Iako izbor Franke Perković za novu Dekanicu Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu nije povijesni presedan (navedenu je funkciju prije nje u periodu od 1996. do 2000. obnašala Maja Rodica Virag kao prva žena na toj funkciji), svakako je riječ o činu od povijesnog značaja, s obzirom na to da je riječ o tek drugoj Dekanici u sedamdesetšestogodišnjoj povijesti ADU (ako kao godinu njenog službenog osnivanja uzmemo 1950. Više o povijesti Akademije pročitajte ovdje).
Afirmirana i nagrađivana kazališna redateljica, izvanredna profesorica na Odsjeku glume, osnivačica i voditeljica (zajedno s Dorom Ruždjak Podolski) kazališne skupine KUFER, voditeljica Dječjeg kazališta Dubrava, naredne će dvije godine biti dekanica naše najveće dramske akademije. Navedenu funkciju preuzima od kolege s odsjeka Borne Baletića, u vremenu u kojemu se pred visokoškolske ustanove, pogotovo u umjetničkom području, postavljaju prilično veliki izazovi, od neoliberalnih pritisaka na svjetskoj razini do klerikalnih pritisaka na domaćoj.
Krenut ćemo ‘drito’ u glavu. Nepotizam je pojava koja se vrlo često veže uz ime Akademije kao, iz neke perspektivne donekle i logična, posljedica činjenice da se, gotovo u svakoj generaciji studenata, nađe pokoje prezime već etabliranog umjetničkog imena s domaće scene. Ni Vaša obiteljska situacija nije ‘imuna’ na optužbe te vrste s obzirom da Vam je i (sada bivši?) suprug (Bruno Gamulin) predavač na ADU (na Odsjeku filmske režije), dok je kći (Judita Gamulin) nakon završenog BA studija montaže trenutno na drugoj godini MA studija filmske režije.
S obzirom da navedene priče rijetko kad prelaze kuloarsku ‘rampu i ulaze u nešto službeniji medijski prostor, odlučila sam otvoriti intervju upravo tim pitanjem: kako komentirate takvo stanje stvari i takve navode?
Svjesna sam da postoji fama o nepotizmu na Akademiji, a proizlazi iz činjenice da neki ljudi bivajući i radeći u kazališnim i filmskim, a bogami i plesnim krugovima, uspostavljaju veze, ponekad i intimne, a te veze ponekad za posljedicu imaju i djecu koja, ponekad, odaberu zanimanje nalik onom svojih roditelja. Meni se to čini jednako normalno kao i situacija u kojoj se ljudi iz iste obitelji bave sasvim različitim poslovima.
Svo troje smo trenutno na Akademiji i to je činjenica koja u meni budi nelagodu jer nisam sasvim otporna na javno mnijenje, znam što ljudi misle, pogotovo u našem području gdje ‘ulazak’ ili ‘neulazak’ na Akademiju budi silne emocije. Ja sam svojedobno jedva prošla prijemni na Kazališnoj režiji, tek iz trećeg puta, bila sam već udana za Brunu, a Judita je imala dvije godine. Obzirom da je, dok sam ja ustrajno padala, prijemne prošlo nekoliko kćeri i sinova iz poznatih kazališnih obitelji, moglo bi se zaključiti da sam bila žrtva nepotizma. A može se zaključiti i da je prijemni ispit na Akademiji složena stvar, ovisi o procjeni kompetentne višečlane komisije koja je itekako svjesna povećala javnosti i koja se trudi odabrati potencijalno najkvalitetnije studente s kojima će sljedećih nekoliko godina svakodnevno raditi; zatim o kvaliteti drugih kandidatkinja i kandidata, o nizu objektivnih i subjektivnih elemenata, kao što je na primjer trema pristupnika – mene bi svaki put spucala do izbezumljenja.
