Adelin život jedan je od onih filmova popraćenih skandalima koji su se u ovom slučaju dobrano protegnuli od ljetne na jesensku ka zimskoj sezoni.
Tako su već po samom dolasku filma počela kružiti svjedočanstva i medijske procjene o minutaži lezbijskog seksa, koje je pratila stalna tendencija rasta. Nagađanja su od početnih pet, deset, došla i do petnaest minuta, a da je film malo duže igrao, neki bi zasigurno pomislili da se radi o jednoj dugometražnoj sceni lezbijskog seksa s odjavnom špicom. Situaciju je nešto kasnije izbalansirala domaća i strana kritika koja je u kontranapadu sadržanije sagledala cijeli film.
Dobar dio (u prvom redu strane) kritike uključio se u polemiku oko reprezentacije ženske seksualnosti u filmu, raspravljajući o tome predstavlja li redateljeva interpretacija heteronormativnu viziju ili čak mušku fantaziju lezbijskog odnosa, a dio je napravio i opasan korak predaleko pitajući se može li muškarac vjerodostojno napraviti film o lezbijkama, opasan jer bismo se tako analogijom mogli zapitati smije li bjelkinja napraviti film o rasizmu ili mogu li homoseksualni likovi u filmskoj industriji vjerodostojno tumačiti heteroseksualne uloge.
Manji broj kritika usmjerio se na analizu klasnih odnosa koji su filmu u velikoj mjeri oblikovali dinamiku jednog ljubavnog odnosa. Režiserovim riječima, Adelin život prije svega tematizira klasne razlike između dvije protagonistice (Adele porijeklom iz radničke klase te umjetnice Emme koja pripada višoj srednjoj klasi) koje na koncu uvjetuju pucanje veze
S druge strane, manji broj kritika usmjerio se na analizu klasnih odnosa koji su filmu u velikoj mjeri oblikovali dinamiku jednog ljubavnog odnosa. Režiserovim riječima, Adelin život prije svega tematizira klasne razlike između dvije protagonistice (srednjoškolke i kasnije učiteljice Adele porijeklom iz radničke klase te umjetnice Emme koja pripada višoj srednjoj klasi) koje na koncu uvjetuju pucanje veze. A njih Abdullatif Kechiche gledateljima uspijeva približiti kako pogledom na javnu i u privatnu kućansku sferu, tako i na razini intelektualne i emocionalne interakcije svojih protagostica, sve uz učestalo korištenje krupnih kadrova koji stvaraju dojam intimnosti.
Dok Emma koja dolazi iz više srednje klase s lakoćom izražava svoju seksualnu orijentaciju uz odobravanje neposrednog okruženja (iako je i u njenom slučaju javni prostor ograničen na osvojene sigurne zone lezbijskih barova i prideova), Adele je pripadnica radničke klase s periferije Lillea koja i na samom kraju filma ostaje u grču ormara, ne samo udaljena od sigurnih javnih prostora, već i skrivena od obitelji, prijatelja i radne okoline koji u trenutku ostvarenja njene veze naprosto nestaju iz kadra.
Unatoč tome, redatelj ne lijepi moralističke kategorije Adelinom liku (hrabra ili kukavica) niti važe težinu autanja samo kao psihološki individualni čin lišen društvenog konteksta, već ujedno i klasno uvjetovan, teži za radnički klasu.
Razlike koje u početku podcrtava neposredna okolina protagonistica (primjerice prilikom supostavljanja večera kod Adelinih i Emminih roditelja gdje se u prvom slučaju uz špagete bolonjez serviraju brige o zapošljivosti u umjetničkom profesiji, a u drugom uz kamenice i dobro vino da naslutiti razočaranje Adelinim izborom karijere obične učiteljice), u drugom dijelu filma one se nameću u prvi plan unutarnje dinamike veze i njene održivosti: sve veće udaljavanje para i konačan raspad veze rezultat je nesnalaženja Adele u visokim krugovima koja se u vezi polako pretvara u kućanicu i zahtijeva Emme da se većim karijernim ambicijama u te krugove uklopi.
