Objavljeno

Giulia Bianchi: Katoličke svećenice su revolucionarke s novim srcem

Međunarodni festival fotografije Organ Vida od 10. do 16. rujna u Zagrebu ove je godine bio posvećen ženskim perspektivama, sa središnjom temom Uključene, aktivne, svjesne – ženske perspektive danas. Giulia Bianchi dokumentarna je fotografkinja i predavačica, kreatorica portreta, vizualnih narativa i foto-knjiga. Na festivalu je predstavila Women Priests Photo Project koji prati živote katoličkih svećenica, žena koje svjesno krše jedan od najstrožih vatikanskih zakona, istovremeno odbijajući napustiti Crkvu i svoju vjeru.

Što Vas je inspiriralo da istražite temu ženskog svećenstva?

Dok sam u Brooklynu studirala feminizam i rodnu teoriju, pitala sam se gdje mogu pronaći ljude koji žive feminizam inkluzije. Pisala sam lokalnim novinama pokušavajući pronaći neke nove priče i otkrila ženu iz Chicaga, zaređenu svećenicu ekskomuniciranu iz Crkve, koja je vodila malu kongregaciju. Odlučila sam je upoznati. Isprva nisam mislila da ću se zaljubiti u priču o svećenicama, no kad sam upoznala ovu ženu i stvarno vidjela predvodnicu, ali ne i vješticu, niti stereotip religiozne kršćanke, shvatila sam da želim znati više.

Smatrate li se vjernicom? Religioznom? Ili priči pristupate posve izvana, nevezano uz osobne osjećaje (ne)vjere u nadnaravno…

Na početku svog putovanja mislila sam da sam vjernica, no ne i religiozna osoba. I sigurno ne katolkinja. Onda sam se preobratila. Na katolicizam? Da, ali ne u potpunosti. Živjela sam u Izraelu, među židovskom zajednicom. Jesam li se preobratila na judaizam? Da, ali ne u potpunosti. Vratila sam se u Italiju i živjela s protestantima. Jesam li se preobratila na protestantizam? Da, ali ne u potpunosti. Smatram se religioznom, ne i dogmatičnom. A moja religija temeljena je na Bibliji i Tori.

Podnaslov Vašeg projekta je – You gave virgin a new heart. U Bibliji, djevica znači ‘mlada žena’. Koje značenje ova riječ ima za Vas?

Ovo je radni naslov mog projekta! Da, kod proroka Izaije ‘djevica’ doslovno znači ‘mlada žena’ ili ‘zaručnica’. U čitavoj Tori, ta riječ također označava ‘ženu koja može stati pred Boga’, koja je cjelovito biće. Također, u srednjovjekovnoj Europi, biti djevicom-redovnicom značilo je imati određeni stupanj društvene slobode i autonomije. ‘Novo srce’ motiv je koji sam posudila od proroka Ezekiela, koji propovijeda kako će Bog dati svom narodu novo srce, srce od mesa. Do sad su imali kameno srce. Ovo je moja nada, no promjena mora doći od žena koje će s novim srcem raditi stvari na nov način. Voljela bih napomenuti da mnoge žene koje sam fotografirala zapravo jesu djevice, poput bivših redovnica, koje nikad nisu imale spolni odnos. Zanimljivo je i da su me ove žene naučile i kako da masturbiram bolje. U odnosu na njih, ja sam bila ona sramežljiva!

