U romanu Točka poraza (Sandorf, 2023.) napisala sam priču o zakašnjelom svjedočenju zločina i obezvrjeđenju ispovjednog narativa silovanih žena. „Slabi“ glas žrtve sučeljava se s „jakim“ glasom koji iz neokolonijalističke, muške pozicije normalizira zločin kao dio uobičajene ratne stvarnosti. Etno-fikcionalnim stilom povezujem s jedne strane ulogu matrijarhata u takozvanim ratovima žalovanja sjevernoameričkih Prvih naroda i, s druge strane, patrijarhalne mitove o herojstvu koje naš zapadni kulturni krug nasljeđuje iz antičke starine.
Svoj najnoviji spisateljski projekt pod nazivom Totem zamislila sam kao ciklus žanrovski i stilski različitih romana u čijem su središtu žene-heroine teških vremena i mučne svakodnevice. Totem započinje iz Točke poraza kao simboličke točke osnaživanja slabog. Postavila sam pred sebe zadatak novelističkog preispitivanja mogućnosti društvenog kao duhovnog iscjeljenja, težak ali istodobno i čarobno lijep proces pokazivanja političke snage ideja sadržanih u takozvanome feminizmu Božice, odvojku feminističke misli koji je sedamdesetih godina bio popularan, ali i podvrgnut kritici zbog tobožnje apolitičnosti i utopizma.
Zanimljivo je da upravo u aktualnom trenutku pokret Božice dobiva novi zamah. To se događa u okolnostima kad političke i društvene institucije ponovno prijete autonomiji žene i ženskoga tijela. Sada se jasno vidi i da je izvorni pokret već imao rodno fluidan koncept Božice kakav je danas potkrijepljen rodnom teorijom, ali je dobro utemeljen i u etnološkim istraživanjima.
U međuvremenu, klimatska kriza je dokazala da je potrebno drugačije razumijevanje odnosa prirode i tehnološkog napretka, a holistički pristup prirodi – kakav je zastupao izvorni feminizam Božice – dobio je znanstvenu potkrjepu u ekološkim implikacijama suvremenih bioloških teorija.
Nasuprot kritikama koncepta duhovnosti u pokretu Božice kao “romantične, solipsističke i politički letargične”, na primjer u radu M. J. Weaver pod naslovom „Tko je Božica i kamo nas vodi“ objavljenom krajem osamdesetih godina 20. stoljeća, noviji antropološki pristupi podupiru ideju da su rana društva bila matrilinearna i matrilokalna, čak i kad nisu bila striktno matrijarhalna.
Europski tobože civilizirani patrijarhat – uvijek na rubu femicida – u svakom je ratu u povijesti europskog civilizacijskog kruga silovao žene drugog naroda da bi rodile djecu koja više nisu „njihova“. Taj plan demonima patrijarhata često nije uspijevao jer je mržnja prema drugom narodu, mržnja prema „tuđoj“ ženi, naposljetku i mržnja prema ženi kao takvoj, bila jača čak i od primitivne osvajačke logike. Oni su bili u službi smrti, a ne u službi života.
Mitske i stvarne “kućegraditeljice“
U knjizi Točka poraza dosta sam se bavila ulogom Majke klana. Za razliku od Cree Indijanaca koji su nomadi predvođeni muškarcima, plemena „Duge kuće“ iz irokeške Lige naroda sjedilačka su zajednica u kojoj vlada matrijarhat. Na Majke klana se u zajednici gleda kao na otjelovljenje životodajne sile, čuvarice vjere i prenositeljice znanja. One nisu, kao kod bjelačkih naroda, svedene na domenu kuće. Upravo suprotno, Majke klana proširuju pojam kuće. Ime naroda Haudenosauneea znači Graditelji Kuće. Iz doslovnog oblika tradicionalne nastambe kao „duge kuće“ – Majke klana uspijevaju proširiti dom u simboličkom smislu tako što ga prenose u sferu mitske kartografije. Zahvaljujući tom umijeću, toj stečevini matrijarhata, one prisvajaju političku i društvenu moć i postaju vođe ne samo svojega klana nego i čitavog naroda.
Povijesno gledano, majke klana su i danas odgovorne za dobrobit zajednice i predstavljaju „volju naroda“ u odabiru poglavica i drugim važnim odlukama. Ne samo što Majka klana bira glasnogovornika, Hoyanea – koji predstavlja klan u Vijeću ujedinjenih irokeških naroda – nego ima i ovlasti da, nakon prethodnog upozorenja, skine muškog „diplomata“ s položaja ako se pokaže da ne izvršava dovoljno dobro i časno svoju dužnost u predstavljanju interesa zajednice.
