Trodnevni program povodom 100 godina od rođenja Marguerite Duras, jedne od najvećih spisateljica 20. stoljeća, bio je dobar povod za razgovor s Ingrid Šafranek, književnom teoretičarkom, prevoditeljicom i jednom od najagilnijih izučavateljica njenog opusa.
Dio književnih znalaca i čitatelja, Duras smatraju autoricom čija djela sadrže izrazitu feminističku reprezentaciju u pristupu temama, likovima, ali i formi književnog teksta, no njezin je doprinos feminizmu osporavan od strane radikalnih feminističkih autorica.
Pretpostavljam da ljubitelji opusa Marguerite Duras, ali i nove generacije čitatelja očekuju nove prijevode djela slavne francuske autorice. Koje naslove smatrate prioritetnima za prijevod na hrvatski jezik?
Svakako ćemo poraditi na novim prijevodima Duras u nas. U Francuskoj je upravo izašla nova dvosveščana biografija, izdanje u Plejadi, što je vrhunac u njihovom izdavaštvu. Ja osobno ne mogu vući domaće izdavače za rukav zato što mi je to dragocjeno štivo, nekako mi se čini kao da tako prodajem vlastite memoare. Ono što bi se svakako trebalo prevesti iz velikih romana i prve faze Duras je roman Gibraltarski mornar. Riječ je o velikom, prekrasnom tekstu, svojevrsnoj bajci za odrasle. To je njen najoptimističniji roman koji čak ima i happy end. Riječ je o traganju za odbjeglim ljubavnikom, nekakvim ‘macho manom’ iz Legije spasa, a tu se nalazi i drugi partner koji sudjeluje u potrazi.
Durasičine žene smatram ‘ženama u tranziciji’, one osjećaju da u patrijarhatu i njihovim brakovima nešto ne štima, ali još uvijek nisu spremne proaktivno djelovati. Ja mislim da je to generacija žena koje su još uvijek zarobljene u patrijarhatu i tradiciji bila ona bračna ili materinska, ali su već na strani pomaka prema onome što danas doživljavamo – od samohranih majki, istospolnih zajednica, žena samica…
Ta knjiga u začetku posjeduje svu kasniju metaforiku autorice. Mislim da bi sa stanovišta izdavaštva i čitateljstva, ona ovdje imala svoju publiku, za razliku od kasnijih, hermetičnijih tekstova kao što su Moderato Cantabile, Muškarac koji sjedi u hodniku i Bolest smrti. Durasičino cijelo djelo zahtijeva veliku suradnju čitatelja, tu je kvaka, ako taj čitatelj ne uđe u tu priču iznutra, recepcija je manjkava. Sjećam se kritike Brane na Pacifiku koju je u našim medijima svojevremeno objavio Seid Serdarević rekavši kako je riječ o “još jednoj priči o teškoj sudbini žene, samohrane majke”. Hoću reći, na prvoj razini čitanja to jest jedna priča o antikolonijalizmu, o Vijetnacima koji umiru gladni, žedni i bosi, ali to naravno nije samo to.
Po meni, trebalo bi prevoditi i Ushićenje Lol Valerie Stein, psihodramu u kojoj se cijelo vrijeme fikcionalizira problematika pisanja, što opet nije svakome u životu najvažnije. Naravno, to jest njeno epohalno djelo koje je Jacques Lacan proglasio najvažnijim djelom druge polovice 20. stoljeća i napravio joj ogromnu reklamu u Americi, u trenutku kad je pomama Amerikanaca za psihoanalizom bila na vrhuncu.
Postoji i jedan roman s izrazito feminističkom temom Emily L, za koji smatram da ga valja prevesti na hrvatski jezik. Protagonistica u priči je pjesnikinja čije radove otac ljubomorno skriva, prisvaja i ne želi da ih objavi, osim pod njegovim prezimenom. Muž ne podržava njeno pisanje, ali ima mladog ljubavnika, vrtlara koji čita njene pjesme i obožava ju, on je njen idealan čitatelj. I tu je na koncu Ljetna kiša, roman koji su već pokušavali prevesti neki mlađi suradnici, nažalost nisu u tome uspjeli jer je pisana u slengu. Riječ je o poslednjem romanu Duras, knjizi koja tematizira radnike bez papira i pedigrea, imigrante, a te su socijalne teme aktualne i danas. Voljela bih da se prevede i kratak esej Pisanje.
