Mrzla je večer u srijedu, 31. prosinca, čudnovata 2025. godina traje još par sati, dragi ljudi dolaze s hranom i osmijehom, opojni miris voćne svijeće ispunjava dnevnu sobu, šampanjac za ponoćno slavlje nestrpljivo na balkonu čeka da ga ispucamo, a šapat u mojoj glavi razbija novogodišnju idilu mišlju „u 2026. puniš 30 godina”. Momentalna panika, slow motion padanje čaše, krupne kapi znoja i shvaćanje da je ovo doslovno zadnji voz za prijavu za Gorana za mlade pjesnike_inje. Sva sreća pa u dubini foldera unutar foldera čuči rukopis pod nazivom Sebevražda koji u svega par trenutaka završava u privitku mejla prijave na natječaj. Dva mjeseca nakon toga stiže poziv koji počinje najljepšom mogućom riječi: „Čestitke.”
Za početak, čestitke na osvojenoj nagradi. Kako si se osjećala kad si saznala da si ovogodišnja laureatkinja?
Hvala puno. Moram priznati da to uistinu nisam očekivala i da sam ostala kompletno šokirana. Zapravo, lažem, prvo sam mislila da me sprdaju. Onda sam povjerovala da nije okrutna šala i počela plakati. Od sreće, naravno. Mislim da me posebno pogodilo jer sam se pri kraju prošle godine ozbiljno premišljala trebam li nastaviti pisati, je li to moje pisanje poezije samo neozbiljan san prosječne osobe s Filozofskog, postoji li realna šansa da ću ikada objaviti svoju knjigu i bi li bilo najjednostavnije da samo odustanem. Te demone sumnje tad sam pospremila u ladicu i odlučila se baviti njima u neko drugo vrijeme. Sad sam tu ladicu zapalila.
Zašto Sebevražda? Jesi li imala druge potencijalne naslove?
Objašnjenje je vrlo jednostavno – najdraža češka riječ mi je „znovuzřízení” (u doslovnom prijevodu „ponovno rođenje”) i, kao što vidite po ovim čudnim slovima, neostvariva je u hrvatskom diskursu. Istraživala sam riječi povezane s njom i ukazala mi se „vražda”, koja funkcionira u oba jezična konteksta (što sam na kraju i upotrijebila u jednoj od pjesama, vidi niže). A tek kad sam saznala za riječ „sebevražda”... sve je imalo smisla. Rukopis se u prijevodu zove Samoubojstvo, ali, bez brige, nije poziv u pomoć, već kombinacija ljubavi prema slavenskim jezicima i čin kompletnog ogoljavanja pred čitateljima_cama, ali i pred samom sobom. Potencijalni drugi naslov bio je Mama, još je netko u ormaru. Svidjela mi se implicitna hororičnost i eksplicitnije kvirstvo, ali naslov ipak nije pasao za ovaj rukopis.
Čini se da je ljubav glavna tematska okosnica zbirke. Kako biraš teme, otkud inspiracija?
Dobro ti se čini, uvijek je sve ljubav, čak i ako je mržnja. Iskreno, teme ne biram, spontano pišem bez previše premišljanja, bilježim u momentu što mi upali lampicu inspiracije – dijelove razgovora koje sam načula u kafiću i javnom prijevozu, komentare i emocije svojih prijatelja i prijateljica, osjećaje koje trenutačno imam ili sam ih osjetila u prošlosti, ali ih nisam zapisala, ljutnju potaknutu PMS-om, kritiku političkih i društvenih katastrofa, igru riječima koja mi je, eto tako, sinula. Dosta je toga izmišljeno, zamislim se u ulozi Nekog Drugog i prenosim Njezine ili Njegove misli i doživljaje. Ima tu i biblijskih motiva. Sve u svemu gulaš svega, i finog, i bezukusnog, i odvratnog.
