Na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu koji je započeo ove nedjelje bit će prikazan film Lada Kamenski, dugometražni prvijenac mlade redateljice Sare Hribar koji je režirala u koautorstvu s Markom Šantićem.
Sara Hribar (Zagreb, 1986) studirala je filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autorica je niza zapaženih kratkometražnih filmova (Pusti me da spavam, 2007, Libertango, 2009, Ta tvoja ruka mala, 2010), kao i segmenata dugometražnih omnibusa Zagrebačke priče vol. 2 (2012) i Transmania (2016). Od 2005. napisala je i režirala niz dječjih emisija i dramskih serija.
„Frano je filmski redatelj koji priprema svoj dugometražni prvijenac. Tema kojom se bavi jest propast krojačkih poduzeća u regiji, a inspirirana je iskustvom vlastite tete, bivše radnice u tvornici Kamensko, s kojom je bio blizak. Kako bi odabrao tko će tumačiti glavni lik, Frano poziva tri renomirane domaće glumice na neformalnu čitaću probu u svoj stan. Međutim, kada shvate da se natječu jedna protiv druge, stvari krenu u krivom smjeru.“ Ovo je kratak sadržaj filma „Lada Kamenski“ o kojemu pričamo u intervjuu koji slijedi.
Film „Lada Kamenski“ sjajno dovodi u opreku pitanja jednakosti i položaja žena unutar kapitalističkog sustava koji žene i muškarce tjera na stalno međusobno nadmetanje na različitim tržištima koje na koncu vodi najčešće do borbe za partikularne interese. Kroz svijet koji najbolje poznajete pokušali ste govoriti o svijetu rada. Je li Vam to bio primarni cilj? Što je za Vas bio najvažniji osobni poticaj za rad na ovom filmu?
Hvala Vam na lijepim riječima. Inspiracija za film bila je u želji da se ispriča priča o svojevrsnom ženskom potopu u društvu, a sve to kroz prizmu filma bez budžeta jer u datom trenutku, zbog nekih drugih razloga nije bilo mogućnosti traženja sredstava za scenarij o Kamenskom koji u ladicama imam već godinama. Kao derivat istog izašla je „Lada Kamenski“.
Nadam se jednog dana snimiti i punokrvni film koji se koncentrira samo na Kamensko, kako sam inicijalno i planirala. Igrom okolnosti i sudbine, nisam u datom trenutku mogla raditi to što sam htjela pa je daljnjim razmišljanjem i raspisivanjem, u mojoj silnoj želji za radom, nastao scenarij mnogo skromnijeg i komornijeg filma koji kroz okvir Kamenskog otvara još neke druge važne društvene i ženske teme, koje su mi vrlo važne i zanimljive. Društveni kontrasti, žensko prijateljstvo i rivalstvo, predrasude koje imamo prema određenim zanimanjima. Krojačicama ili glumicama dođe na isto kad je riječ o predrasudama.
Živimo u takvom društvu koje žene nerijetko demantira i zanemaruje, te društvu nedovoljno informiranom i nezainteresiranom za praktičnu, svakodnevnu i krvavu umjetnost, pretežno zbog nerijetko negativno kontekstualiziranih medijskih napisa i rijetkih tekstova koji se bave istinom o istima (filmom, kazalištem, glumicama…). Glumi kao takvoj. Rijetko razmišljamo o glumicama kao ljudima koji isto tako, na svoj način, spajaju razne ljudske, životne, financijske i ine konstrukcije a pritom nerijetko isključivo ovise o tome jesu li nekome i koliko – simpatične, zgodne, šarmantne i mlade. Druge kompetencije skoro pa ništa im ne znače ako nisu izgledom i karakterom prilagođene senzibilitetu i kriterijima onoga koji ih angažira. Slično se percipira i zanimanje redateljica. Dok je muškom redatelju dovoljno da bude darovit, radišan i profesionalan, od žena redateljica traži se mnogo više. Tu smo u pomalo sličnoj poziciji kao glumice što god drugi govorili. Svaka čast, zaista, iznimkama.
Kroz film se provlače i tema predrasude prema hrvatskom filmu, tema tržišta filmskih ideja i trendova. U jednom trenutku redatelj Frano (glumi ga Frano Mašković) u filmu kaže: „Producenti vole priče o radnicima iz Srednje Europe“. Vidljivo je da ste puno iskustava iz svoje profesionalne svakodnevice ugradili u film. Zašto vam je to bilo važno?
