Jedno od najugodnijih iznenađenja ovogodišnjeg Zagreb Film Festivala za mene je bio film Ja nisam vještica redateljice Rungano Nyoni.
Na Festivalu je prikazan u nešto manje atraktivnom terminu (radni dan, u 16.00 sati), u sklopu natjecateljskog programa PLUS kojeg kreiraju srednjoškolci za svoje vršnjake i ostalu zainteresiranu publiku. Šteta što ga zbog zgusnutog rasporeda ZFF-a nije uspjelo vidjeti više publike, budući je riječ o redateljskom debiju vrlo zanimljive autorice. U pitanju je sjajan scenarij s fino promišljenom dozom političke satire koji je prerastao u vizualno dojmljiv film u kojemu se isprepliću nasilje prema ženama, prikaz afričkog društva i politike.
O čemu je, dakle, riječ? Nakon neznatnog incidenta 9-godišnja djevojčica Shula u jednom afričkom selu biva od mještana optužena da je vještica, nakon čega je odvedu u kamp za vještice. Tamo je smještena sa starijim ženama i poput njih dobija bijelu traku kojom su vezane da ne polete. Rečeno joj je da će se ako pobjegne pretvoriti u kozu, nakon čega će biti ubijena i pojedena.
Nyoni je redateljica rođena u Zambiji, odrasla u Walesu, a u ovom se filmu bavi mračnim naslijeđem i još uvijek tegobnom suvremenošću, u kojoj žive žene u ruralnim krajevima Afrike. Film na više razina pokazuje kako pitanje vještičarenja u Africi ne prebiva samo u zoni ezoterije i praznovjerja: riječ je o fenomenu koji svoje korijene ima u višestoljetnoj muškoj opresiji i eksploataciji žena u Africi, podržanoj od strane politike i same države. Redateljica je u fazi razvoja svog filma istraživala i stanje „na terenu“. Naime, mjesec je dana boravila u kampu za vještice u Gani gdje je zamijetila da se za vještičarenje najčešće otpužuju starije žene i djevojčice, što je, smatra ona posebno okrutno i apsurdno.
Država koja vodi kamp za vještice, vlada i policija koji sve to podržavaju, bijele trake kojima su “vještice” vezane za narančasti kamion koji putuje po prašnjavim zabitima: sve ovo satiričan je i s namjerom preuveličan prikaz nekih suvremenih afričkih društvenih (ali i turističkih!) praksi i opresija. Žanrovski je u pitanju crna komedija drama kojom je redateljica efektno ismijala kulturu iz koje je potekla.
Devetogodišnja djevojčica Maggie Mulubwa, koja glumi Shulu, izvrsno se snašla u ulozi. Vidljivo je kako je riječ o djetetu bez ranijih glumačkih iskustava i premda u filmu za nju nema puno govornog dijela, sjajno je iznijela ulogu zbunjene, šutljive, ali radoznale djevojčice.
Zato i ne čudi da je „Ja nisam vještica“ ove godine dobio nagradu BAFTA nagradu za debitantski film, te još uvijek uspješno obilazi europske i svjetske festivale.
Drugi film o kojemu pišemo u ovom kratkom pregledu je Halla ide u rat Benedikta Erlingssona, redatelja koji je vjernoj publici ZFF-a već poznat po filmu O konjima i ljudima prikazanom i nagrađenom na Festivalu prije četiri godine. Film „Halla ide u rat“ pobjednik je nagrade publike ZFF-a koja mu je dala visoku ocjenu od čak 4.8. Nekoliko dana prije osvojio je i Lux nagradu Europskog parlamenta, koja se dodjeljuje filmovima koji promiču važna pitanja vezana za Europu.
Komedija o islandskoj ekoteroristici Halli, koja potajno vodi rat protiv lokalne industrije aluminija, u mnogočemu je najfeminističkiji film u programu Festivala ove godine. Razlozi za to nalaze se u hrabrom redateljsko-producentskom odabiru sredovječne žene za glavnu protagonisticu filma, ekološko-aktivističkoj temi filma, ali i glavnom zapletu koji se temelji na rastrganosti junakinje između potrebe za majčinstvom i težnje za aktivističkim angažmanom. Stara je to tema, no ovdje je jako duhovito i znalački filmski provedena. „Woman at war“ je, bez sumnje, upečatljiv film: nakon što ga odgledate nećete ga brzo zaboraviti. No, još jedna stvar utjecala je njegov uspješan festivalski put, a to je iznimno umrežena i iskusna producentica Marianne Slot, jedna od gošći Zagreb Film Festivala, koju smo imali prilike čuti i vidjeti na, za javnost otvorenom, masterclassu.
No, da se vratimo samom filmu. Energična i uporna Halla gledatelja će osvojiti svojom upornošću i poletom. Gledajući je na filmskom platnu učini nam se kako je za istinski društveni angažman i subverziju potrebno samo malo dobre volje i fizičke kondicije. A onda se sjetimo da je za aktiviste na Balkanu filmska fikcija u Erlingssonovom filmu teško ostvariva u realnosti i da bi protagonistica poput Halle u našim okvirima bila mnogo manje zabavna i poletna, a mnogo više tjeskobna ili ozbiljna. No, filmski je jezik tu da barem u pokretnim slikama kreira ono što je u društvu teško ostvarivo.
Ono što malo žulja, kad pogledamo u filmske narative recentnijih festivalskih i nezavisnih europskih filmova koji u svojim temama operiraju društvenim angažmanom, je forsiranje humora kojim su uglavnom protkani. Čini se kao da je riskantno iznijeti ovakve teme bez veće ili prevladavajuće doze komike ili autoironije. Filmovi ove vrste rijetko uspijevaju prikazati organiziranje na kolektivnom planu i to je posve legitimno, no ipak pomalo deprimirajuće. Jer ako smo ikada i na pet minuta vjerovali u umjetnost kao alat društvene promjene, imamo pravo željeti filmske priče koje se bave imaginiranjem kolektivne borbe za društvenu pravdu. No, unatoč svemu tome, „Halla“ je odlično napisan i snimljen film koji zaslužuje preporuku.
Oni koji film nisu uspjeli vidjeti za ZFF-a ne moraju brinuti ako žive u nekom od dva ili tri veća hrvatska grada i imaju 20-tak kuna za kinu ulaznicu. „Halla“ će uskoro stići u distribuciju po nezavisnim hrvatskim kinima. Onima koji tu priliku nemaju, uvijek ostaje mogućnost ilegalnih kanala kojima film mogu dobaviti gotovo besplatno.
https://youtu.be/TFxz4oNfBV0