Kao nastavnicu me na Akademiju dovela profesorica Helena Buljan, jer joj se svidio moj rad s glumcima u nekim predstavama. Prvo sam volontirala, zatim kao vanjska suradnica preuzela klasu, a nakon nekoliko godina sam se i zaposlila uobičajenom procedurom koja, kao što i sama znaš, zahtijeva pozitivno izviješće stručnog povjerenstva, potvrdu sveučilišnog Matičnog odbora, pa natpolovičan broj glasova od stotinjak članova Akademijskog vijeća, a zatim i potvrdu Vijeća područja na Sveučilištu.
Što se tiče Brune, rijetko me to pitaju, a vjerujem da niti vama baš to nije bilo na umu, ali – ne, ne mislim da mu je veza samnom pomogla u karijeri. Nas smo dvoje jako različiti, nikada nismo profesionalno surađivali, a nadamo se da niti nećemo. A što se Judite tiče – bili smo protiv njezine odluke da ide na prijemni na Akademiju, Montažu smo još nekako prelomili, ali njezina odluka da upiše MA Filmske režije izazvala je totalni kaos u obitelji. Uglavnom, prošla je, a zatim se suočila s onim s čime se svatko u takvoj situaciji dužan suočiti – kuloarske priče, prijetnje tužbama, otvoreni prezir kolega koji nisu prošli prijemni i svime što s tim već ide. Vrlo brzo joj je postalo jasno da je uz privilegij preuzela i teret koji njezino prezime nosi – neka će joj se vrata otvoriti, a neka druga zatvoriti pred nosom. Nema tu puno mistifikacije.
Kad smo već kod obitelji, prije nekoliko godina u medijima je odjeknula vijest da se Vi i Vaš suprug, nakon više od dvadeset godina braka, rastajete, u ime solidarnosti s LGBTQ osobama kojima je, kao rezultat Referenduma o ustavnoj definiciji braka, uskraćena mogućnost sklapanja braka. Kako s ovim odmakom gledate na tu odluku?
Ne zavaravam se, svaki je altruizam više ili manje sebičan, a svjesna sam i činjenice da smo, bračni ili izvanbračni, i dalje privilegirani heteroseksualni par. Bilo nas je jednostavno sram ostati u tom referendumom uprljanom ‘braku. I bilo je oslobađajuće to da smo u trenutku kada smo se osjetili poniženi i bespomoćni, pronašli način da izađemo iz pozicije nemoći i da svojim prijateljicama i prijateljima, pa i osobama koje nikada nećemo sresti, javno damo do znanja da smo uz njih. Jako me boli taj referendum, etablirao je prezir, snagu jačeg, škrtost i licemjerje kao društvene vrijednosti i nije bio eksces, nego tek uvod u ovu ružnoću koju danas gledamo.
Sad kad smo pročešljale obiteljske teme, ajmo na feminizam: rodna ravnopravnost i Akademija? Upravo sam prebrojala odnos snaga nastavničkog osoblja i došla do računice da muški spol/rod vodi nad ženskim 71:35. Pretpostavit ću da ne mislite da je uvođenje kvota rješenje (razuvjerite me ako je drugačije), ali zanima me kako u tom smislu gledate na svoju buduću ulogu?
Gledajte, kvote-nekvote, rodna neravnopravnost je činjenica, povijesna je nepravda još uvijek na djelu, a povijesne nepravde, kao i sve druge, treba ispravljati. Oko kvota u akademskoj zajednici nemam baš sasvim razgovjetan stav, no one bi pomogle da se ravnoteža brže uspostavi i ukoliko se radi o dvoje kandidata jednakih kompetencija, nemam dvojbi – ženama treba dati prednost. Ipak, brine me mogućnost da se da prednost kandidatkinji zbog njezinog spola, a ne zbog kvalitete. Uz to, imajući na umu hrvatsko društvo, pa i iskustva razvijenijih zemalja, bojim se da bi kvote mogle imati teške posljedice po žene, umjesto da poruše, mogle bi učvrstiti postojeće stereotipe.
Kao dekanica neću, naravno, imati ovlasti miješati se u natječaje – izbor svake nove osobe nadležnost je i odgovornost pojedinih odsjeka, a zatim i Akademijskog vijeća i Sveučilišta. No kao javna osoba, redateljica i nastavnica imam ovlasti, priliku i odgovornost promicati svijest o potrebi emancipacije žena i muškaraca od svih oblika predrasuda, diskriminacije i neslobode.
