Razgovarala sam s Anom Kreitmeyer, plesnom umjetnicom, koreografkinjom, dugogodišnjom članicom kolektiva BADco, povodom repriznih izvedbi predstava Ljudovanje i Priprema za sadašnje, koje se bave klimatskim promjenama i antropocenom. Pričale smo razvoju plesne scene, brojnim izazovima, ali i mogućim odgovorima na njih.
Nedavno si imala reprize predstava Ljudovanje i Priprema za sadašnje. Obe predstave tematiziraju klimatske promjene i antropocen. Što je tijelo u ovim promjenama, mijenja li se pristup tijelu, utječe li to na tvoje koreografsko promišljanje? Koji je potencijal plesa, ako postoji, u adaptaciji organizma?
Rekla bih da tijelo u plesu prvenstveno ima kvalitete izdržljivosti, snage, ustrajnosti, izuzetne alertnosti, povišene pažnje, pojačane svijesti o prostoru, o kretanju u prostoru. Također, ima nevjerojatnu mogućnost prilagođavanja na uvjete, konkretno one prostorne koji se tiču predstave, ali i u širem kontekstu. Upravo su to prve kvalitete na koje pomislim kada razmišljam o onome što trebamo razvijati u budućnosti.
Koliko god da ne znamo kako će budućnost izgledati, po mom mišljenju, ona sigurno nije roza. Imam osjećaj da, što se više osnažim, to ću se lakše moći nositi sa svim posljedicama koje nam svakodnevno dolaze. Isto tako, kada razmišljam o plesu, nameće se kvaliteta empatije koju bavljenje plesom zaista razvija. Naravno, ne znači da smo kao plesači automatski empati, ali ples podrazumijeva empatiju, potencira ju i može ju osnažiti ili razviti u tijelu koje pleše. Mislim da će nam empatija biti krucijalna s obzirom na to smjer u kojem ide svijet, jer ako ona izostane, nadrapali smo.
Priprema za sadašnje i Ljudovanje upravo se time bave – kako se snaći, kako se vrlo brzo uvući u neki mali prostor, kako opstati kada su vizualne informacije dokinute, kako se snaći kada nije sve raspoloživo i jednostavno, kako biti alertan u uvjetima koji nisu tako lagodni, koji te ne podržavaju. U tom duhu promatram odnos prema budućnosti – kroz razvoj vještina koje će nam omogućiti da budemo snažniji i izdržljiviji, ali s mekoćom.
Obje predstave, možda Ljudovanje u većoj mjeri, adresiraju učenje o okolišu i o drugome, s intencijom da ta razmjena bude što mekša, da bude podatna, da stvarno dopustiš da te netko drugi – a pritom mislim na okoliš (kroz predstavu to je drugo tijelo, prostor, objekti) – usmjeri, da dozvoliš da na tebe utječe kako bi primio nešto novo i tako gradio prostor koji je zajednički; da oblikuješ i budeš oblikovan.
Godinama si na plesnoj sceni i kao umjetnica i kao aktivistkinja. Imaš li dojam da se dogodio napredak u borbi za prepoznatljivost i radne uvjete u plesu, možeš li povući neke paralele od tvojih početaka do danas? Koje su neuralgične točke?
Kada gledam unatrag 20-25 godina koliko sam na sceni, ples apsolutno ima drugačiji status nego kada sam počinjala. Ne možemo biti ignoranti i reći da se ništa nije promijenilo i da se nisu poboljšali uvjeti, jer jesu, ali je prije bilo aspekata koji su bili možda bolji nego danas. Recimo, BADco. je imao u periodu od osam godina dva EU projekta, što je tada bio doista ogroman uspjeh i veliki produkcijski angažman. To je bilo vrijeme kada smo gostovali u nebrojenim gradovima po Europi i šire, velikim i važnim festivalima, ali i onim najruralnijim sredinama gdje se umjetnost u tom obliku vjerojatno po prvi put pojavila. Danas to profesionalno više ne živim, ali niti prepoznajem da itko s naše scene trenutno ima takve angažmane.