Na web stranici projekta vidjela sam koliko su fotografije estetski raznolike…

U početku sam kao fotografkinja bila jako frustrirana – ove žene nisu cool, nisu moderne ili lijepe – to su bivše časne sestre koje žive u predgrađima i vole roza boju, vretenca i leptire – sve što ja mrzim. Onda sam si rekla: „Giulia – ti si fotografkinja i želiš ispričati ovu priču! Moraš biti na usluzi tim ženama, baš kao što one stoje na usluzi drugim ljudima.“ Željela sam da moje fotografije uhvate trenutke gdje se Bog inkarnira u ženi. Samo bez stereotipa djevice Marije: u katoličanstvu, ako žena nije Marija (a obično nije), nemoguće je odgovoriti na pitanje kako uopće izgleda duhovnost žene. Kako bih ovo postigla, koristila sam razne metode: crno-bijelu fotografiju, fotografsku reportažu, pejsaže ili portret u boji. Bila sam nadahnuta knjigom Itala Calvina Nevidljivi gradovi, gdje piše da raznolike stvari utkane u priču na koncu vode do istine.

Fotografirate u okruženjima koja često uopće nisu sakralna, ali su puna simbolizma (kruh, raspela, određeno cvijeće…). Kako ste birali mjesto snimanja fotografije?

Za početak, morala sam otići vidjeti kako ove žene žive da bih ih mogla fotografirati, inače bih fotografirala ono što mi kaže Crkva ili puke stereotipe. Ako zamisliš svećenika, smjesta pomisliš na crkvu i oltar – što također postoji na mojim fotografijama. No zapravo, većina ovih žena protivi se klerikalizmu i ne smatra crkveno okruženje osnažujućim. Svećenice pružaju otpor političkoj moći Crkve i njezinoj hijerarhiji. One ne žele biti pastirice stadu ovaca, već jedan dio većeg kruga. Zato mi je postalo bitno prikazati realnost njihovih svakodnevnih života. Slikala sam ih u spavaćoj sobi, na kauču, u vrtovima…  Fotografirala sam ih kao osobe u stvarnim životnim situacijama.

Jeste li upoznali neku posebno inspirativnu ženu koja je na Vas ostavila dojam? Možete li nas upoznati s njom i njenim radom?

Jako sam cerebralna i privlače me intelektualni ljudi, puni znanja – ali moram reći da su svećenice koje su ostavile najdublji dojam na mene bile jako jednostavne žene s vrlo značajnim životima. U San Franciscu upoznala sam Mariu Eitz, koja sada ima više od osamdeset godina. Ovo nije njezino pravo ime – rodila se u Istočnoj Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Radila je kao špijunka pa je po preseljenju u Ameriku morala promijeniti ime. Nije imala roditelja ili druge obitelji, no imala je zaručnika koji je ubijen. Zato je mrzila kršćanskog Boga ljubavi, koji dopušta smrt i nepravdu. Njezino sporo preobraćenje počelo je na Sveučilištu Loyola u Chicagu – vrlo cijenjenoj teološkoj školi. Svađala se s časnim sestrama govoreći: „Zapišite u svoje dnevnike: Isus je imao tijelo. Isus je imao penis!“. Bile su ’70-e kad je odlučila otići živjeti u Kambodžu, a nakon toga u Afriku. Zatim se vratila u San Francisco. Uvijek je bila okružena djecom koju je udomila, imala ih je više od bilo koga drugoga u gradu. I nešto vrlo neobično: bilo gdje da smo išle, životinje bi je došle pozdraviti – čak i gavrani te razne divlje životinje. Rekla sam joj: „Maria, ja nikad u životu nisam vidjela ovakvo što“. Ipak, vrlo je skromna. Ali mislim da čini sjajne stvari. Druga žena koju bih spomenula je Blanca Cecilia Cortés, iz Kolumbije. Bila je misionarka prije nego što je postala svećenica. Sad živi u vlastitom vrtu, u šatoru, jer je dala kuću grupi seksualnih radnica. Ove žene su za mene revolucionarne.

Katoličke žene oduvijek su bile dio feminizma, čak i onog ranog – sjetimo se samo Catholic Women Suffrage Society – ali današnji feminizam mahom je antireligijski. Žene u Crkvi, vjernice, dvostruko su marginalizirane od strane feminizma i same Crkve.