Akademija je u smislu rodne ravnopravnosti na dobrom putu – na posljednjem smo natječaju za asistente primili petero mladih ljudi od kojih su četiri žene. To mi se čini dobar omjer. Veseli me i činjenica da se na tradicionalno muškim odsjecima – na Kazališnoj i Filmskoj režiji profilirao niz uspješnih mladih redateljica i izuzetnih studentica – Hana Jušić, Jasna Nanut, Sonja Tarokić, Barbara Vekarić, Anja Maksić, Nikica Zdunić, Helena Petković, Tamara Damjanović, Morana Novosel, Marina Pejnović… Mislim da njihova brojnost i kvaliteta znače neizmjerno puno za budućnost Akademije i našeg društva.
Vidite li, iz osobnog iskustva, kazališnu režiju kao ‘dominantno’ muško područje? Jeste li se ikada i sami susretali s predrasudama i diskriminacijom. Kako ste ih rješavali?
Danas puno manje nego prije petnaestak-dvadeset godina. Neki dan sam jednom mladom kolegi glumcu prepričavala ‘anegdote’ iz vremena kad sam počinjala, a on me gledao u priličnom šoku i nevjerici. Razveselilo me to da gotovo da ne može razumjeti o čemu pričam. A bilo je stvarno svega… Sjećam se profesora režije koji mi je objašnjavao da žene ne mogu biti pilotkinje, jer su u PMS-u iracionalne, pa mogu iz čistog mira srušiti avion. Pilotkinje su u toj pripovijesti bile kolateralna žrtva, poruka je bila da su žene u ‘muškim zanimanjima’, a režija je prema tada prevladavajućem stavu to sasvim sigurno bila, potencijalno opasne zbog svoje prirodne neuračunjivosti. Drugom mi je prilikom, također za vrijeme studija, glumac rekao da me ‘poštuje, jer sam supruga i majka’. U početku nisam bila spremna nositi se s takvim budalaštinama, rješavala sam ih impulzivno, pa i agresivno, ali s vremenom naučiš ekonomizirati s energijom… Situacija se promijenila, točnije – mijenjamo ju. Tijekom 90-ih i 2000-ih hrvatsko se kazalište (ravnatelji, glumci, kritičari) ubilo tražeći Velikog Redatelja, no svako se malo spoticalo o korov redateljica, pa se nekako i naviklo da smo tu i da trajemo. Trenutno na Kazališnoj režiji studira osam studentica i šest studenata. To mi zvuči perspektivno.
Svoj program kandidature temeljili ste na dugogodišnjem iskustvu koje imate s Akademijom. Tamo ste zapravo od 1994. kada ste upisali kazališnu režiju i radiofoniju, nakon čega ste se 2006. ‘vratili’, prvo kao vanjska suradnica, a od 2009. kao full-time zaposlenica, a od 2012. i kao prodekanica za nastavu i studente. Mislim da neću pogriješiti ako kažem da Akademiju poznate ‘u dušu’ i da ste, u tom smislu, jako dobro svjesni težine pozicije koju se spremate preuzeti?
Kad govorimo o Akademiji, govorimo o oko 500 ljudi – studenata, nastavnog i nenastavnog osoblja koji su prošli strogu selekciju natječaja za izbor u zvanja ili prijemnih ispita. Bez obzira o kojem polju dramske umjetnosti ili znanosti o kazalištu ili filmu govorili, Akademija okuplja mnoge od najboljih. To su redom snažno profilirane osobnosti koje, kao uostalom i ja, slabo podnose autoritete. Smatram to snagom Akademije i ne mislim da će to odrediti ‘težinu pozicije’ dekanice. Poteškoće vidim u političkom i društvenom kontekstu u kojem Akademija djeluje. U visoko se obrazovanje ulaže bestidno malo, uz to sustav visokog obrazovanja ne prepoznaje specifičnosti umjetničke nastave, pa smo u slabijoj poziciji nego drugi fakulteti.
