Feminističko nasljeđe u Vojvodini zasniva se na izrazitim naporima ženskih građanskih i radničko-komunističkih organizacija i institucija u Vojvodini i Srbiji tijekom 19. i početkom 20. stoljeća, kao i individualnom radu i zalaganju borkinja za ženska prava.
Termin borkinja za ženska prava, koji omogućava da se njime obuhvate različite generacije žena koje su imale različite planove borbe, bio je u upotrebi krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Vojvodini, a najviše se vezivao za Savku Subotić, ženu koja ne samo da je imenovala neke od glavnih pravaca borbe za ženska prava u Vojvodini i Srbiji, već je vlastitim životom svjedočila o tome.
Pitanje položaja žena u vojvođanskoj je sredini prvo postavljeno 60-ih godina 19. stoljeća u vrijeme buđenja nacionalne svijesti i emancipacije nacionalnih kulturnih vrijednosti.[1] S obzirom da je Vojvodina u to vrijeme bila dio Austrougarske monarhije, razmjena ideja i utjecaja, kao i znanje jezika (u prvom redu njemačkog i mađarskog) te mogućnost školovanja djevojaka na sveučilištima u Beču, Budimpešti, Pragu i dr., omogućilo je da se prošire i primjene nova znanja i osvoje novi prostori za žene.[2]
Prvi korak ka promjeni ženskih situacija bilo je dakle osvajanje znanja. Značajan događaj kojim ovo nastojanje dobija konkretniju formu bilo je otvaranje više djevojačkih škola, te stavljanje istih pod društvenu brigu.
Prva Viša ženska škola osnovana je u Beogradu (1863.), a zatim u Novom Sadu i Pančevu (1874.) i Somboru (1875.). U Beogradu je prva Viša ženska škola radila pod nadzorom Novosađanke Katarine Milovuk.[3]
Osim obrazovanja, angažiranje žena u javnoj sferi omogućila je i olakšala mreža novoformiranih udruženja žena koja su u početku najčešće bila humanitarnog karaktera, rjeđe kulturno-prosvetnog. Prvu zadrugu Srpkinje su u austrougarskoj osnovale 1873. godine u (Velikoj) Kikindi.
Možda najagilnije udruženje Srpkinja u Austrougarskoj – Dobrotvorna zadruga Srpkinja Novosatkinja (DZSN) osnovano je 1880. godine.
Katarina Milovuk
DZSN je bilo dobro organizirano poduzeće koje je izdavalo list „Ženski svet” 28 godina, školovalo žensku djecu za pedagoška zanimanja te stipendiralo dvije operne pjevačice od kojih je Sultana Cijuk dostigla evropsku slavu. Zadruga je stipendirala i prvu novosadsku fotografkinju Tinku Stakić i osnovala dječji vrtić i Žensku zanatsku školu.[4]
U Ugarskoj je značajan ugled imalo Društvo Marija Doroteja (Mária Dorothea-egyesület) cilj kojeg je bila briga o odgoju djevojaka i ženskom samoobrazovanju. Društvo je bilo osnovano i u Novom Sadu 18. februara 1891. godine. Predsjednica i osnivačica novosadskog Društva bila je Abel Nemešanji (Nemassáni Adél), koja je prva započela “strukovno povezivanje žena nastavnica u novosadskim školama”.[5]
U Ugarskoj je početkom 20. stoljeća postojao Savez mađarskih ženskih društava i Savez feministkinja. Savez mađarskih feministkinja predvodila je Roza Švimer. Srpkinje su odbile ponudu da uđu u Savez ugarskih ženskih zadruga 1904. godine jer tada nije bilo dozvoljeno isticanje posebnih nacionalnih interesa.
Svijest o potrebi osnivanja saveza, usprkos nepovoljnoj političkoj situaciji, doprinijela je da se Savez Srpkinja (kao zadruga) iz Vojvodine i Hrvatske formira, zaslugom Zorke Janković u Sremskoj Mitrovici, tek 9. prosinca 1910. godine.
Da bi se izbjegla opstrukcija vlasti Savez je radio pod plaštom “unapređenja kućanstva i gazdinstva svojih članica” sa sjedištem u Zagrebu, čime je iz političkih razloga Novi Sad, kao centar aktivnosti ženskih srpskih organizacija u Austrougarskoj, izgubio vodeće mjesto.[6]
Najznačajniji domet ženskih prava (osvojenih za jednokratnu priliku) bilo je kada su žene u Vojvodini (koja se tada sastojala od Banata, Bačke i Baranje) privremeno izborile pravo glasa 1918. godine.
Među poslanicima Velike narodne skupštine Banata, Bačke i Baranje, koja je izglasala prisjedinjenje Kraljevini Srbiji bilo je sedam žena: Milica Tomić iz Novog Sada, Mara K. Jovanović iz Pančeva, Katica Rajčić, Olga Stamenković, Anastazija Manojlović, Mara Malagurski i Manda Sudarević, sve iz Subotice.[7]
U prvim desetljećima aktivizma ženskih udruženja i borkinja za ženska prava izlazilo je nekoliko časopisa i listova namenjenih ženama na srpskom jeziku – Domaćica (Beograd, 1879-1914. i 1921-1941.), Ženski Svet (Novi Sad), Žena (Novi Sad). Služili su kao siguran prostor gdje su žene bile ohrabrivane da objavljuju svoje članke, prikaze, književne radove.
Za Vojvođanski prostor tematski, a i prema distribuciji, najznačjaniji su bili Ženski Svet (1886-1914) i Žena (1911-1914 i 1914-1921). Štampa namjenjena ženama u Vojvodini stizala je iz drugih djelova Austrougarske, a znanje jezika, prije svega mađarskog i njemačkog, omogućilo je da žene različitih etničkih zajednica Vojvodine prošire vlastita znanja i interese.[8]
Nakon Prvog svjetskog rata mnogobrojna ženska udruženja u novonastaloj Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji, stvarala su i ujedinjavale se u nova nadnacionalna udruženja, preko kojih se zalaganje za ženska prava nastavilo. Mnoga od tih udruženja, Narodni ženski savez Kraljevina SHS, na primjer, učlanjen je bio od osnutka u Internacionalni ženski savez i Međunarodnu alijansu za žensko pravo glasa.
Nakon 1929. godine savez se preimenuje u Jugoslovenski ženski savez.
Mreža organizacija žena, brojnošću članstva i raspoloživim kapitalom, predstavljala je plodno tlo za javni rad i formiranje i održanje listova i časopisa namjenjenih ženama.
Literatura:
[1] “Uvod u rodne studije”, Ivana Milojević i Slobodanka Markov, Prilog za istoriju ženskog pokreta u Vojvodini i Srbiji u 19. i 29. veku, Gordana Stojaković, str. 66;
[2] ibid.
[3] ibid.
[4] ibid.
[5] “Uvod u rodne studije”, Ivana Milojević i Slobodanka Markov, Prilog za istoriju ženskog pokreta u Vojvodini i Srbiji u 19. i 29. veku, Gordana Stojaković, str. 67;
[6] ibid.
[7] “Uvod u rodne studije”, Ivana Milojević i Slobodanka Markov, Prilog za istoriju ženskog pokreta u Vojvodini i Srbiji u 19. i 29. veku, Gordana Stojaković, str. 68;
[8] ibid.
