Svratila sam neki dan u Galeriju Academia Moderna u Šenoinoj pogledati izložbu Elektrovintage / dvostruki susreti. Na moje razočaranje, to gledanje svelo se na jedva dvije minute; naime, izložba se sastoji od svega 4 rada, odnosno 4 printa fotografija. Da li je riječ o svjesno odabranom minimalizmu, činjenici da su to jedini radovi iz serije ili nečem trećem, teško je reći. U svakom slučaju, to je najmanji problem izložbe. No, za početak par riječi o autoricama.
Elektrovintage je osnovan krajem 2010. u Zagrebu, a čine ga Zdravka Ivandija i Andrea Remetin te nekoliko suradnica/ka, koje je spojio interes prema umjetnosti i modi. O umjetničkom imenu kojeg su odabrale i svojoj filozofiji kažu: „Doslovno, 'elektro' je poveznica s elektronikom, temeljnicom današnjeg svijeta računala, svijeta bez kojeg teško možemo funkcionirati, a 'vintage' je poveznica s uzimanjem stvari iz prošlog vremena i njihovo oživljavanje ... EV priziva modernu 'okolinu' u smislu ponovnog korištenja, recikliranja te stvaranja novog u suvremenom kontekstu.“
Također, kako stoji na njihovoj web stranici, EV ne predstavlja nijedan aspekt umjetnosti, ali nalazi smisao u njenim kreacijama, izražavanjima i aktivnostima, a može definirati odjeću, namještaj, knjige, glazbene instrumente, papir ili elektroničke uređaje. „Elektrovintage nemamo potrebu definirati, već dajemo prostor da se stvari razvijaju u različitim kreativnim smjerovima.“ Dakle, EV je svašta pomalo, ali i ništa konkretno. Odbijanje samoodređenja može se donekle protumačiti kao odbijanje ograničavanja vlastitog djelovanja na samo jedan medij ili kao odraz interdisciplinarnosti u umjetnosti danas, ali i kao pripisivanje konceptualnosti (EV kao „način života dvaju žena“) nečemu što, u krajnjoj liniji, nije puno više od modne fotografije.
Rad EV temelji se na komunikaciji s filmovima, slikarstvom, književnosti i drugim granama umjetnosti, odnosno na citatnosti koja gledateljima navodno „otvara polje za drugačije promišljanje viđenog,“ pri čemu je „bogatstvo interpretacije glavni pokretač.“ Referiranje na djela iz povijesti umjetnosti i njihova reinterpretacija, osobito iz pop-kulturne perspektive, nisu nikakva novost; dapače, riječ je o jednoj od uobičajenih taktika postmodernističke umjetnosti.
U radovima iz serije Dvostruki susreti EV za polazište uzimaju četiri slike slavnih umjetnika/ca: Manetov Doručak na travi, Gauguinove Haićanke, Vermeerovu Djevojku s bisernom naušnicom i autoportrete Fride Kahlo. U predgovoru izložbe stoji kako je namjera prikazati kanonsko djelo u svojevrsnom pomaku, no ja ne vidim nikakav radikalni pomak ili kritiku. Riječ je o površnom reinsceniranju poznatih predložaka koje u umjetničkom smislu ne donosi ništa novo ni prepoznatljivo. Uostalom, kao što piše autorica predgovora, možda opravdavajući pristup EV-a, „u današnjem svijetu izuzetne vizualne zasićenosti ... gotovo je nemoguće iznjedriti nešto novo, dosad neviđeno i jedinstveno.“ Možda originalnost zaista jest precijenjena, ali EV se nisu ni potrudili, već su se odlučili pozvati na oprobane modele, zamatajući svoju slabašnu reinterpretaciju u sjajni papir. Tako, primjerice, u umjetnosti bezbroj puta citirani Doručak u travi sada postaje nešto poput plakata za kupaće kostime, a Dvije Fride sjede na krovu zgrade ukrašene plastičnim cvijećem i bršljanom, dok Haićanke i djevojke s bisernom naušnicom pak aproprijacijsku umjetnost više ili manje svode na kopiranje originala, uz promjenu medija iz slikarstva u fotografiju.
Bojim se da citatnost sama po sebi ne osigurava kvalitetu umjetničkog djela niti uspostavlja komunikaciju s gledateljima. Ne čini to ni spominjanje Cindy Sherman i njene serije History Portraits (u kojoj ona „imitira“ slike starih majstora) u predgovoru kao svojevrsne preteče stvaralaštva Elektrovintagea. Izjave da „EV preuzima višestruke uloge redatelja i modela“ i bavi se „odnosom originala i interpretacije“ zvuče banalno i potrošeno, i mogu se primijeniti na radove bilo koje fotografkinje od Francesce Woodman do Sherrie Levine ili Claude Cahun. Zapravo, Dvostruke susrete možemo promatrati kao blijede kopije Sherman u kojima je izostala ne samo njena satiričnost, već i elementi humora te feministički aspekt. To je osobito vidljivo u seriji EV Božić – koju možemo usporediti s Untitled Film Stills ili Society Portraits – koja je nastala kao božićni editorijal za časopis Ženska posla i koja tematizira identitet i maskiranje.
Zašto se referirati na rad koji se već referira na drugi rad ili fenomen, i tako dalje, čime se stvara beskonačni lanac referiranja koje samo sebi postaje svrhom? Daleko je to od Shermaničine karnivaleskne dekonstrukcije. Sigurna sam da ove mlade autorice imaju puno više toga za reći od sasvim nepotrebnog pozivanja na uzore iz prošlosti, a kada već govore o stvaranju brenda, teško da će u tome uspjeti ako će se držati postojećih predložaka i prožvakanog postmodernizma.