Marija Skočibušić prokomentirala je da čitajući tvoju poeziju ima osjećaj kao da skrola po reelovima. Slažeš li se s time? Shvaćaš li to kao pozitivnu ili negativnu kritiku?
Nije mi bitno je li pozitivno ili negativno, zanimljivo mi je. Skrolanjem po reelovima dolazi do nervoze, osjećaja overwhelminga, zasićenosti i otupljenosti, a ako se u to ubaci i povremeni osjećaj olakšanja i prepoznavanja, bilo bi mi drago znati da je to osjećaj koji na čitateljicu ili čitatelja ostavlja i moja poezija.
Poezija ti je podosta grafička, križaš stihove, stavljaš emojije, boldaš. Misliš li da je to pomalo prepotentno? Zašto to radiš?
Hahaha, pomalo je prepotentno, slažem se, čak ću i priznati da je jedan od razloga bivanje drugačijom. Ipak, kao glavni razlog navela bih svoju ljubav prema campu, baroku i kićenju, abundanceu, igri, vizualnom, šašavom. Zašto pisana riječ treba biti isključivo slovo na papiru, zašto ne pridodati križanje kao pokušaj brisanja napisane riječi koja ipak zaslužuje tamo biti, zašto ne dodati emoji koji će svojom grimasom pojačati namjeru napisanog, zašto ne boldati ili staviti u kurziv ono što sam sebi u glavi pročitala drugačije? Sve je igra ako zajednički pristanemo na nju.
Mrzim ovo pitanje, ali moram te pitati: tko su ti uzori?
Grozno je pitanje. Moram timotišalamejski odgovoriti da ih nemam, ali da imam ljude kojima se divim i koji me inspiriraju, a spisak je podugačak (gdje bi bio da još imena stavljam?) – od pjesnikinja i pjesnika čije mi riječi daju do znanja koliko je prepoznavanje bitno, akterica i aktera kazališne i izvedbene scene koji su mi ipak najveći vjetar u leđa u kontekstu umjetnosti, drag kraljica koje me iz dana u dan uče što je to hrabrost i autentičnost, profesorica i profesora koji su me formirali za daljnji rad, kolegica i kolega koji su mi pomogli u razumijevanju i oblikovanju pojma lojalnosti, i na prvom mjestu prijateljica i prijatelja koji su mi nepresušan izvor inspiracije jer su mi njihova imena sinonimi za obitelj i ljubav.
Hoće li poezija spasiti svijet?
Naravno da neće, ali ni ne treba. Svijet bez umjetnosti svijet je predapokaliptičnog predznaka, a poezija je jedna od formi održavanja kronike kreativnosti. Neće spasiti svijet na globalnoj razini, ali spašava svjetove unutar nas.
Priznaj nam, što te više muči oko predstojećih javnih nastupa, outfit ili odabir pjesama?
Ma joj, užas, ne stignem smršavit’ 15 kila do otvorenja Goranovog proljeća, imam doma četrdeset havajskih košulja, milijun crnih majici kratkih rukava s printom i dvije neopeglane košulje koje čuvam za vjenčanja, a svi su moji bliski ljudi premršavi da mi posuđuju stvari, fak. Ne znam što ću čitati, pjesme su mi neprilagođene za javno izvođenje, a ne planiram ih prilagođavati. Vjerojatno ću čitati one iste koje uvijek čitam na tribinama. Posebna vrsta panike oprala me kad sam shvatila da ću u Lukovdolu čitati pred djecom iz osnovnih i srednjih škola.
Što dolazi nakon nagrade, kakva su ti očekivanja, želje, planovi?
Nakon nagrade dolazi ispunjenje mojeg životnog sna, a to je objava knjige. Očekujem da će mi profesori na faksu progledati kroz prste i pustiti me da konačno diplomiram (šalim se, učit ću). Išla sam napisati da bih voljela nastaviti pisati, ali ću to promijeniti u odlučno nastavit ću pisati.
