma Forda pogledao sam prije nekoliko godina i opet upalio sinoć. Rekao bih da je filmska verzija s više drame pristupila predlošku i samo negdje do polovice prati radnju knjige. Nakon toga, iako su likovi i lokacije identični, dijalozi u filmu postaju gotovo sapuničasti u odnosu na dubinu koju imaju u knjizi.
Ova zamjerka, međutim, ne sprječava uživanje u nijednome jer je Samac štivo aktualno danas kao i prije pedeset godina. Njegova genijalnost proizlazi iz do tad neobrađene a svevremenske teme: kako nastaviti živjeti nakon vrhunca života, nakon što događaji koji su nas obilježili prošli a ljudi napustili. Radi se o opisu situacije koja će u nekom trenutku dočekati svakog čovjeka, no bez dorečenog odgovora kako je preživjeti.
“Buđenje počinje izricanjem sam i sada. Ono što se probudilo leži zatim neko vrijeme zagledano gore u strop i dolje u sebe dok ne prepozna ja, i iz toga izvede ja sam, ja sam sada. Ovdje dolazi sljedeće, i u najmanju je ruku negativno umirujuće; jer ovdje, jutros, ondje je gdje je i očekivalo da će se zateći: u, kako to zovu, domu svome.
Ali sada nije jednostavno sada. Sada je i hladan podsjetnik: cijeli jedan dan kasnije od jučerašnjeg, jedna godina kasnije od lanjske. Svako sada nosi svoj datum, pa sva prošla sada bivaju zastarjela, kad – prije ili kasnije – možda – ne, ne možda – posve izvjesno: ono nastupi.”
