Prvi udarac vitalnosti urbanog i kulturnog života u splitskoj gradskoj jezgri su zadali trgovački centri koji su isisali društvene rituale, a drugi, gotovo smrtonosni udarac, zadao je masovni turizam koji već više od desetljeća rezultira višemjesečnom okupacijom i paraliziranošću normalnoga gradskog života. U tom procesu sve što nije direktno ili indirektno vezano za turističke usluge, polako se povlačilo na periferiju ili je potpuno nestalo. Doduše, opstala je nekolicina gradskih muzeja, kazališta i kina, najviše zahvaljujući javnom financiranju. S druge strane, privatna ulaganja su gotovo isključivo vezana za smještaj, restorane i suvenirnice te na nikakav način ne pridonose kvaliteti života svojih građana.
U takvoj situaciji, kupiti nekretninu u neposrednoj blizini povijesne jezgre i adaptirati je za potrebe galerije u kojoj se redovito izlaže suvremena umjetnost je zaista raritet. Na uličnom potezu između secesijske vile Plevne s početka 20. stoljeća i mletačkih bedema Cornaro iz 17. stoljeća proteže se niz kamenih kuća, a u jednoj od njih mali prostor od 20ak kvadrata u kojem se nalazi Galerija Manuš. Osobno me privukla nepretencioznost naziva galerije (ime četvrti u kojoj je galerija), uređenje koje je poštovalo arhitektonsko naslijeđe debelih kamenih zidova koje nije zamijenjeno standardnom „bijelom kockom“, unatoč izazovima pri postavljanju djela, te sama ideja da se kulturni život samog centra obogati na način koji je suvremen, autentičan i riskantan, na dobrobit i samih građana.
Povodom prve godišnjice rada Galerije Manuš, razgovarali smo s njezinom voditeljicom Eminom Mrduljaš. Emina je turistički komunikolog, ali je odavno aktivna sudionica splitske likovne scene budući da od 2009. zajedno sa suprugom Dujom Mrduljašem sudjeluje u organizaciji izdavačko – izlagačkog programa Ustanove za kulturu Galerije Kula. Godine 2022. pokrenula je Galeriju Manuš, komercijalnu galeriju za suvremenu domaću i stranu umjetnost.
U travnju obilježavate prvu godišnjicu od otvaranja Galerije Manuš. Možete li dati kratki osvrt na rad i život galerije od otvaranja do danas? S kojim aspektima ste zadovoljni, a gdje vidite mjesta za napredak?
U prvoj godini uspjeli smo realizirati jedan jako lijepi program, a to su izložbe Vlade Marteka, Dubravke Rakoci, Damira Očka, Vedrana Perkova i Maria Mu, mlađeg umjetnika koji živi i radi u Berlinu. Reakcije publike su pozitivne, što nam daje poticaj da ustrajemo. Mjesta za napredak uvijek ima, želja nam je stvarati platformu za nova kreativna i komunikacijska iskustva putem istraživanja i produkcije odabranih umjetnika na lokalnoj i na međunarodnoj razini te promovirati program Galerije sudjelovanjem na međunarodnim sajmovima suvremene umjetnosti i na različitim izložbenim projektima.

Koliko mi je poznato, u Splitu je Galerija Manuš jedina privatna prodajna galerija koja promovira suvremenu umjetnost u vidu samostalnih ili grupnih izložbi koje se periodično mijenjaju. Zbog čega ste se odlučili baš za taj koncept i smatrate li da taj tip galerije ima budućnost u Splitu?
Galerija Manuš je prva komercijalna galerija suvremene umjetnosti u Splitu i prva komercijalna galerija s internacionalnim programom u Hrvatskoj, niti jedna galerija u Hrvatskoj do sada nije predstavljala i hrvatske i strane umjetnike. Koristim priliku da istaknem aktualnu izložbu talijanskog umjetnika Mimma Paladina, prvu izložbu stranog umjetnika koju smo otvorili početkom travnja. Želja za otvaranjem ove vrste galerije postoji već dugo, ali trebalo je dosta odvažnosti i vremena da se stvari poslože. Ovaj koncept galerije je vrlo zahtjevan i na našem području prilično nepoznat i neuobičajen, ali za nas predstavlja veliki izazov i užitak te smo spremni dati sve od sebe i vidjeti gdje će nas odvesti. Ovaj tip galerije zasigurno ima budućnost u Splitu, ali treba strpljenja.
Činjenica da se nalazite u staroj gradskoj jezgri i neposrednoj blizini Dioklecijanove palače, a odrekli ste se relativno lake zarade u vidu prodaje suvenira ili dopadljive umjetnosti za široke mase, govori u prilog tome da je riječ o hrabrom i beskompromisnom činu istinskih zaljubljenika u suvremenu umjetnost. Nailazite li na dovoljnu podršku lokalne sredine u tom pothvatu? Mislite li da možete utjecati na formiranje ukusa pa čak i utvrđivanje cijena na tržišta umjetnina? Imate li, uopće takvih ambicija?
Istina, sigurno bi bili puno profitabilniji da trenutno prodajemo nekakvu dopadljivu umjetnost za široke mase, ali to nikada nije bila opcija, takvih galerija već ima dovoljno. Nama je cilj pokrenuti i pokazati našoj sredini nešto novo. Dolaze nam mlađe generacije kojima je suvremena umjetnost puno bliža, zanimljivija, oni je vrlo dobro razumiju i mi budućnost vidimo u njima. Kako je galerija smještena u Livanjskoj ulici ispred galerije dnevno prođe veliki broj ljudi tako da ih većina ”baci oko” što je to unutra i pozitivno reagiraju. Veseli ih što je otvorena upravo galerija, a ne neka vrsta ugostiteljske djelatnosti. Vrlo poticajne su te reakcije i drago mi je što na neki način približavamo suvremenu umjetnost široj publici.
Uopće na razmišljamo o tome da mi utječemo na formiranje cijena, ali mi je drago što ćemo možda utjecati na formiranje ukusa. Namjera nam je čvrsto stajati iza umjetnika koje predstavljamo, a u ovaj posao ulažemo puno ljubavi, vremena, živaca, sredstava pa se nadamo da će publika i kolekcionari to prepoznati.