Prikaz Adele kao kućanice u manjoj je mjeri izazvao burne reakcije pa je režiser optužen da kopira heteroseksualne odnose i heteronormativne obrasce. Međutim, zanimljiva tema koje se pritom otvara je mora li sama činjenica da se radi o istospolnom odnosu ujedno značiti da je taj odnos lišen patrijarhalnih modela.
Prikaz Adele kao kućanice u manjoj je mjeri izazvao burne reakcije pa je režiser optužen da kopira heteroseksualne odnose i heteronormativne obrasce. Međutim, zanimljiva tema koje se pritom otvara je mora li sama činjenica da se radi o istospolnom odnosu ujedno značiti da je taj odnos lišen patrijarhalnih modela.‘Adelin život’ više stavlja naglasak na klasnu pripadnost glavne junakinje nego na njezin lezbijski identitet, pa je tako njen osjećaj socijalne isključenosti prisutan ne samo u neposrednoj okolini (primjerice kad u školi doživi verbalni i fizički napad kolegice koja je optužuje da je lezbijka), već i unutar Lilleovog LGBT kulturnog kruga kojem očito ne pripada (primjerice u Adelinom posjetu lezbijskom baru ili čak sudjelovanju na prajdu prisutan je dojam izgubljenosti).
U slučaju Adele, sasvim je jasno da već pretpostavljeni lezbijski identitet nije jedina i odlučujuća odrednica karakterizacije lika, dapače, Adele se u jednoj situaciji više identificira s imigrantom Samirom (glumcem kojeg je u američkim filmovima zapalo da igra ulogu terorista zbog oduševljenja njegovim ‘talentom’ da izvikuje Allah Akbar) negoli gejevima koji u ovom slučaju pripadaju visokim krugovima.
Redatelju se može prigovoriti da prilikom svoje interpretacije suviše fatalistički uvjetuje likove socijalnim okruženjem, pri čemu ni ne spominje snažnu prisutnost političkih pokreta (uključujući i LGBT zajednicu) u Francuskoj koja je nedavno izglasala bračnu jednakost, no ovdje nije riječ o dokumentarnom filmu već umjetničkoj interpretaciji
Pitanje koje na to postavlja Richard Brody iz Newyorkera je što je s onima koji su gej, a nisu dio gej kulture, odnosno već nekog ustanovljenog identiteta? Da postavimo i drugi set pitanja, koliko možemo govoriti o jedinstvenoj LGBT zajednici, a koliko su klasne razlike istaknute i u LGBT krugovima?
Režiseru se može prigovoriti da prilikom svoje interpretacije suviše fatalistički uvjetuje likove socijalnim okruženjem, pri čemu ni ne spominje snažnu prisutnost političkih pokreta (uključujući i LGBT zajednicu) u Francuskoj koja je nedavno izglasala bračnu jednakost, no ovdje nije riječ o dokumentarnom filmu već umjetničkoj interpretaciji, a i upravo sam filmski postupak isticanja društvene uvjetovanosti lika omogućuje da se homoseksualnost sagleda u širem društvenom okviru van samih granica identiteta.
To je pogotovo važno u kontekstu reprezentacije LGBT likova na platnu koji su, kako u svojoj kritici primjećuje Milena Zajović, u mainstreamu često prikazani kao nužno ‘drugačiji’ likovi koji strše iz svoje socijalne sredine. Izbor priče jedne sasvim obične djevojke koja se ničim ne ističe, pa ni svojom društvenom marginalnošću koje su zasigurno osjetili na svojoj koži, svakako je prizemljeniji prikaz koji je, baš kako treba, potaknuo široku javnu raspravu i polemike, u Francuskoj i van nje.