Isto tako, kad se osvrnem unazad postoji i svijest o tome da je u proteklih 15 godina plesna scena bila destruirana, zanemarena na svim razinama, što je i uzrokovalo sve ove probleme koje imamo danas. Nakon one velike krize 2008. i 2009. godine kada su bila velika rezanja sredstava u kulturi, što je tih 15-ak godina sustavnog neoporavljanja i pukog preživljavanja. A opet, pomak postoji unatoč tome što stvari nisu čvrsto strukturirane i osigurane kako bi bilo potrebno. Postoji pomak, ali ne postoji utemeljenje. Dogodile su se velike stvari za ples: otvorio se Odsjek za ples pri ADU-u, otvorio se ZPC, iako ne u zamahu u kojem bi scena htjela da bude, ali činjenica je da je to otvaranje nešto napravilo i u javnosti u to vrijeme. Problem je što se nije dogodio niti razvio neki ozbiljniji pomak za ples.
Zadnjih nekoliko godina se također događaju snažne inicijative upravo u vezi poboljšanja uvjeta rada i osvještavanja, što je iznimno vrijedno i važno. U javnosti su ta pitanja puno prisutnija nego ranije i ne mogu reći da ih i šira javnost ne poznaje, no i dalje, ponavljam, stvari nisu usustavljene, vrludaju u nekom svom slobodnom prostoru. Nadam se da će se u naredno vrijeme upravo to stabilizirati.
Bitno je napomenuti inicijative Za kruh! i Cjenike strukovnih udruga UPUH-a/UPPU PULS-a i SPID-a koje više ne možemo ignorirati, što afirmira određen stav i pozicionira nas na kulturnoj sceni. To je negdje zapisano, ima validnost koja je prije bila puno fluentnija, no i dalje se ne možemo pozvati na njih u potpunosti. Oni su, unatoč tome, snažan zagovarački alat. I na svom primjeru mogu reći da ipak vidim drugačiji odnos prema honoraru i vrednovanju rada, da postoji referentno mjesto na koje se mogu pozvati. Možda honorar nije isti kao u cjeniku, odnosno onakav kakav bi trebao biti, ali postoji pritisak i idemo prema tome. Ta svijest je bitna i ona čini razliku.
Ako odem još dalje u povijest, svoje početke vežem uz rad s Kilinom Cremonom i onda kroz ekscenu. Tada nismo imali ništa od gore navedenog, nije bilo Akademije, prostora u kojemu smo mogli raditi; postojali su tečajevi i dva ansambla u kojima si mogao plesati ako si bio primljen ili eventualno kroz tzv. podmladak ili tečaj koji su organizirali ansambli. Danas plesna scena broji veliki broj subjekata, odnosno umjetničkih organizacija, umjetnica i umjetnika, dvije strukovne udruge koje aktivno okupljaju plesnu zajednicu, postoji scena koja je izgrađena, formirana, aktivna i snažna.
Sjećam se svojih vježbanja i rada u boksačkom klubu u Crnatkovoj. Nakon što je Kilina otišla, Sandra Banić Naumovski, Barbara Matijević i ja smo vježbale tako što smo pokucale na vrata i pitale “Možemo li doći tu raditi?“. Nije bilo drugih opcija. Kada nemaš uvjete, sam ih stvaraš, kao i kontekst iz kojeg radiš. Tamo je sve krenulo, okupljalo nas se sve više i potreba da se nešto usustavi bila je sve jača. Tako je i nastala ekscena, iz snažne želje i potrebe. Mislim da je ekscena bila važna platforma iz koje je generirana naša današnja scena. Nensi Ukrainczyk i selma banich pokucale su na vrata Pučkog otvorenog učilišta i dobile smo prostor na korištenje. Nakon toga smo skužile da se moramo organizirati u neko pravno tijelo i tako je nastala ekscena, koja je počela sustavno organizirati treninge, radionice, projekte. Iz ekscene su nastale brojne organizacije – OOUR., Kik Melone, Kombinirane operacije, Dance Lab Collective i druga povezivanja autorica i autora u različite inicijative i projekte.
Naravno, nije da prije nije bilo ničega, bio je Studio za suvremeni ples, Zagrebački plesni ansambl, LINKT, s radom su kretali TALA i BADco., ali generalno je 2000. bila jedan novi početak. Scena se počela jako širiti u smjeru nezavisnih inicijativa i subjekata. Stvari su se u 20 godina značajno pomaknule. Danas imamo puno umjetničkih organizacija, scena se stvarno razgranala, samo što strukturno stvari nisu podržavane kako je taj rast tražio, pa za posljedicu imamo veliki broj produkcija, premijera, a minimalan broj repriza, usitnjenost budžeta i raspršenost produkcijske pažnje i vizije. A opet, imamo veliku i stvarno osebujnu scenu raznolikih estetika, interesa i poetika, i to je ogroman kapital.
