Uoči 6. izdanja artOmata, posebno ćemo vam predstaviti neke od izlagačica koje su ujedno članice naše Info Baze. Danas smo porazgovaralie s dizajnericom keramike, umjetnicom Tanjom Rukavinom.
Tanja je 2010. otvorila svoj prvi studio i otad svakodnevno usavršava svoje znanje i tehniku. Za keramiku se, kaže odlučila jer “glina pruža mogućnost da stvaraš djela koja će drugi moći koristiti i ne samo kao estetski, dizajnerski predmet nego i kao predmet za svakodnevnu upotrebu.”
Koje su teme koje obrađuješ u keramici?
U mom radu teme nisu nešto čime se previse opterećujem. Za mene je glina prekrasan, senzualan materijal kojem se jednostavno treba prepustiti i dozvoliti da te vodi. Ideje što i kako napraviti dolaze same od sebe, ponekad u vrlo čudnim situacijama, inspirirane prirodom, ljudima, događajima…
Na tvom webu i facebook profilu mogu se pronaći svijećnjaci-kućice, vaze, keramičke posude i ostale praktične kućno-umjetničke instalacije. Rađaju li se nekada iz gline i predmeti koji nemaju funkcionalnu, već isključivo sentimentalnu namjenu? Kakvi?
Da, svakako, i to su uglavnom djela koja imaju isključivo estetsku ili nazovimo to umjetničku vrijednost, kao što su reljefi, zidne instalacije… Ta djela su “one of a kind”, nikada niti ne pokušavam takvo nešto ponoviti. Trenutno radim na jednom novom projektu, zidnoj instalaciji / reljefu koji će biti interaktivan, odnosno, pružat će mogućnost gledatelju da sudjeluje u konačnoj izvedbi i postavu.
Vjerujem da će biti jako zanimljivo, ali za sad toliko o tome…bit će prilike da to predstavim detaljnije u vremenu koje dolazi.
Keramikom se baviš već dugi niz godina. Kako se tvoj rad promijenio kroz vrijeme, jesi li odbacila neke tehnike, prisvojila nove, otkrila nešto što ti se ne sviđa u tvom stvaralaštvu ili nešto što do sada prilikom rada s glinom nisi prakticirala, a sada prakticiraš?
Od samih početaka školovanja znala sam da je lončarsko kolo tehnika od koje nikad neću odustati. I to je i danas tako. Kad sjednem za kolo, počnem vrtiti, za mene se otvara jedan potpuno drugačiji svijet. To je vrlo senzualan, usudila bih se reći čak i erotičan proces. Što više vremena provodim u svom studiu, dolaze i nove ideje.
Dugo vremena sam razmišljala o porculanu, proučavala materijal, tehnike obrade, paljenja… i konačno odlučila probati, vidjeti kud će me to odvesti. Još uvijek se igram s porculanom, ponekad više, ponekad manje uspješno, ali ne odustajem. Predivan je to materijal koji zahtjeva jako puno poštovanja i strpljenja u radu.
Koje ti je najdraže djelo koje si napravila do sada i jesi li ga zadržala, prodala, poklonila?
Sve što sam do sad napravila za mene ima jednaku vrijednost. Keramika nije moj posao, ona je moja ljubav, moja strast i dio mene kao osobe. Ja ovo radim zato što volim, i radim kada hoću, koliko hoću i što hoću. Nikada tome ne pristupam proračunato, ne razmišljam hoće li to tržištu biti prihvatljivo ili ne, hoće li se prodavati ili ne. Meni je to potpuno nebitno; sve što iz moje radionice izađe meni je jednako drago i za mene ima jednaku vrijednost. Ako se meni ne sviđa, neću to nikome pokazati, pokloniti niti prodati.
Ipak, ima jedan predmet koji za mene ima posebnu vrijednost, a datira iz 1996. godine, kada sam bila maturantica na Školi primjenjene umjetnosti i dizajna. Riječ je o jednoj vazi koju sam napravila na lončarskom kolu, uz instrukcije mog profesora Romana Šimage. Ta vaza me podsjeća na prekrasan period života, učenje od vrhunskog profesora i majstora. Ta vaza ima posebno mjesto u mom srcu i mom domu.