Naši nastavnici i studenti gotovo svakodnevno postižu sjajne rezultate na domaćim i međunarodnim festivalima, koji su zapravo pandan objavljivanju znanstvenih radova u prestižnim časopisima, no sustav o kojemu ovisi naš opstanak i razvoj ne zna što bi s tim podacima. Ne samo da te uspjehe nije u stanju poticati, ne znaju ih čak niti upotrijebiti da bi se njima pohvalili. Ta je ignorancija jedino sustavno što u tom sustavu prepoznajem.
Nedavno je kod nas provedena tzv. Reakreditacija – kroz Akademiju je prošlo povjerenstvo sastavljeno od vanjskih stručnjaka (između ostalih i nastavnika sa srodnih akademija iz Finske, Češke i Litve) koje je bilo ugodno iznenađeno i puno pohvala za obim (kazalište, film, ples), strukturu i kvalitetu naših programa. Mi smo bili malo zbunjeni, jer nismo očekivali toliko pozitivne i poticajne reakcije. Bila sam jako ponosna da nas tako vide, jer radi se o objektivnim, nezavisnim stručnjacima koji nisu dio trač-partije koju u našem društvu nazivamo dijalogom. Svakoj novoj garnituri vlasti trebamo iznova objašnjavati što mi u stvari radimo, pojašnjavati činjenicu da bi naplaćivanje školarine bio izravan udar na hrvatsku kulturu i razbijati ideju o umjetnosti koja se u najboljem slučaju temelji na antipatičnoj basni o cvrčku i mravu. Prostorni uvjeti u kojima radimo, ponižavajući su. Rješavanje problema prostora za izvođenje nastave i nastavne produkcije, prvi je zadatak kojemu ću se posvetiti. I razvoj naših programa u kojem vidim veliki potencijal. Nadam se da će nas sustav u tome znati pratiti.
Iako ne bih rekla da će Vam to biti prioritet, mislim da će neizbježan segment Vašeg posla biti kreiranje medijske slike koju Akademija trenutno ima u javnom diskursu, a koju često nažalost s dijeli s i dalje prevladavajućim stereotipima o npr. domaćem filmu (čitaj: dosadno, zastarjelo, nezanimljivo), iako na oba fronta posljednjih godina ima sve manje povoda za takve kvalifikacije. Kako se planirate boriti za pozitivniji image Akademije?
Mislim da je dekan Borna Baletić puno učinio u tom smislu. Akademija je otvorenija nego ikad, izvodimo godišnje preko stotinu programa otvorenih za javnost (kazališnih, plesnih i filmskih izvedbi, okruglih stolova, promocija i tribina), posjeti ih oko 15.000 gledatelja, pa je svatko onaj koga Akademija zanima imao priliku vidjeti da niti je zastarjela, niti nezanimljiva. Smatram da Handkeovo ‘Vrijeđanje publike’ u režiji studenta (Dramaturgije) Ivana Penovića i ‘Proletio je tihi anđeo’ u režiji studentice Tamare Damjanović spadaju u nekoliko najzanimljivijih predstava protekle kazališne sezone. Od travnja izdajemo newsletter i najveći nam je problem filtrirati i sažeti podatke za tako uzak format. U posljednjih se desetak godina na Akademiji dogodila smjena generacija, pa koliko god mi neki profesori i profesorice intimno nedostaju, toliko se i veselim da sada predaju neki zaista sjajni mladi ljudi. Stereotip o kojem govoriš je na izdisaju, promiču ga neupućeni ljudi koji govore o nekom prošlom vremenu.
Režirali ste niz domaćih suvremenih autor(ic)a, na Akademiji ste svakodnevno u kontaktu s mladim generacijama glumica i glumaca, kroz KUFER (akronim iza kojeg se skriva puni naziv: Kazališna udruga frustriranih redatelja) ste bili u kontaktu s nizom redatelja u usponu… Kako biste ‘objektivno’ opisali trenutno stanje mlade domaće kazališne scene, njene perspektive, probleme, mogućnosti?