Godine 2008. radili smo istraživanje scene i izdali publikaciju, koja je bila prvi takav dokument o distribuciji plesa i analizi stanja koju je radila Radna skupina za hitnu strategiju razvoja, predstavljanja i distribucije plesne umjetnosti u Zagrebu, čija sam i ja bila članica. Prvi put se pokazalo koliko je scena bogata, ali da nije adekvatno podržana – ne postoji stalno zaposlenje, većina organizacija nije imala producenta ni ured za organizacijski i produkcijski rad, radilo se u svakakvim uvjetima. Ni danas uvjeti u navedenim aspektima nisu sasvim profesionalizirani, ali ipak su niknule i nastale neke važne stvari, platforme, inicijative, osnažile su se organizacije, razvili su se sjajni projekti, nastale neke velike i sjajne predstave, afirmirale se umjetnice i umjetnici, što u izvedbenom, što u koreografskom smislu.
Prije nekoliko godina je pokrenuta ANTISEZONA u Muzeju suvremenih umjetnosti i danas je to važno mjesto i presedan u institucionalizaciji plesa, model suradnje koji nema niti jedna druga institucija u Hrvatskoj. Posljednje dvije godine na novi način se osnažuje i raste TALA, i to kroz novi prostor TALA PLE(j)S, koji također u specifičnom i rijetkom modelu zbrinjava i daje okvir nezavisnoj plesnoj sceni. Da ne nabrajam sad sve važne događaje ili suradnje, ove izdvajam jer su specifične u svom formatu i čine razliku na sceni, rade pomake i afirmiraju.
Kakva je perspektiva mladih plesača i plesačica nakon studija plesa?
Svi mladi ljudi su u nezavidnoj poziciji kada izađu s fakulteta jer ih ne čeka previše prilika. Plesače sigurno ne čeka topla, čista dvorana i audicije za velike angažmane. Mislim da taj sudar s realitetom svi kad-tad osjete i to treba izdržati. S jedne strane je apsurd da nemamo institucije u kojima možemo zaposliti te ljude, ne postoje radna mjesta za plesače, a postoji akademsko obrazovanje. S druge strane je iznimno važno što smo dobili Odsjek za ples jer to i u društvenom kontekstu pozicionira ples na potpuno drugu razinu, što je neophodno da uopće možemo ozbiljno razvijati kontekst plesa.
Isto tako, imamo instituciju koja je donekle za ples, ali nije do kraja definirana i djeluje kroz drugu ustanovu, Zagrebačko kazalište mladih. To kao model nije održivo i nije podržavajuće za razvoj plesne scene. Problemi su strukturni na svim razinama i rješavanje jednog povlači još njih pet; primjerice, otvaranje akademije stvorilo je nove probleme jer sada imamo akademski obrazovane plesače_ice i sve brojniju scenu s doista sjajnim i perspektivnim plesačima, ali nemamo instituciju za ples u Zagrebu, a kamoli Nacionalni plesni centar.
S obzirom na sve veći broj plesača i izvedbenih umjetnica, misliš li da postoji potreba, tržište za tim? Pokrenula si, sa Sašom Božićem, temu hiperprodukcije – koji su zaključci?
Scena je ogromna, izniman je broj subjekata, što je, naravno, prelijepo, ali i tu sam, da budem iskrena, podijeljenog mišljenja. S jedne strane, živimo u velikom gradu i dobro je da kulturna ponuda bude velika. Ne bih se tako lako složila da nema potrebe za tim, jer da su stvari od ispod riješene i strukturiranije, bilo bi drugačije. S druge strane, ima nas puno zato što su nas uvjeti tako formirali – da su mnogi od nas imali priliku plesati u velikim produkcijama i ansamblima, nisam sigurna da bi bilo toliko autora_ica i umjetničkih organizacija, naprosto ne bi bilo potrebe. Uvjeti financiranja i podrške tjerali su nas da otvaramo vlastite organizacije i postajemo mini produkcijske kuće, da se bavimo i autorskim i produkcijskim radom. Je li to stvarna potreba ili potreba nastala kao odgovor na situaciju? Rekla bih ovo drugo.
Saša Božić i ja smo članice Vijeća za kazališnu djelatnost i imamo uvid u količinu programa i distribuciju iz druge perspektive. To je drugačiji uvid od korisničkoga, i temeljem njega smo pokušali vidjeti što možemo napraviti, možemo li implementirati drugačije kriterije ili kroz javni razgovor potaknuti na međusobna osnaživanja, okrupnjavanja, udruživanja koja bi produkcijski ojačala projekte i širila područja suradnje. Puno je programa, čak previše, a publike nedovoljno. Stalno propitujemo što krivo radimo, ali to je u biti strukturni problem. Neće svatko pratiti suvremenu plesnu umjetnost, ali neke stvari su i pitanje statusa i općeg obrazovanja i bilo bi dobro kada bi srednjoškolci išli na predstave, ali ne mogu ih sami umjetnici dovoditi na predstave. Kada bi plesna umjetnost bila prisutna kao dio općeg obrazovanja i dobila status kroz takav okvir, bilo bi lakše i sigurno drugačije.
Kako i navodiš, suvremeni ples ima kontinuiran deficit publike. Koji su, po tvom mišljenju, razlozi? Treba li nam više repriza, veća produkcija, otvaranje publici, i što bi to podrazumijevalo?
Za ples treba postojati širi okvir; rijetko ljudi a priori dođu na plesne predstave – barem je trenutno tako. Ples nije dovoljno prisutan ni u obrazovanju ni u medijima, zato bi institucije trebale biti veća podrška. Kao što sam već govorila, treba razvijati kontekst jer se na taj način razvija i publika. To ne ide organski, već za to postoje radna mjesta i ljudi koji sustavno i angažirano na tome rade. Na plesnoj sceni to više-manje spadne na umjetnice i umjetnike, a ne možemo baš sve raditi sami. Stalno se propitujemo što krivo radimo, ali to je u biti strukturni problem. Neće svatko pratiti suvremenu plesnu umjetnost, ok, to je jasno i plesna umjetnost nije populistička i ne mora biti, ali neke stvari su pitanje društvenog statusa i općeg obrazovanja i na tome treba sustavno raditi.
Naravno, kad bi institucije obavljale taj dio posla, bila bi druga priča. Na primjer, ZPC kao jedini prostor namijenjen isključivo plesu dosad nije uspio dati vidljivost plesu i učiniti prostor prepoznatljivim, privlačnim i široj javnosti kao važno mjesto okupljanja. Mislim da se tu radi o pomanjkanju vizije, a za kontekst suvremenog plesa je potrebna snažna vizija, nove strategije razvoja publike, različite aktivnosti i programi koji umrežavaju različite prakse, medije i umjetnička polja. Jer kao što sam rekla, zasad jedino zaljubljenici prate suvremeni ples, dok je za širu javnost potrebno uložiti dodatni napor. Tada kontekst radi za umjetnika, a ne da sam stvara umjetnik kontekst. Umjetnik, naravno, mora raditi svoj posao najbolje što može, ali okviri i institucije bi ga trebali podržavati.
Misliš li da razvoj publike može riješiti neka organizacija kroz projekte posvećene tome?
Pojedina organizacija može sustavno raditi i razvijati publiku, apsolutno. Tako je, primjerice, BADco. godinama razvijao svoju publiku, ne samo predstavama i pojedinim projektima već cjelokupnim programom. Na posljednjim predstavama Rada panike, koja je velika produkcija i rad s kojim smo zaokružili svojih 20 godina, bilo je prisutno više od 300 gledatelja_ica, i to ne samo na premijernoj izvedbi.
Programi Ministarstva kulture i medija (npr. Razvoj publike i Ruksak pun kulture) također doprinose razvoju publike i toj problematici pristupaju sustavnije. Ali evo, u posljednje vrijeme svejedno se poprilično osjeti pomanjkanje publike. Rekla bih da nam je korona i dvije godine u drugačijem modu življenja napravilo promjenu. Osipanje publike ne događa se samo u plesnom svijetu nego i na široj kulturnoj sceni. Problem je jako kompleksan. Prvo, društvo je na razini kojom dominira TikTok, jednokratna pažnja, kratki klipovi, na tome staje interes, takve generacije odgajamo i to kreira interes koji je kratkog daha. Umjetnost zasigurno zahtijeva neko drugo vrijeme. Predstave u takvom okruženju moraju tražiti drugačije strategije preživljavanja u smislu vidljivosti i privlačenja pažnje javnosti, ali i novih i drugačijih strategija povezivanja i osnaživanja.
Plesna umjetnost je uvijek na margini svega, a time i šire kulturne scene, pa se kod nas možda taj problem najviše očituje. Činjenica je da mi nismo popularna umjetnost, a današnji svijet je dosta okrenut populizmu, čini mi se sve više, i to su vrijednosti koje sve više naseljavaju širu javnost. Ples se s tim ne može natjecati, uvijek ćemo biti u problemu ako tako gledamo. Ono što nam može pomoći je izgradnja konteksta. I kada me pitaš imaju li reprize smisla – naravno da imaju, jedino reprize imaju smisla! Ali opet, nisam sigurna ima li smisla organizirati pojedine reprize izvan nekog okvira i konteksta. Kao pozitivan primjer mogu navesti Scenu Ribnjak, gdje sam realizirala zadnju predstavu koju si gore spomenula, Pripremu za sadašnje, u okviru rezidencijalnog programa u kojem sudjelujem. To je određeni kontekst, podrška koja za tebe radi, unutar koje se stvara neka druga publika, neka druga povezivanja, i tada to ima smisla.
Također, postoji i Antisezona koju sam već spomenula, u čijem sam osnivanju sudjelovala, ali više nisam aktivna u najužem timu. Okupile smo se tada (Silvia Marchig, Sonja Pregrad, Zrinka Šimičić Mihanović, Iva Nerina Sibila) iz potrebe za stvaranjem konteksta. Kada gledam unazad, Antisezona je do danas napravila veliki pomak što se tiče publike upravo zato što gradi kontekst, povezuje različite autore_ice i medije, donosi i druge programe i time dobiva vidljivost.
Istu stvar rade i festivali, to je kondenziranje pažnje i vidljivosti kroz kraći period pa je jednostavnije okupiti publiku. Paralelu mogu povući s, premijerom i prvom izvedbom, iako, naravno, to nije isto, ali želim reći da nemamo problem s publikom na prvim izvedbama, ali kako nam nedostaje sustavni rad na publici, radna mjesta i pozicije koje se samo time bave, mi ćemo svi napuniti te dvije-tri, možda i četiri izvedbe, ali problem krene kod narednih repriza. Mislim da moramo jačati te kontekste.
Aktivna si u razradi gradske kulturne strategije. Kako vidiš razvoj plesne umjetnosti s obzirom na uvjete rada i interese publike? Tvoj komentar na strategiju – prednosti, mane?
Ova strategija, Plan razvoja kulture grada Zagreba, ulijeva nadu. Iz iskustva sudjelovanja u radnom timu, ali i prezentacije samog dokumenta na javnoj tribini, vidi se promišljanje koje ide široko, u svaku problematiku naše kulturne scene – od uvjeta rada na nezavisnoj sceni i novih promišljanja i otvaranja institucija u smislu modela suradnji, do borbe protiv tromosti sustava, ideja novih umrežavanja, zajednice građana i kulture. Počelo se promišljati kako će se kultura integrirati u naš život i svakodnevicu, kako da ovaj grad počne živjeti kulturu.
Čista srca mogu reći da mi je bio iznimno vrijedan proces rada na strategiji od samog početka, od javnog poziva do načina formiranja grupa, kako je promišljan grupni rad, kako su nas spajali kroz sva područja i kako se sam rad odvijao. Iskazali smo interes za određeno područje, ali su se događale i rošade kako bi ravnomjerno bili zastupljeni po svim djelatnostima. To je odrađeno s pažnjom, ne samo formalno. Doista se uvažavao svaki komentar. Bile su male radne grupe i svatko je došao do izražaja, vodilo se računa da bude zastupljeno što više glasova.
Važno je naglasiti da se nisu rješavale partikularne stvari, proces je bio otvoren, promišljalo se šire. Svi smo imali priliku reći koji su problemi unutar naših djelatnosti, ali morali smo promišljati cijelu kulturnu scenu. Do sada se to rješavalo pojedinačno, netko te traži, možda riješiš pojedini problem, ali onda nastanu drugi problemi. Tako je sve funkcioniralo 20 godina. Ovaj proces je zaista bio transparentan od samog početka, uvažavani su svi komentari i doprinosi.
Do sada, nijedna strategija nije bila rađena na ovaj način, s ovako opsežnim i sveobuhvatnim participativnim procesom. To nikad nije jednostavno i često traži više strpljenja i truda i angažmana, ali na kraju stvarno bude isplativije. Treba izdržati, participativnost nije lagana.
Bila si članica BADco. Kako je bilo raditi u kolektivu, a kako je raditi solo/s grupom koju koreografski vodiš? Što te kolektiv naučio? Koji su pozitivne i negativne strane soliranja i kolektivizma?
Kolektiv je zahtjevan angažman na svim razinama, intenzivan, strastven, involvirajući, ali puno vraća. Daje izuzetno snažnu podršku, sigurnost, pruža sidro koje nemaš kada si sama. Moj su rad obilježili kolektivi – BADco., ekscena, Antisezona, cijeli rad kroz UPUH kao članica Upravnog odbora, kao predsjednice udruge, ali kroz druge aktivnosti ulaganja u zajednicu. Mene kolektivno obilježava i to me je svakako formiralo, tako promišljam svijet i živim u njemu, uvijek u nekom suodnosu, relaciji, suradnji.
Biti dio BADco. sve ove godine u meni bude ponos i veselje. Mogu reći da sam doista bila privilegirana što sam mogla biti dio takvog snažnog i važnog kolektiva. Neke stvari ne možeš percipirati dok se događaju; kad si unutra, u žiži si, tada radiš, stvaraš, ne sagledavaš. Tek sad s odmakom shvaćam što smo sve napravili, gdje smo sve bili, koji smo status zapravo imali, kao i što je BADco. izgradio na nezavisnoj sceni i koji odjek je to ostavilo na mlađe generacije.
Jednako tako, sada mi je u redu biti na ovom drugom mjestu, izvan kolektiva, ali zapravo su te dvije pozicije neusporedive. Biti sama, na današnjoj sceni, bez zaleđa koji ti daje kolektiv, je jako zahtjevno i čak mogu reći poprilično, barem za mene u ovom trenutku, neodrživo. Produkcijski, sve pada na tebe bez obzira na to imaš li dodatnu pomoć i podršku ili ne. Nažalost, moram čak otvoreno reći da nisam sigurna je li, i u kojoj mjeri, uopće moguće živjeti od plesa u izvedbenom, koreografskom smislu, bez neke dodatne podrške.
Da možeš izmaštati plesnu scenu, kakva bi ona bila?
Dobro mi je sjelo ovo pitanje jer su mi se baš nedavno, usred jednog tužnog događaja, rasvijetlile neke stvari o plesnoj sceni. Radi se o ispraćaju naše kolegice Željke Sančanin, koja je obilježila početke plesne scene i bila neizostavna članica zajednice. Pokazalo se koliko je naša zajednica povezana, da postoji zaista snažna solidarnost i povezanost koju ne srećem često u društvu. To je vrijednost koja nam daje dignitet. Čak i kada se ne vidimo nekoliko godina, čak i ako trenutno nisi najaktivnija članica zajednice, ne znači da nisi njezin dio.
Dirnuta sam time jer se često za plesnu scenu govori da smo razjedinjeni. To su neke floskule koje su postale uvriježene u vezi naše scene. Zapravo je taj stav potpuno neistinit. To mi se razjasnilo posljednjih dana i baš sam ponosna što sam dio naše plesne scene! U ovakvim se trenucima vidi da svatko ima mjesto na sceni. Postoje kompleksni odnosi, naravno, ali odnosi su uvijek kompleksni kada je uključeno puno ljudi, no ako makneš te sitne probleme, mi smo zaista povezani. To je tako lijepo, snažno i baš me osupnulo! Mislim da to dolazi iz plesa, iz tijela, iz onoga čime se bavimo. Tako da, kada maštam o plesnoj sceni, ne maštam neke bolje kvalitete; mogu maštati samo bolje uvjete, bolje institucije, bolje prostore za nas, za ples, za budućnost.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