Imate li programski koncept i na koji način odlučujete koje ćete umjetnike predstaviti? Postoji li neki formalni dogovor između Vaše galerije i umjetnika ili je riječ o neformalnoj i fleksibilnoj poslovnoj suradnji? Birate li sami koja će djela biti izložena ili umjetnici daju svoje prijedloge?
Na hrvatskom tržištu predstavljamo velika međunarodna umjetnička imena poput Richarda Deacona i Heima Zoberniga, a tko poznaje njihov rad znat će i koliko povjerenje nam je ukazano. To su umjetnici koje predstavljaju neke od najpoznatijih galerija na svijetu, a Galeriji Manuš, jednoj maloj galeriji iz Splita koja je tek otvorena, dali su na raspolaganje svoje radove.
Što se odabira naših umjetnika tiče, ima puno različitih elemenata koje gledamo, ali na prvom mjestu je potencijal umjetnika, kvaliteta rada i produkcije. Radove koje ćemo izložiti odabiremo zajedno u dogovoru s umjetnicima, nekada radimo čak izložbe koje nije moguće prodati, ali nam je bitna prezentacija umjetnika/ca i njihove ideje. Dogovor je neformalni, bazira se na uzajamnom povjerenju, a ako u budućnosti, ovisno o situaciji, bude potrebno sklopit ćemo i formalni dogovor.
Iskustvo je pokazalo kako najuspješnije posluju galerije koje se usko specijaliziraju za pojedino stilsko razdoblje ili generaciju umjetnika jer takva specijalizacija privlači određenu klijentelu koja može postati stalan kupac u galeriji. Sudeći po dosadašnjim izložbama, fokusirani ste na već etablirane suvremene umjetnike srednje ili starije generacije. Planirate li tako i nastaviti ili ste otvoreni i suradnji s mladim, neafirmiranim autorima?
Mi se bavimo suvremenom umjetnošću i naša primarna djelatnost je poticanje i predstavljanje suvremenih umjetnika. To jesu za sada etablirani umjetnici, ali spremni smo dati priliku i mlađim umjetnicima za koje smatramo da imaju potencijala te volje za napredak i rad, važno nam je da imamo umjetnike koji će se razvijati zajedno s galerijom.

S obzirom da ste i prodajna galerija, kakva su dosadašnja iskustva? Pokazuju li posjetitelji interes i za kupovinu izložbenih djela i jeste li uspjeli naći kupce? Kako općenito komentirate stanje na hrvatskom tržištu umjetnina i koji su razlozi što je ono gotovo nepostojeće, bar na način koji je već uhodan na svjetskom tržištu? Kako uopće formirate cijene umjetnina?
Imamo već klijente koji su zainteresirani za naše umjetnike, to su uglavnom ljudi srednje i mlađe generacije koji su uspješni u svom poslu, prate suvremenu hrvatsku i svjetsku scenu. Oni razumiju da mi radimo jednu selekciju, ne bi ulagali ovakav trud u nešto da ne vjerujemo u to, tako da nam sve više ukazuju povjerenje ulaganjem u naše umjetnike.
Pa ne bi rekla da je tržište umjetnina u Hrvatskoj nepostojeće, neuređeno je, ali vjerujem da će s vremenom doći do promjene, to je u interesu svima, kupcima, državi, umjetnicima i galerijama, a na cijenu utječu razni faktori, npr. medij kojim se koriste, biografija, institucionalna vidljivost umjetnika, itd.
Koliko ste zadovoljni medijskom popraćenosti rada Galerije Manuš i splitske likovne scene? Na koji način bi oni mogli pridonijeti stvaranju publike ili je na galeristima da sami privuku publiku i zadrže stalne kupce?
Galerija Manuš za sada nije dobila neku veću medijsku popraćenost, ali još smo ”mladi” pa se nadam da će to s vremenom biti sve bolje, naravno da ćemo se truditi sami privući publiku. Što se tiče splitske likovne scene ona bi svakako mogla biti bolje medijski popraćena, ne samo putem dalmatinskih tiskanih i elektroničkih medija već u svim hrvatskim medijima. Općenito sva kulturna događanja bi morala imati veću vidljivost u medijima kako bi privukli što veću publiku, posebno mlađu.
I za kraj, što pripremate u 2023. godini? Planirate li i neke proširene suradnje s drugim institucijama ili platformama?
Trenutno imamo izložbu Mimma Paladina, a slijede nam izložbe Matta Mullicana i Lane Stojičević. Za ovu godinu nemamo u planu neke suradnje, ali u budućnosti naravno da smo otvoreni i da bi nas te suradnje veselile.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.