Objavljeno

Juana Inés de la Cruz – deseta muza

Sestra Juana Inés de la Cruz bila je samouka meksička filozofkinja, pjesnikinja, skladateljica i časna sestra oštrog jezika zahvaljujući kojem je bila poznata kao „Deseta muza” i „Meksički feniks.”

Živjela je i djelovala za vrijeme kolonizacije Meksika te značajno pridonijela književnosti španjolskog zlatnog doba. Njezina su djela tematizirala ljubav, položaj žena i religiju, a smatra je se feministkinjom prije začetka feminizma.

Rođena je otprilike 12. studenog 1648. godine (ne postoji konsenzus oko točnog datuma rođenja) kao Juana Inés de Asbaje y Ramírez de Santillana u mjestu San Miguel Nepantla (danas naziva Nepantla de Sor Juana Inés de la Cruz njoj u čast) kao vanbračno dijete Španjolca i Kreolke. Odrasla je s majkom i djedom na hacijendi i imala ugodno djetinjstvo. Pokazivala je sklonost čitanju knjiga, do treće godine je naučila čitati i pisati latinskim jezikom, a savladala je i aztečki jezik nahuatl na kojemu je pisala kratke poeme.

U grad Mexico seli 1664. godine s namjerom da stekne formalno obrazovanje koje joj je bilo uskraćeno temeljem spola, zbog čega je učila samostalno. Zahvaljujući inteligenciji i ljepoti, postala je prepoznata u visokom društvu te je bila posebno draga potkraljici Leonor Carreto. Potkralj Marquis de Mancera je želio testirati njezinu poznatu inteligenciju i znanje, stoga ju je predstavio nekolicini teologa, pravnika, filozofa i pjesnika koji su je ispitivali o različitim temama. Ovim je sastankom učvrstila svoj ugled na dvoru i izvan njega, te je zainteresirala više prosaca koje je odbila, otvoreno izjavivši kako ne želi stupiti u brak.

Godine 1667. priključila se redu karmelićanki u samostanu Sveti Josip, gdje je ostala tek nekoliko mjeseci budući da joj nisu odgovarala stroga pravila. Dvije godine kasnije priključila se hijeronimitima, redu s opuštenijim pravilima. Odlučila je postati časnom sestrom kako bi mogla nastaviti s obrazovanjem i istraživanjem, smatrajući da bi joj bilo koje drugo zanimanje ometalo slobodu učenja.

U samostanu Sveta Paula ostala je do svoje smrti i tamo je napisala veći dio svojih djela pod pokroviteljstvom potkraljice i potkralja. Pisala je moralne, satirične i religijske tekstove, pjesme i drame, te sekularne ljubavne pjesme. Jedna od njezinih najpoznatijih pjesama je Hombres necios („Blesavi muškarci”) u kojoj spočitava muškarcima iracionalno ponašanje koje oni pripisuju ženama.

Njezinim se najvažnijim djelom smatra poema Primero sueño (Prvi san) iz 1692. godine u kojoj kroz 975 stihova tematizira potragu duše za znanjem.

U studenom 1690. godine biskup Manuel Fernández de Santa Cruz je protiv njezine volje, te pod pseudonimom Sor Filotea, objavio de la Cruzinu kritiku propovijedi portugalskog oca Antónia Vieira. Ovo se djelo smatra kritikom religijskog autoriteta i hijerarhije. Biskup je također objavio i svoje pismo u kojemu poziva de la Cruz da se drži svetog, a ne profanog, te da bi se kao žena trebala posvetiti molitvi, a ne pisanju, bez obzira na to što se slagao s njezinim mišljenjem.

Sestra De la Cruz je odgovorila pismom u kojemu brani pravo žena na formalno obrazovanje, te ističe kako bi žene trebale dobiti mogućnost biti priznate kao intelektualni autoriteti što bi dalje pomoglo obrazovanju žena, te onemogućilo neprikladne situacije koje uključuju učitelje i mlade učenice. Istaknula je i prepreke s kojima se suočila tijekom života zato što je žena koja je uključivala zabranu čitanja. Proučavanje znanosti i umjetnosti naglasila je kao važne za razumijevanje teologije. Ovakvi su je stavovi označili kao vrlo kontroverznu figuru, te je naišla na veliko neodobravanje više biskupa.

Do 1693. je prestala s pisanjem, no točne okolnosti nisu poznate. Jedna od teorija je da je odustala i prodala sve svoje knjige, kao i glazbene i znanstvene instrumente. Druga je teorija da su njezine knjige i instrumenti zaplijenjeni od strane Crkve. Svakako, njezin je potpis pronađen na dokumentima u kojima formalno pristaje na iskupljenje grijeha. Na jednome od njih se potpisala kao: „Ja, najgora od svih žena.” Od preko stotine neobjavljenih djela, samo ih je nekolicina sačuvana, i to zahvaljujući potkraljici.

Preminula je 17. travnja 1695. godine od kuge, brinući o ostalim sestrama iz samostana.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano