Objavljeno

Život na visokoj skeli

kadar iz filma

Liburnia Film Festival najstariji je hrvatski festival dokumentarnog filma i jedini koji prikazuje isključivo recentne hrvatske dokumentarce. Ovogodišnje, jubilarno 20. izdanje održava se u Opatiji od 24. do 28. kolovoza, a u natjecateljskoj konkurenciji sudjeluje 19 dokumentarnih filmova. Jedan od njih, koji bi mogao biti posebno zanimljiv čitateljicama i čitateljima ovog portala, zasigurno je i kratkometražni Izvorni sjaj, nastao u produkciji studija Level 52, kojeg redateljski potpisuju mlade autorice iz Labina, Bianca Dagostin i Toni Juričić.

Kao što kaže Juričić u jednom od intervjua koji su prethodili premijeri filma, sama ideja rodila se nakon što je pročitao članak o ženama koje se bave restauriranjem te seksističkim komentarima koje često dobivaju prilikom obavljanja svoga posla – koji, u nekim svojim fazama, barem na prvu loptu, može djelovati slično baušteli. Oboje autora tijekom nastanka filma vodila je upravo ideja rušenja stereotipa o “ženama koje rade muški posao”, ali i prikaza jednog specifičnog, složenog i javnosti relativno nepoznatog zanimanja.

Četiri protagonistice upoznajemo upravo za vrijeme restauriranja Željezničkog kolodvora u Rijeci, zgrade koja je nastala za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije još 1891. godine, a koja je, kao važno kulturno dobro, obnavljana od 2020. do 2022. godine. Dok kamera prati vizure kolodvora koje se mijenjaju pod njihovim rukama, kao i same radove, njih četiri obratit će nam se u voice overu, u pokušaju da nam što više približe svoju struku, kroz zvučnu kulisu buke strojeva, bušenja, ispuhivanja i gradske vreve.

Prije svega, da citiram autora, bit će srušena “stereotipna slika restauriranja skupocjenog portreta dok u pozadini svira klasična glazba” jer protagonistice na posao dolaze u radnim odjelima i zaštitnoj opremi, a dane provode na visinskim skelama pod vedrim nebom, što ionako kompleksnom poslu dodaje element fizičke zahtjevnosti. No, nijednoj od njih to posebno ne smeta, dapače, prihvaćaju to kao normalni dio svog posla, baš kao i duge periode trajanja pojedinih projekata u kojima će im posao zauzeti primarnu ulogu u životu. Glavni razlog tome: one vide svoj posao prvenstveno kao svoj poziv, kao veliku ljubav, kao vid umjetnosti te, na kraju dana, nešto u čemu neizmjerno uživaju, čak i kada to znači da će neki njihovi ostali umjetnički pothvati ostati zapostavljeni, ali i društveni život izvan ekipe s kojom obavljaju posao, a koja im postaje privremena obitelj.

Osim što nam približavaju kako izgleda dan restauratorice usred velikog projekta, protagonistice svojim izjavama otvaraju i neka pitanja koja se u hrvatskom dokumentarnom filmu rijetko pojavljuju. Dok film ni u jednom trenutku ne prelazi u nešto što bi mnogi pogrdno nazvali “ženskim filmom” i ostaje kao dokument istovremeno jednoj važnoj zgradi, velikom projektu i drugačijem načinu života – predanom, posvećenom i smislenom radu, dugim samotnim satima, gotovo meditativnom pristupu danu, dugoročnome cilju – isto tako ne može izbjeći činjenicu da današnje društvo još uvijek ne podržava netradicionalne životne izbore za većinu žena.

Jedna od protagonistica u jednom trenutku će se zapitati kako bi uopće bilo moguće odgajati maleno dijete uz takav posao, svjesna da bi takav izbor značio da će morati biti manje prisutna i manje posvećena – ili privatno ili profesionalno. Također, iako ćemo se nasmijati izjavi jedne od njih koja kaže da “više rašpa elemente nego nokte”, kao i buljenju, čuđenju i komentarima prolaznika, uvidjet ćemo i da još mnogo moramo poraditi na prihvaćanju različitosti, čak i u gradu poput Rijeke, koji je, kako sam se i sama uvjerila za vrijeme studiranja, jedna od najliberalnijih i najtolerantnijih sredina u Hrvatskoj.

Naravno, u dvadesetak minuta trajanja filma nemoguće je ići u detalje, ali svako od tih pitanja moglo bi biti početna točka za novu diskusiju i, u krajnjoj liniji, potencijalno novi dokumentarni film. Izvorni sjaj tako je sjajna prilika da istovremeno upoznate jedan drukčiji stil života i postavite sebi neka važna pitanja s kojima se kao žena na svom radnom mjestu zasigurno svakodnevno, ili barem povremeno, susrećete. Naravno, isto vrijedi i za muškarce – koliko potpore pružate svojim partnericama, majkama, sestrama, prijateljicama kada je riječ o usklađivanju privatnih obaveza i samoostvarenja na poslu?

Bravo za Dagostin i Juričića te za Liburnia Film Festival, kao i činjenicu da pitanje ravnopravnosti spolova ipak sve češće dolazi do očiju i ušiju javnosti. Što se tiče četvorke koju upoznajemo u filmu, mislim da će njima biti najdraže da bacite oko na zgradu kolodvora kada prolazite kroz Rijeku i primijetite kako se jedan poprilično sumorni dio grada transformirao, odnosno povratio svoj – izvorni sjaj.


Povezano