Crna Gora nema brojčano veliku supkulturnu, kulturnu, umjetničku i aktivističku scenu, no u svakom od ovih sektora ima po nekog jakog i samosvojnog predstavnika/icu. Nakon što je ove godine u Veneciji, prikazan dugometražni igrani film redatelja Ivana Salatića Ti imaš noć, može se reći da su konačno dobili i prvog filmaša koji ovu zemlju predstavlja na svjetskoj sceni.
Film sampogledala na ovogodišnjem Human Rights Film Festivalu gdje je održana i njegovahrvatska premijera. U međuvremenu je “Ti imaš noć” prikazan i nagrađen na beogradskom Festivalu autorskog filma na kojem je podijelio nagradu za najbolji film s “Teretom” Ognjena Glavonića. Šteta što film nije vidio veći broj zagrebačke publike. Naime, tek je jedna trećina dvorane kinaEuropa bila ispunjena, mahom filmašima i filmskim entuzijastima.
Ivan Salatić rođen je 1982. godine u Dubrovniku, odrastao je u Herceg Novom. Režirao jenekoliko kratkih filmova koji su prikazani na filmskim festivalima u Veneciji,Torinu, Sarajevu, i drugima. Završio je višu likovnu školu u Beogradu, filmsku režiju na FDU Cetinje, te magistrirao na HFBK, Hamburg.
Salatićev dugometražni debi svoju je svjetsku premijeru imao ove godine na Tjednu kritike Venecija Film Festivala i to je zacijelo i najveći dosadašnji uspjeh ove male nacionalne kinematografije u svijetu. Međutim, to ni ne čudi kada se zna da je tri godine ranije njegov kratki film “Dvorišta” prikazan u Veneciji,u okviru programa “Orizzonti”.
Radnja se mahom zbiva na crnogorskom primorju, u bokokotarskom gradiću Bijela, u vrijeme Jugoslavije poznatom po brodogradnji. Djevojka Sanja ostaje bez posla domaćice na nekom stranom brodu, nakon čega se vraća u rodni gradić gdje saznaje kako je mjesno brodogradilište upravo u stečaju. Pratimo post tranzicijsku zbilju i sudbine ljudi oko nje: nove generacije koju predstavlja njezin brat Luka i starije koju predstavljaju ostarjeli radnici iz brodogradilišta. “Ti imaš noć” je tipičan primjerak “slow cinema” žanra u kojemu je s mnogo poezije i vizualno upečatljivih scenaprikazan okoliš primorskog mjesta i život koji u njemu još uvijek pulsira. Monolog starog radnika koji govori o radu i kolektivnom duhu koji ga je pratio, o “leđima koja su pucala” jedan je od najupečatljivijih trenutaka filma, aposebno je dojmljiva lokacija na kojoj se okupljaju članovi obitelji i njihovi prijatelji: divlji vrt prepun mediteranskog raslinja koji, dobro je primijetio selektor HRFF-a Petar Milat, egzotikom podsjeća na neku južnoameričku lokaciju. U Salatićevom filmu nema mnogo dijaloga i brbljanja, riječi se izgovaraju na kapaljku i kao što doista treba biti – u službi su filmske priče. No, ono što je u ovom filmu meastralno dato jest osjećaj prostora i ljudi zaustavljenih u vremenu, uiščekivanju prijelomnog događaja: promjene koja još ne dolazi. I stara i nova generacija protagonista su ljudi na margini, koji preživljavaju na rezervama i ostatcima nekadašnjih materijalnih i emocionalnih rersursa. Salatić precizno prikazuje aktualni suvremeni trenutak na postjugoslavenskom prostoru: vrijeme nesigurnosti, stalnih loših vijesti koje dopiru iz medija, straha i tjeskobe. S posebnom pažnjom redatelj portretira starije generacije: one koje su izgradile bivšu državu, a koje danas preživljavaju na marginama društva, zaboravljeni i zanemareni. Čini to bez patetike i nostalgičarskog pretjerivanja, koncentriran na psiho-fizičku pojavnost ovih „suvišnih ljudi“, ali i s dozom poštovanja prema onima koji su „gradili divove“.
“Ti imaš noć” svojom atmosferom i pristupom temi pripada (generacijskom) krugu filmova koji se bave tranzicijskom i posttranzicijskom zbiljom na prostoru bivše Jugoslavije. Ono što je u filmu posebno upečatljivo je i nepostojanje centralnog protagonista/ice. Premda načelno djevojka Sanja jest lik koji se od početka do kraja dosljedno provlači kroz radnju i prisutna je u većini važnih scena, glavni lik Salatićevog filma jest “noć”iz naslova, limb međuvremena u kojemu se koprcaju i oni isluženi i mladiradnici kojima pripada budućnost i na kojima ostaje teret nužne promjene i revolucije. Baš u toj noći, u kojoj bdije mladić Luka, stvara se zametak nečega novog, u Salatićevom filmu neimenovanog, tek suptilno naznačenog u iščekivanju i riječima koje ostarjeli radnik kaže Luki: „Ja nemam ništa, a ti imaš noć. „
Preostaje još samo vidjeti koliko će dugo trajati ova naša Noć, jednaka na svim meridijanima.
