Film Daga Johana Haugeruda Pazi na djecu (Barn), prikazan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu, jedan je od onih filmova o kojima ne prestajete razmišljati danima nakon projekcije jer otvara cijeli niz društveno važnih tema o kojima protagonisti filmske priče neprestano polemiziraju i trvu se.
Glavna radnja koncentrirana je oko neobičnog i šokantnog događaja čije nas posljedice zatječu odmah u prvom kadru; 13-godišnja djevojčica Lykke u prepirci na školskom igralištu torbom udari prijatelja Jamiea, on se sruši na pod i vrlo brzo u bolnici umire od posljedica udarca. Događaj čini neuobičajenim i činjenica da su Lykke i Jamie djeca političara; ona kćer istaknutog laburista i novinarke ljevičarskog lista, a on sin samohranog oca i političara norveške desničarske stranke.
Školski kolektiv predvođen ravnateljicom Liv (Henriette Steenstrup) dužan je istražiti kako je došlo do tragičnog događaja i što se zapravo dogodilo na igralištu. Ona pokušava rasplesti događaje koji su doveli do smrti učenika, u čemu bi joj trebao pomoći i brat koji je jedan od učitelja koji stjecajem okolnosti nije bio prisutan na igralištu gdje se odigrao događaj. Liv je pod ogromnim pritiskom cijele zajednice malog grada: školskog kolektiva, vlastite ljevičarske obitelji, a sve dodatno komplicira i to što je u tajnoj ljubavnoj vezi s Per Erikom, ocem preminulog dječaka. Kada njezina obitelj i kolege to saznaju – bit će u nevjerici: kako je moguće da se ona kao ljevičarka zaljubila u političara s desne strane političkog spektra.
S druge strane, njezin brat, učitelj engleskoj jezika koji sa svojim partnerom živi u kući s njihovom majkom, prolazi vlastito preispitivanje na svim razinama: kao učitelj i pedagog, ali i kao partner. Hrvajući se s proganjajućim osjećajem krivnje, potaknut novonastalim okolnostima razmišlja i o vlastitim životnim postignućima i porazima. U jednom od njegovih razgovora s partnerom posebno je uspjelo prikazana i jedna od najvećih ovovremenih dvojbi LGBT zajednice: imati djecu ili zajednički život koncentrirati oko vlastitih zadovoljstava i životnih rutina. “Hoćemo li zauvijek sjediti sami, u malom stanu, okruženi mrtvim stvarima? Kako depresivno!”, kaže Livin brat svom partneru.
Haugerud ovim filmom temeljito preispituje vrijednosti norveške društvene zajednice koja se izvana čini funkcionalnom i organiziranom u osiguravanju ljudskih prava svim društvenim akterima, no scenarijem uspijeva pokazati drugu stranu novčića: sva ona napuknuća i šavove na strukturi koja je daleko od idilične.
I iako se na početku čini da je glavno pitanje filma “kako zaštiti djecu u školskom okruženju”, vrlo brzo se šav raspliće i do ostalih aktera: pozicije učitelja i pedagoga, njihove odgovornosti u školskom sustavu, ali i doživljenog stresa i neprorađenih trauma, te emocionalno zahtjevnih odnosa koje imaju sa svojim učenicima.
U mreži postavljenih pitanja Haugerud ne zaboravlja ni položaj starijih u društvu. Njega najbolje oslikava jedna od scena u kojoj stariji članovi zajednice za ručkom komentirajući smrt dječaka, zamjećuju kako mediji uvijek posebno apostrofiraju smrt djece, dok smrt starijih nikada ne ističu kao poseban gubitak.
Iako traje gotovo tri sata (157 minuta), film je u konačnici vrlo uspjela politička drama u kojoj nema praznog hoda, režija i kamera ne zamaraju nas nepotrebnim sitnicama: radnja je koncentrirana na moralne i ideološke dileme niza likova.
“Barn” je nagrađen na festivalu u Veneciji, u popratnom programu Orizzonti. Iako je na Zagreb film festivalu imao samo dvije projekcije, kasnije je dodana još jedna u nedjelju u 16 sati u kinu Muzeja suvremene umjetnosti. Posve je izvjesno da će u idućim mjesecima ovaj film biti prikazan i u redovnom programu nekih od nezavisnih domaćih kina. Ne isplati ga se propustiti.