U Točki poraza razradila sam i motiv „ratova žalovanja“. Majke klana su slale muškarce u „ratove žalovanja“ da donesu zamjenu za poginule i mrtve. Posvajanje zarobljenika nije moglo biti nježno: prethodilo mu je mučenje. To nije bilo puko iskaljivanje bijesa na ratnim zarobljenicima nego ritual prijelaza iz jednog života u drugi: ostavljanje starih životnih navika, vjere, obitelji i svega što je bilo prije u ime prilike da se dobije šansa za novi život. Materijal života se nekako trebao reciklirati.
„Otac i majka koji su izgubili sina posvajaju mladog zatvorenika umjesto njega, siroče uzima oca ili majku, udovica muža, jedan brat uzima sestru, a drugi brata, sve iz redova ratnih zarobljenika,” čudio se jedan komentator indijanskih običaja iz 18. stoljeća. Bijeli kolonizatori nisu se mogli načuditi kako je moguće da su narodi Duge Kuće istovremeno ratoborni i, po bjelačkom kanonu, „kukavice“; zašto im je ratovanje važno, ali cilj njihove borbe nije ubiti što više, nego zarobiti što više. Nije im bila jasna logika po kojoj bi posvajanje zarobljenog neprijatelja imalo ulogu u „jačanju obitelji pokojnika“.
Nasilje patrijarhata
Roman Ljudi od tučenog zlata* (koji će biti dio trilogije Totem) započinje u vrtovima Vatikana 4. listopada 1919. godine, kada se na bdijenju otvorenja tzv. Sinode o Amazoniji pojavljuju tri kipića koji prikazuju Djevicu Mariju kao trudnu Pachamamu. Glavna junakinja, Aymara Indijanka, potomkinja žene koja je bila dojilja Rajke Baković – kleči i moli. Dok moli s čelom na travi zajedno s drugim indijanskim vjernicima koji su doputovali u Vatikan povodom Amazonske Sinode, blicevi fotoreporterskih aparata hvataju u kadar njezine bose pete prljave od zemlje koje su izazvale gađenje mnogih bijelih katolika, među kojima je bio i Alexander, 26-godišnji Austrijanac.
Da u njegovoj zemlji još od raspada Austro-Ugarske monarhije nije donesen zakon o zabrani korištenja plemićkih titula, u novinama bi pisalo mladićevo puno ime: Baron Alexander von Tschugguel zu Tramin. Mladi barun von Tschugguel doputovao je u Rim, i zahvaljujući oku kamere s mobitela njegova prijatelja, vidimo ga kako se u cik zore, dok još blijedo titraju svjetla gradskih lampi, prikrada Bazilici sv. Marije Velike u kojoj su po završetku Sinode izložene skulpture Gospe od Amazone.
Barunov pomagač snima svaki njegov korak mobitelom, od otvaranja vrata, preko potrage za poganskim idolima, zvuka njegovih potplata na ranokršćanskom kamenu poda, krađe pet komada oslikanog drveta u obliku istovjetnih figura gole trudne Bogorodice u čijem trbuhu svijetli nevidljiva narančasta tajna začeća; čija je kosa crna, a lice oštrih crta slično licu prašumske Indijanke. Malo oko mobitela prati Alexandera i kod izlaska iz crkve i hodanja uz rijeku Tibar, sve do trenutka kad postavlja drvene skulpture trudne Gospe od Amazone na rub ograde s koje ih, jednu po jednu, njegova ruka, nadahnuta ulogom svetoga Bonifacija, odguruje u vodu, prvo rutinski, zatim sa sve većom snagom prezira u zamahu. Amaterska kamera snima kako tanki drveni kipići jedan za drugim padaju u dubinu, a riječna ih struja odnosi.
Replika neolitske Velike Majke iz makedonskog nalazišta Tumba Madžari
U tome stvarnome prizoru kojega sam novelistički obradila, vidim početnu točku ciklusa Totem. Totem je duhovno biće, sveti predmet ili simbol koji služi kao amblem grupe ljudi, kao što je obitelj, klan, loza ili pleme. Émile Durkheim davne je 1912. godine opisao kontakt između “muških i ženskih totema kao prekršaj koji dovodi do stvarnih bitaka između muškaraca i žena” koje neka plemena ritualiziraju kao prethodnicu bračnog obreda.
Nasuprot Durkheimovoj teoriji moći utemeljene nasiljem, Hartsock smatra da za žene moć nije sposobnost zapovijedanja i dominacije, već je vlasništvo grupe, te da se ženska snaga nalazi u grupi. Grupa je ta koja određuje tko i što će se žrtvovati za opći boljitak. Oslanjajući se na svoje čitanje Hanne Arendt, Hartsock tvrdi da grupa razumije da nasilje može uništiti istinsku moć. Ne samo da se žene protive moći kao dominaciji; žene znaju da dominacija nije moć nego da je dominacija – tek nasilje i ništa više.