Iskreno, i nisam toliko, možda sam utkala više autoironije i osvještenosti o stavu publike spram filma koji i ne gleda. Utkala sam možda u filmu dio svoje frustracije što se nad autorskim filmom često stavlja određeni pritisak da učinimo svoje scenarije socijalno osvještenijima i aktualnijima. To je nešto na čemu se inzistira u onome filmskom svijetu s kojim sam ja do sada imala doticaja. Svaka priča s potencijalom da se proširi na socijalnu razinu to i čini zbog pritiska i mogućnosti dodatnih ulagača i koproducenata. Samo vrlo iskusni i već dokazani autori mogu si dopustiti da netko ulaže u njihovu čistu komediju ili žanrovski film. Ostali zapinju ili rasturaju u toj sivoj zoni tzv. socijalnog. Ili je kategorički odbijaju, pa možda i nikad ne snime film. Mene takav film ne zanima, i kad sam kretala raditi priču o Kamenskom- zanimao me optimizam i neuništivost radnica, i konačno njihova snaga kojom skrivaju i pobijaju sve slabosti i tuge čak i kad pričaju najgore priče o poslovnom i privatnom životu i svemu što im je donio ili odnio. To su lavice a ne srne.
U domaćoj, a i svjetskoj filmografiji nisu česti filmovi koje režira dvoje redatelja. Kako ste se oko iste teme i filmskih postupaka pronašli vi i kolega Marko Šantić?
Za početak moram reći da je Marko Šantić anđeo čuvar nad cijelim filmom, i bojim se svaki put da mu se ne daje dovoljno kredita nad istim. Marko i ja poznajemo se 10 godina, i od samog početka planiramo i dogovaramo zajedničku suradnju. Doslovno. Upoznali smo se na filmskom festivalu u Maroku 2008.-e i već nakon par dana znali smo da s obzirom na slične afinitete- želimo ići u zajedničku filmsku pustolovinu. Bilo je samo pitanje pravog scenarija. Kad sam završila scenarij za Ladu, Marko je bio među prvim ljudima kojima sam ga poslala. On je imao fantastične prijedloge i ideje, i odmah se izrodila ideja da zajedno režiramo film. On je imao iskustvo i entuzijazam a ja ogromnu želju i viziju.
Uvijek bih odabrala tandemsku režiju odličnog filma umjesto samostalne režije osrednjeg. Ovdje je primarno bilo pitanje testiranja kompatibilnosti koju smo Marko i ja odmah položili. Zanimaju nas drugačije stvari u radu na filmu tako da nismo imali ni trena sumnje oko diobe poslova. Kad su meni bili najvažniji glumci, Marku je bio kadar. Meni emocija a Marku mizanscen. I tako dalje… Braća Cohen, Wachowski, itd. Uzornih i prestižnih tandema ima, možemo im samo težiti u nekoj paralelnoj karijeri uz onu individualnu. Tako i planiramo, ako život dopusti.
Glumačka postava sastavljena je od tri glumice (Ksenija Marinković, Nataša Dorčić, Doris Šarić Kukuljica) i jednog glumca (Frano Mašković). Jeste li svjesno birali malobrojnu postavu kako biste uspjeli radnju zgusnuti oko bitnih, centralnih pitanja ili su se postav i scenografija nametnuli iz budžetskih limita?
Tri je magičan broj, i jedini logičan kad je riječ o izboru na čijoj se premisi film gradi. Do te brojke došlo i je kroz odabir glumica s kojima sam željela raditi. U lepezi njih tri (Nataše Dorčić, Doris Šarić Kukuljice i Ksenije Marinković) dobili smo sve što smo htjeli u smislu senzibiliteta.
Scenografija je isto tako bila više pitanje logike i praktičnosti, zahvaljujući scenografu filma Dubravku Đuranu (i njegovoj talentiranoj supruzi Inji) koji je odlično napravio raspored, scenu, i kolorit filma u znaku jednog muževnog sivog brloga u kojem obitava jedan beta muškarac umišljajući si da je alfa, kompenzirajući to prostorom i njegovim uređenjem. S obzirom da smo snimali u iznajmljenom stanu gdje živim, pretprodukciju filma provela sam u građevinskim radovima, spavala u rasvjeti i scenografiji, no i to je ljubav prema filmu i najmanje što možemo napraviti za isti.
Vi i Šantić ste s „Ladom Kamenski“ iz „no budget“ faze u nekom trenutku ušli u nešto ohrabrujuću „low budget“ fazu. Kako je na kraju sklopljena financijska slagalica filma?
Bili smo u sigurnim rukama mladih ali vrlo ozbiljnih i profesionalnih producenata iz producentske kuće Sekvenca. Oni zaista jedini znaju odgovor na to pitanje kako je sve sklopljeno. Jako skromno, svakako.
