Irena Frantal vizualna je umjetnica koja se u svojoj praksi bavi tekstom i propitivanjem granica knjige. Rođena je u Zagrebu, gdje je 2004. završila Akademiju likovnih umjetnosti (grafički odjel). Nakon toga je kao jedina naša umjetnica specijalizirala umjetnost knjige na University of the Arts u Londonu 2010.
Sudjelovala je na brojnim grupnim izložbama u svijetu i kod nas, a povod ovom razgovoru je njen nastup Što je knjiga / prostor knjige? u sklopu ovogodišnjeg artOmata, kojem možete prisustvovati u ponedjeljak i utorak, 21. – 22. prosinca, od 15:00 do 21:00h.
U tvom životopisu stoji da si školovana umjetnica knjige. Možeš li nam pojasniti što je book art i kako si se njime počela baviti?
Umjetnost knjige je likovna forma koja koristi knjigu i sve ideje vezane uz knjigu za prenošenje umjetničkih ideja. Otkrila sam je tijekom rada na diplomskom radu na zagrebačkoj ALU, i shvatila da je za mene ona idealna forma i od tada, dakle više od 10 godina, je bookart moj primarni umjetnički izraz. Intimni odnos promatrača s knjigom, te angažiranost promatrača u odmatanju ideje djela su neke od mnogih posebnosti knjige koje me intrigiraju.
Kao svojevrsni hibridni žanr, koliko je umjetnost knjige bliska vizualnom, a koliko jezičnom? Kako tretiraš odnos između materije i koncepta?
Točno, umjetnička knjiga jest hibridni žanr, vrlo grubo rečeno, likovne i knjižne umjetnosti. Umjetničkih knjiga ima raznih i ovisi o umjetniku i njegovom senzibilitetu da li će knjiga imati naglasak na jeziku, materijalu, angažiranosti promatrača… Za mene, knjiga već u sebi sadrži sve, bez obzira da li se sastoji od 50 stranica gusto tipkanog teksta, bunta papira zalivenog bocom tuša, ili dva prazna lista spojena u kutu. Kao i u svakom umjetničkom djelu, koncept jest najbitniji, ali meni je bitno i da knjiga svojom fizičnošću privuče, da izborom papira, veličine i načina listanja knjige stvorim odnos koji je vrlo intiman, osoban i transformativan za promatrača.
U kojoj mjeri knjiga kao fizički predmet oblikuje naše iskustvo čitanja?
U odnosu koji je intiman, kao što je to odnos čitača s knjigom, lako je manipulirati taj odnos pomoću fizičkih elemenata. To zna svaki dizajner knjiga, ali ja ne pristupam knjizi kao dizajnerica jer nemam pravila koja moram slijediti; jedino pravilo je moja intuicija.
Za vodič kroz Zagreb Open Book, koji si osmislila u suradnji s Martinom Kontošić, osvojila si drugu nagradu na Danu D. Po čemu se vaš vodič razlikuje od prosječnog vodiča ili mape grada?
Open book je stvoren kao umjetnička knjiga. Ulice su me vukle da gradim knjigu – šetnja kroz grad je šetnja kroz knjigu. Za razliku od uobičajenog vodiča, ovdje promatrač treba biti angažiran u otkrivanju knjige, a time i u otkrivanju grada. Mala remek-djela minijaturnog street arta koji smo htjeli predstavili nam lako mogu promaknuti ako nismo otvoreni za otkrivanje svakog detalja grada. A to se postiže apsolutnom prisutnošću u gradu/knjizi.
U proteklih par godina održavaš “bookart sesije” kojima promoviraš umjetnost knjige. O čemu se točno radi i kakva su iskustva i interes javnosti?
Pokušavam očarati ljude mogućnostima knjige kao likovne forme. Od mene dobiju hrpu informacija i alate da nastave stvarati i promišljati ideje vezane uz knjigu te, ako se energije lijepo isprepletu, dobiju i začaranost stvaranjem knjiga. Sesija je vrsta radionice (jednodnevne ili višetjedne) kojom predstavljam umjetnost knjige te dajem temelje fizičkog stvaranja – uveze, materijale, itd. Sjećanje na vlastito otkrivanje forme knjige i onog što mi je dala: jedinstveni pogled na umjetnost i mogućnosti izraza vuku me da prenosim informacije i svoju zaljubljenost, uvijek u nadi da ću nekoga barem malo izmijeniti.. I to se i događa – ali oni mijenjaju i mene, i ja dobivam mnogo i zahvalna sam na svakoj knjizi koju stvore. Ljudi dolaze do mene preko prijatelja koji su bili na sesiji ili preko moje Facebook stranice To_bu_dobro.
Na izložbi Red – usporavanje, nedavno održanoj u Galeriji VN, izložila si instalaciju koja se sastojala od knjiga/kutija smještenih iza pleksiglasa, koje su za vrijeme trajanja izložbe bile otvorene samo jednom. Na svom blogu navodiš da je stavljanje kutija iza pleksiglasa bila ideja kustosice, i da ti to sama nikad ne bi napravila. Zašto? Koju poruku možemo iščitati iz te nedostupnosti knjiga, odnosno znanja?
Dobro si to primijetila – znanje. Nekome namjerno uskratiti mogućnost da zna, da spozna, me podsjeća na vrijeme u kojem živimo i društvo koje namjerno masovnom kulturom (a kotačić toga stroja je i prezasićenost informacijama, što je bila ideja te izložbe) stvara zombije koji ne propituju – ne znaju da postoji znanje i put pun pitanja i (vlastitih) odgovora.
Knjige se moraju dirati, držati, listati. Čitati. Mora postojati bliska interakcija jer to je bit knjige. Komunikacijom knjiga se mijenja, mi se mijenjamo. Dodir, zvuk, miris, sve je to dio knjige. MI smo dio knjige.
U sklopu ovogodišnjeg artOmata prostor Galerije Bačva pretvoriti ćeš u prostor knjige. Što možemo očekivati u Bačvi? Gdje počinje, a gdje završava knjiga; odnosno, što sve prostor knjige obuhvaća?
Gdje počinje i gdje završava knjiga je pitanje koje si stalno postavljam i koje je temelj moje trenutne prakse, mog istraživanja knjige. Pa ću to pitanje postaviti i za ovaj projekt, između ostalih. Ostala pitanja su: može li prostor galerije biti prostor knjige, može li se tekst izvući iz prostora, pa se na to nadovezuje i suštinsko pitanje: što je knjiga? Prostor knjige čini odnos promatrača s knjigom… Pitam se bi li prostor knjige postojao kada bi knjiga bila zatvorena u nekoj kutiji, i ničije oči je ne bi vidjele, ničije ruke listale…
Rado bih da posjetitelj/ica posveti neko vrijeme razmišljanju o tome nalazi li se u galeriji ili je možda okružen/a prostorom knjige i biva dijelom knjige, te da ostavi fizički trag tog mentalnog, osjećajnog procesa pisanjem, crtanjem, trčanjem preko papira…