Slažem se. Diskriminirana si od strane Crkve, a i prijatelji/ce misle da si luda ako si religiozna. No vjernice trebaju druge žene – bile one religiozne ili ne. Još jedan razlog zašto fotografiram baš katoličke svećenice – kako bi bila katolička svećenica moraš ići protivno zakonu. Ipak, te žene ne napuštaju Crkvu. I ne misle da je Crkva nekakav klub – ako ti se ne sviđa, možeš otići. One ostaju, žele razriješiti stvari i promijeniti ih. Suočavaju se.

U Novom Zavjetu đakonice vode svoje zajednice, poput Febe, Evodije i Sintihe. U ranoj tradiciji nalazimo i apostolicu Juniju i Teklu koja je bila Pavlova suputnica. Papa Franjo obećao je započeti raspravu o ponovnom uvođenju ženskog đakonata. No može li on promijeniti stvari s vrha?

Da, tijekom povijesti imali smo žene svećenice. Ne, to nije hereza, to je dio ranog kršćanstva.  Mnogo puta je papa Franjo rekao da su vrata svećeničkog zaređenja zatvorena za žene. Ali pričala sam nedavno s Teresom Forcades, koja mi je rekla nešto što su potvrdili i novinari koji rade u Vatikanu – da papa Franjo neće donositi odluke s vrha, sinodalno, poput faraona, kao što su to radili prijašnji pape. To ženama ide u prilog, no borba za svećenstvo predstavlja dug put za žene. Pogotovo zbog očite mizoginije crkvenog klera, od koje mi je zlo.

Možete li komentirati situaciju svećenica – one krše zakon, ali ne napuštaju Crkvu. Rekli ste da je to revolucionarno.

Da, njihovo svećenstvo je valjano, jer slijedi apostolsku sukcesiju – zaredili su ih katolički biskupi. Isto tako su u prekršaju jer se zaređenje tradicionalno odnosi isključivo na muškarce. Postoje svećenice, kao na Filipinima, koje su napustile Crkvu i osnovale nezavisne zajednice. Njih nisam htjela fotografirati, bilo mi je važno naći žene koje teže transformaciji Crkve. Ako želimo nešto promijeniti moramo biti unutra – komunicirati, mijenjati i stvarati.

Jeste li upoznali žene koje su izbačene iz Crkve?

Sve žene koje sam susrela su ekskomunicirane, neke brutalnije od drugih. Isključenje je automatsko u slučaju kršenja zakona. Ako prekršiš zakon, vani si, osim ako se ne pobuniš. Neke od svećenica dobile su pismo izopćenja od Kongregacije za nauk vjere, kojeg je  potpisao papa Benedikt XVI. One su izgubile posao, ili, ako su bile redovnice, izbačene su iz samostana. Neke od njih bile su stare i bolesne, bez novaca, zdravstvenog osiguranja… Odgovor Crkve na to bio je samo: „to je bio njihov izbor“.

Demokracija, pravda, društvena jednakost… Žene koje ste intervjuirali često govore o ovim stvarima. No što pokret od dvjestotinjak žena može učiniti na globalnoj razini?

Trenutno postoji otprilike 250 svećenica. Vrlo malen broj. No iza svake žene postoji stotinu drugih žena (i muškaraca). U nekim zemljama nailazimo na prazne crkve, ali pune kuće svećenica u vrijeme nedjeljne mise. Vidim ih kao malene hobotnice s pedeset očiju i bezbroj pipaka. Ili kao komarce. Misliš da je komarac jako malen, ali probaj otići spavati s njim pa mi onda reci!

Kako vidite feminističku budućnost Katoličke Crkve?

Bez klerikalizma. Bez pedofilije. Bez odnosa moći. Želim se probuditi ujutro i vidjeti da je zazvan Treći vatikanski koncil i da su žene pozvane. Želim vidjeti da svi mi zajedno želimo postići društvenu pravdu.


Povezano