Zbog dugogodišnje očeve funckije u HAVC-u dugo ste bili izuzeti iz financiranja i na neki ste način bili taoc te situacije. Koliko vas je to iscrpljivalo, je li vam to bilo prirodno i razumljivo, frustrirajuće? Mala smo filmska sredina i mladi redatelji nemaju mnogo načina za financiranje svog prvog cjelovečernjeg filma.
Osjećala sam se, kako vi kažete, kao taoc nesretne situacije koja je za one koji su voljeli njegov rad, djelovala sretnom. Osjećala sam se prije svega kao taoc vlastita prezimena i krvnih zrnaca jer je i moj otac u jednom trenutku odlučio da je važno da u njegovom mandatu ne primam sredstva. Nema veze. Bilo pa prošlo, nadam se. Vidjet ćemo za par godina. Grozno je, općenito, što bez obzira na godine rada i rezultate i dalje možete biti isključivo promatrani i ocjenjivani kroz prizmu prezimena. Najteže mi je bilo to što sam se oporavljala od teške bolesti paralelno radeći kao scenarist što radim već 14 godina, no uz stanovite pritiske i podrška kolega brzo blijedi, pa tako ostanete bez honorarnih poslova od kojih kao scenaristi i redatelji živimo.
Preko noći postala sam plijen očevih neistomišljenika koji su gađali pejorativnim tekstovima i izmišljotinama po opskurnim portalima. Otac je prošao to što je prošao i nastavio svojim putem, a ja sam, i još uvijek to činim, proživjela i proživljavam posljedice, onih koji misle da vrijeđajući mene mogu povrijediti njega. Meni je to već jako dosadno. Odavno mi je jasno da je moj put samo moj: neutaban, neobičan i nesiguran. I nitko me na tom putu ne drži za ruku, što god drugi mislili.
Kako je nastajao scenarij: od početne ideje do razvoja? Na odjavnoj špici, a i u medijima, spomenuto je kako su u procesu snimanja i razvoja sudjelovale radnice tvornice Kamensko. Na koji su način one participirale u nastanku filma?
Scenarij je nastao onako kao što uvijek nastaje: kroz par dubokih susreta s inspiracijom, i satima rada i pisanja koji su uslijedili. Sam kostur priče nastao je u par dana. Brzo pišem. Nešto dulje nadopisujem. Znala sam s kim želim raditi tako da je smjer bio vrlo jasan.
Radili smo dokumentarni materijal kroz dvije godine. Imamo arhivirane sate i sate dragocjenih razgovora s bivšim radnicama Kamenskog kako bismo proučili do kraja problematiku, i kako bi u fiktivnom scenariju bili na razini s zadanom materijom. Gospođa Đurđa Grozaj iz Kamenskog i njezine kolegice mnogo su nam pomogle i nadam se da ćemo nastaviti suradnju i na daljnjim projektima.
Posljednjih mjeseci film uspješno obilazi festivale. Premijerno je prikazan na Pulskom festivalu, na projekcijama i festivalima u Montrealu, Splitu, Dubrovniku, Leskovcu, Beogradu, Betini, Beču, Osijeku i Luksemburgu (gdje ga je publika naročito dobro primila), a evo ga konačno i u Zagrebu. Na kakvu vrstu odjeka ste naišli kod kolega i filmske struke?
Nisam nažalost mogla biti prisutna na festivalu u Puli tako da znam samo po pričama dojmove o tuđim dojmovima… Mislim da je prošlo jako lijepo i da je film uglavnom ubo’ tamo gdje je trebao. Nadam se, bar. U našoj kinematografiji, nikad ne znate. Za sad mi se čini da je ljubavno nastrojena autoironija spram ovog malog, predivnog i smiješnog, katkad bolnog poziva ( redateljskog i glumačkog) svima dobro sjela, pogotovo jer je na vlastiti račun, i više golica nego što boli. Odnosno, prvo nasmije a onda bode tamo gdje smo najosjetljiviji. Tako bih bar voljela da se film doživi, no ostat ću i više nego zadovoljna ako sve ostane i na ovome što smo do sad postigli. Skromnost je danas zaboravljena vještina, treba ju vježbati što češće. To se nažalost ne uči u školi.
Film „Lada Kamenski“ u sklopu ZFF-a bit će prikazan na projekcijama u srijedu, 14. studenog u 20 sati u kinu Tuškanac i u nedjelju, 18. studenog u 18 sati u Muzeju suvremene umjetnosti.
