Jedan od najzanimljivijih filmova prikazanih u programu ovogodišnjeg, nedavno završenog, Human Rights Film Festivala bez sumnje je bio distopijski SF Misija: duboki svemir, redateljice Claire Denis.
Prilično nespretan prijevod originala “High Life” koji asocira na jedan odonih dosadnih američkih dokumentaraca o svemirskim misijama nije prevario festivalsku publiku. Naime, dvorana kina Europe bila je popunjena do gotovo posljednjeg mjesta.
U dubokom svemiru, izvan našeg Sunčevog sustava, Monte (Robert Pattinson) i njegova kći Willow žive u svemirskoj letjelici. Potpuno su sami i izolirani, ograničeni na oskudne resurse koje dobivaju uglavnom reciklažom i uzgojem u kontroliranim uvjetima. Monte je samotnjak koji je začeo djevojčicu protiv svoje volje, njegovom se spermom poslužila glavna liječnica posade (Juliette Binoche) kako bi oplodila mladu ženu Boyse (Mia Goth).
Polagano saznajemo kako je skončao ostatak posade, ali i jednu od najvažnijih činjenica: posada je sastavljena od bivših zatvorenika koji su “pomilovani” tako što su poslani u svemirsku misiju kako bi “služili znanosti”i istražili crnu rupu najbližu zemlji.
U začudno dizajniranom svemirskom brodu događaje pokreću uglavnom niske strasti i negativne emocije; strah, prezir, potreba za podčinjavanjem drugoga, Denise je filmski uprizorila jedan od mogućih scenarija upravljanja nižim i deprivilegiranim klasama. Iako se kao redateljica prvi put okušala unutar žanra science fictiona, uspjela je unutarovog okvira postaviti smislena pitanja o roditeljstvu, smrtnosti, usamljenostii nošenju sa životnim porazima.
„High life“ posjeduje nemali broj scena hard core nasilja i seksualnih perverzija, no za razliku od holivudskog prosjeka u ovom polju, te su scene ovdje doista u službi filmskog narativa i atmosfere, njima se ne prikrivaju nedostatci priče, već otvaraju potentne teme i daju začudni, ali kompleksni odgovori. Možemo samo zamisliti koliko je u svjetskoj filmografiji do sada snimljeno filmova o svemirskim misijama i crnim rupama, daleko od toga da sam ih sve gledala, no prilično sam sigurna da je „High Life“ s ovim motivima učinio maksimum. Zašto? Zato što umjesto toga da priča o tome što je pošlo krivo na jednoj svemirskoj misiji, zapravo pokazuje što smo sve zezli u civilizaciji koju izgrađujemo i rušimo na zemlji.
“Never drink your own urine, never eatyour own shit — even if they’ve been recycled,” kaže Monte u jednom trenutku svojoj kćeri i u toj je rečenici sadržan sva tragikomika izvjesne budućnosti koja nas očekuje. “Čak i ovdje gore, crni umiru prvi”, gorkim sarkazmom nas vraća nas jedan od putnika u misiji vraća na zemaljski poredak.
Spomenuti Pattinson kojeg većina publike pamti kao seksualiziranog vampirskog heroja iz trakavice “Sumrak sage” ili kao Cedric Diggoryja iz Harry Pottera, ovdje pokazuje zreli šarm i vještinu glumca spremnog za kompleksne filmske uloge.
Dizajn broda i prostorija unutar njega izvrsno je izradio François-Renaud Labarthe, njegov rad mnogo više podsjeća na „Solaris“ i „Alien“ nego na nekenapucane novije vizije svemirskih interijera. Treba spomenuti i divnu glazbu Tindersticksa Stuarta Staplesa koji je u filmu bio zadužen i za dizajn zvuka i čiju pjesmu „Willow“ u filmu pjevuši sam Pattinson.
Ako vas celuloidni putevi nanesu na ovaj film u nekome od domaćih ili svjetskih kina, nemojte ga propustiti, doista vrijedi tih nepunih dva sata vašeg vremena.