Kako današnje studentice i studenti primaju djela Duras? O tome ponešto govori i činjenica da je cijeli niz događaja povodom stote obljetnice Marguerite Duras organiziran od strane studenata/ica francuske književnosti…
Većinu njihovih reakcija imamo u seminarima, tamo se čitaju tekstovi uživo, gledaju se njeni filmovi. Oni izvrsno rade, to je nevelik seminar na kojemu u pravilu sudjeluje najviše petnaestak studenata. Vrlo se brzo naviknu slojevito čitati djela Duras. Polemizira se. Jednom je jedan mladi kolega izrekao izvrsnu primjedbu da je njemu jako turoban pasivni stav žena u Durasičinim djelima koje se vrlo često ostaju u pasivnom otporu prema patrijarhatu, brakovima, kapitalizmu. Mislim da je kolega govorio profeministički jer to je naravno argument francuskih feministica koje Duras nisu smatrale feminističkom autoricom jer sve njene protagonistice jesu autodestruktivne; piju, ubijaju se, bježe od stvarnosti. Naravno da moramo dijeliti autoricu od likova jer Duras zaista jeste prethodnica suvremenih francuskih feministica u svojem javnom radu i govoru.
Pripovjedačko ‘ja’ M. Duras neraskidivo je vezano s njenom biografijom. Treba li stoga i koliko razdvajati autoricu i njene likove?
Na hrvatski jezik valjalo bi prevesti i roman Emily L. Riječ je o djelu s izrazito feminističkom temom. Protagonistica u priči je pjesnikinja čije radove otac ljubomorno skriva, prisvaja i ne želi da ih objavi, osim pod njegovim prezimenom. Muž ne podržava njeno pisanje, ali ima mladog ljubavnika, vrtlara koji čita njene pjesme i obožava ju, on je njen idealan čitatelj
Jasno da valja razlučiti njen aktivni politički i feministički angažman od tih somnanbulnih, odsutnih ženskih likova. Smatram ih ‘ženama u tranziciji’, one osjećaju da u patrijarhatu i njihovim brakovima nešto ne štima, ali još uvijek nisu spremne proaktivno djelovati. Ja mislim da je to generacija žena koje su još uvijek zarobljene u patrijarhatu i tradiciji bila ona bračna ili materinska, ali su već na strani pomaka prema onome što danas doživljavamo – od samohranih majki, istospolnih zajednica, žena samica..
No te ‘žene u tranziciji’ kod Duras su još uvijek utopljene u ekspazmu, preljubima i različitim autodestruktvnim modelima bijega iz partijarhata.
Duras to zove ‘unutarnjim mrakom’ u kojemu mi onda naziremo nekakve natruhe i konture biografije i poruke. Mada i ta autodestruktivnost likova Duras ukazuje na granice jezik, dilemu između izraza, kazivog i neiskazivog, intuitivnog ili tihe patnje. Ona najviše od svih spisateljica je radila na planu ženskog nesvjesnog. Postoji knjiga intervjua koja se zove Les parleuses u engleskom prijevodu Woman To Woman koji bih prevela s Pričalice. Riječ je o razgovorima s francuskom novinarkom, spisateljicom i feministicom Xavière Gauthier, tamo je izrazito feministički angažirana. Odatle je i jedna rečenica koju sam često citirala na opći užas i zgražanje na nekim kongresima i kolokvijima, a glasi: Samo žene pišu! To naravno zvuči drastično, vidim i vi ste se trznuli (op.a.), ali naravno da to treba uzeti sa ‘zrnom soli’. To ne znači da ženski dio u nas piše, riječ je o onoj tezi koja je bila aktualna 80-ih godina i kojom se pokušalo reći da pisanje ima svoj muški mozak, strukturu, artikulaciju i intuitivnost žene. Na to joj je Gauthier rekla Duras pa vi idealizirate žene na što joj je ona odgovorila to im uopće neće škoditi.