Začarani krug revolucija
U Ljudima od tučenog zlata spajam egzotične prostore Bolivije sa Zagrebom u NDH preko junakinje koja je potomkinja indijanske dojilje naše antifašističke heroine Rajke Baković. Spajam dva svijeta: svijet kojim upravlja Pachamama kao sila prirode, s jedne strane, i svijet rudnika u kojem se prinose žrtve demonskom Ujaku, načelu smrti, kojeg domoroci zovu El Tio. Pred kipom Ujaka i danas se prinose žrtve. El Tio je izgledom kombinacija vraga i bijeloga kolonizatora sa šiljatim, sifilitičnim zubima koje rudari izrađuju od komadića stakla, i s obaveznom bocom kukuruzne rakije u ruci. EL Tio je i Ujak iz ustaške mučionice u kojoj stradavaju sestre Baković.
Etimologija prve riječi iz kovanice Pachamama na ajmarskom jeziku upućuje na koncept koji smo mi Europljani usvojili tek s Einsteinovom teorijom relativiteta. Pacha znači prostor-vrijeme. Božica Majka ovdje nije puka zaštitnica ognjišta, pa čak ni samo Majka priroda, nego Majka prostor-vremena. U mojem novelističkom istraživanju feminizma Božice važna je i politička dimenzija pojma pachakuti. U tome pojmu kuti znači povratak, prevrat i revoluciju. Važan mi je način na koji su konfiguracije vremena i prostora predstavljene u jeziku i diskursu pa je pojam pachakuti, bahtinovski rečeno, kronotop u kojem se događa moje romaneskno pripovijedanje.
Moji Ljudi od tučenog zlata su ljudi pretučeni od života – sirotinja, radnici, žene koje traže mineralnu žilu u već iskorištenoj rudači ili se bore u ringu kao “cholita hrvačice“. To je priča o heroinama mračnih vremena, kakve su bile sestre Baković, ali i Rajkina indijanska dojilja i praunuka te indijanske dojilje u današnjoj Boliviji kao stvarnome prostoru krvavog sraza različitih vjerskih i političkih ideja. Za mene kao spisateljicu to je i prostor mesijanske temporalnosti gdje je pachakuti metafora začaranog kruga svih revolucija.
Feminizam Božice nije nostalgija za matrijarhatom, nego prokazivanje društvenih i političkih institucija utemeljenih na dominaciji i ugnjetavanju. Feminizam Božice proširuje pojam patrijarhata i kritizira načelo „moći nad“ koje prožima sve društvene, ekonomske i vjerske institucije, oblikuje naše stavove prema etničkim skupinama i kulturama koje nisu naše vlastite, (stereo)tipizira odnos prema njima, normalizira predrasude u odnosu između žena i muškaraca, i određuje odnos prema prirodnome okolišu.
Umjesto svijeta kojim dominira načelo „moći nad“, feminizam Božice zastupa ono što je R. Eisler u knjizi Kalež i oštrica: naša povijest, naša budućnost (1988.) objasnila kao potrebu da se „dominacijski model” društvenih odnosa zamijeni “modelom partnerstva”.
“Božica” je psihološki i politički snažan alat i metafora za čitavu mrežu života jer uključuje muško i žensko načelo i poništava prividne dualizme, kontradikcije i paradokse; ona je kreativna i destruktivna, Velika Majka i smrtonosna Kali, Demetra i Hekata. “Ona postoji, a mi je stvaramo”, kaže Starhawk u Spiralnom plesu, neopoganističkooj studiji s kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća. Za moj novelistički postupak feminizam Božice podrazumijeva proces samoosnaživanja koji je istodobno i „svet“ i „politički“.
Popis literature:
- Durkheim, Émile (2008). Elementarni oblici religijskog života: Totemistički sustav u Australiji. Zagreb: Jesenski i Turk.
- Eisler, Riane (1988). The Chalice and the Blade: Our History, Our Future. San Francisco: Harper and Row.
- Hartsock, Nancy (1983). Money, Sex and Power: Towards a Feminist Historical Materialism. Boston: Northeastern University Press.
- Petlevski, Sibila (2022). „Ljudi od tučenog zlata (ulomak iz romana)“ Književna republika 1-6, 2022.
- Petlevski, Sibila (2023). Točka poraza. Zagreb: Sandorf.
- Starhawk (1979). The Spiral Dance: A Rebirth of the Ancient Religion of the Great Goddess. San Francisco: Harper and Row.
- Weaver, Mary Jo (1989). “Who is the Goddess and Where Does She Get Us?”, Journal of Feminist Studies in Religion 5(l).
Tekst je odabrala Jadranka Pintarić, gostujuća urednica za studeni 2023.
- *Ulomak iz romana dostupan na poveznici: https://hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/casopisi/knjizevna-republika/1-6-2022
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