Situacija je bolja nego krajem devedesetih kada smo Dora Ruždjak i ja osnovale KUFER. Danas svatko ima kakvu-takvu mogućnost raditi. Mislim da je to najvažnije. Bez obzira na sve udare na nezavisnu scenu, sve sustavne, prostorne i financijske probleme, ona danas ipak postoji, a ne zaboravimo da je do prije dvadesetak godina praktički nije bilo. Zato me ne brine hoće li niz mladih redateljica i redatelja koje sam imala priliku upoznati na Akademiji imati priliku predstaviti svoj potencijal javnosti. Ali me brine hoće li se moći nositi s umornim sustavom kazališnih institucija koji ubija u pojam svaki entuzijazam, želju za istraživanjem i posvećenost umjetničkom stvaranju. Brine me i hoće li, i u kojem obliku, u budućnosti opstati nezavisna scena. Hoće li prevladati komercijalni dio te scene, zato što se uklapa u perverznu ideju tržišnog natjecanja u kulturi? Ili će netko shvatiti da se potencijalna differentia croatica nalazi unutar onog dijela nezavisne scene koji promiče slobodu postavljanja neugodnih pitanja.
Jedna ste od potpisnica inicijative Kulturnjaci 2016. za smjenu ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. Zašto ste potpisala javni apel i kako u tom smislu vidite svoju dekansku ulogu, s obzirom da ćete biti na čelu obrazovne institucije u polju kulture?
Potpisala sam zato što sam bila zaprepaštena – prvo činjenicom da je ministrom kulture imenovan čovjek za kojega u životu nisam čula, a zatim, nakon kraćeg guglanja, i činjenicom da se radi o čovjeku koji relativizira antifašizam kojega smatram civilizacijskim dosegom, makar u ovom trenutku nije baš jasno jesmo li taj doseg uopće dosegnuli (ne mislim samo na Hrvatsku). I danas stojim iza svog potpisa. Kao dekanica, nadam se uspješnoj profesionalnoj suradnji – sigurna sam da je ministru kulture Republike Hrvatske, barem jednako tako kao i meni, važno da omogući razvoj jedne od najperspektivnijih dramskih akademija u Europi.
I kao posljednja točka ‘dnevnog reda’: zanima me koja Vam je osobno najdraža vlastita predstava i zašto?
Nemam posebno sentimentalan odnos prema svojim predstavama, dijelim ih na one iza kojih stojim, na bezvezne i na one za koje mi je neugodno da sam ih potpisala. Sentimentalna sam jedino prema nekim ljudima s kojima sam imala privilegiju raditi. Ali da ti barem dijelom odgovorim na pitanje: ponosna sam na izvedbu koju sam imala prije nekoliko dana – radi se o prezentaciji jednog dijela umjetničko-istraživačkog projekta pod nazivom ‘Povijest kao tema umjetničkog djela’ kojega vodi Leonida Kovač s Akademije likovne umjetnosti, a u kojemu smo s ADU sudjelovali Pravdan Devlahović i ja, asistentica Nataša Kopeč, studentice Martina Čvek i Morana Novosel te nedavno ‘diplomirani’ Luka Bulović. Polazište nam je bio roman Povijest moje obitelji Ivane Sajko, povijesni dokumenti kojima se Ivana služila pišući roman i materijali koje smo sami prikupili. Istraživali smo razliku i odnos između izvođača kao promatračkog i lirskog subjekta i manipulaciju diskursom povijesti. Mislim da sam prvi put u životu na prvoj probi rekla glumcima da nemam pojma kud idemo i bilo je nevjerojatno oslobađajuće, uzbudljivo i plodno jer smo se okupili oko zajedničkog neznanja, a pred sobom nismo imali cilj u obliku predstave kao gotovog proizvoda koji u nekom trenutku treba predočiti ravnatelju kazališta, kritici i publici, nego provocirajuću prošlost i sadašnjost društva u kojem živimo.
