Objavljeno

Dubravka Ugrešić: Pozicija mladog pisca danas je opasna po zdravlje

U sklopu Human Rights Film Festivala prošlog je petka u Booksi održan razgovor sa spisateljicom Dubravkom Ugrešić, planiran kao svojevrsna promocija knjige Karaoke kultura što su je zajednički izdali udruga Kulturtreger i Multimedijalni institut (MaMa). Riječ je o istoimenom eseju objavljenom u knjizi Napad na minibar koju su 2010. godine izdali zagrebačka Fraktura i beogradska Fabrika knjiga. Esej Karaoke kultura je, tvrde izdavači, publiciran zasebno kako bi se istaknuo njegov značaj u kontekstu analize umjetničke i kulturne proizvodnje u uvjetima digitalne tehnologije.

Za njemačko izdanje knjige eseja naslovljeno Karaoke kultur Ugrešić je 2012. dobila nagradu Jean Améryza najbolje esejističko postignuće, a nedavno je objavljeno postala dobitnicom Međunarodne nagrade Neustadt, koju dodjeljuje časopis World Literature Today i sveučilište iz Oklahome.

Ugrešić je u razgovoru s Booksinom Miljenkom Buljević predstavila pojam ‘karaoke kulture’ i neka od svojih važnih polazišta za esejistički pristup suvremenoj kulturi, o kojoj u eseju promišlja. 

“U meni je proradio bivši teoretičar književnosti jer mi se činilo da u suvremenoj literaturi nema nekih napisa o tome što ovo naše vrijeme jest. O postmodernizmu se može naći tona knjiga, a onda je nastala jedna praznina, bilo je pokušaja da se izađe s pojmom post postmodernizam, što je zvučalo dosta nakaradno.  Pokušalo se i sa izrazom digitalni modernizam, ali meni se činilo da je metaforički karaoke kultura najprikladniji izraz za ono što danas živimo.”

Autorica je, govoreći o famoznom trokutu u kojemu se nalaze autor, djelo i recipijent, pokušala pojasniti izmjenu težišta koji se unutar njega zbio.

“Onda se nekako s dvadesetim stoljećem i svim mogućim teorijama pažnja se prebacila na djelo, ne više na autora, pa smo imali sijaset jako zahtjevnih, kompliciranih raznih pristupa djelu; od semiotike, dekonstruktivizma, pa se onda pažnja prebacila na konzumenta, recipijenta. Oko toga su se također stvorile razne teorije. Onda je došlo vrijeme da je zahvaljujući tehnologiji taj recipijent uzeo stvar, da tako kažem, u svoje ruke. To mu je omogućila osnažujuća, svemoćna tehnologija. Znakove ste mogle vidjeti malo po malo. Prvo su e na televiziji počeli javljati gledatelji, no vrlo brzo su gledaoci ušli u ekran, pa sad imate model najuspješnijih emisija poput Big Brother showa u kojemu gledaoci predstavljaju za druge gledaoce. Tu sad više nije potreban nitko; ni autor, posrednici za poruku, nego su vlast nad medijem televizije uzeli gledaoci.

Nekako se uzima da je 1995. godina bila ona kada je Internet ušao u jedan širi optjecaj. Mi smo to svi zaboravili, zato što nam se čini kao da smo se s internetom rodili. Tada s internetom i svim drugim gadgetima počinje a demokratizacija umjetnosti koja donosi i demokratizaciju ukusa. Taj koji sada vlada medijima ne želi više arbitražu, već želi biti gospodar cijele situacije.  Tako imate anonimne ljude koji vam dijele one zvjezdice na Amazonu i ostalim stranicama, pa kažu što je dobro ili nije ili jednostavno kažu ‘to je najveći shit koji sam čitao’. Ima cijeli niz načina na koji taj bivši, nekada pasivni recipijent, postaje aktivni sudionik u onome što zovemo kultura.”

Zašto baš karaoke, upitana je. “Zato što u karaokama imate tehnički device – mašinu, anonimnog izvođača koji nije profesionalac i obrazac u internetskom slengu zovu kanon. Ako malo surfate po internetu onda ćete vidjeti da je najpopularnija pjesma koja se izvodi ‘I WillSurvive’, nju pjevaju milijuni.”

Ugrešić je govorila o svojoj tezi kako amaterska kultura koja se u vrijeme 70-ih i 80-ih razvijala još u SSSR-u i Istočnoj Europi prethodi karaoke kulturi.

“Moja je ideja da je komunizam apsolutno pobijedio u jednoj svojoj stavci koja je glasila da ćemo se jednoga dana svi baviti umjetnošću. Mi koji smo rasli u komunizmu to smo zapamtili, nama se to dapače i jako svidjelo. Da ćemo raditi prema potrebi, a da ćemo ostalo vrijeme posvećivati umjetnosti. Taj amaterski umjetnički pejzaž sam davno vidjela kada sam kao mlada bila u Sovjetskom Savezu. Tamo ste na svim ste mjestima imali obične ljude koji su imali svoje štafelaje, čak sam i ja kupila jedan. Mnogi koji su tada bili u Sovjetskom Savezu svojoj su djeci donosili jako jeftine instrumente, klarinete, harmonike, note, kutije s bojama, kistovima, sve je to bilo jako jeftino. Svi su svirali, pjevali, fotografirali, slikali, glumili.

Sjećam se da je moj pokojni otac u jednoj takvoj amaterskoj predstavi glumio Amerikanca, samo zato što je bio visok, a narodna predodžba o Amerikancima je bila da su visoki. Netko je nabavio i nekakvu havajsku košulju jer se valjda mislilo da svi oni nose takve košulje. To je bilo užasno zabavno i popularno jer su ljudi dolazili gledati svoje susjede kako glume.

Ta ideja da ćemo svi jednoga dana baviti umjetnošću, te da ona više neće biti elitna – mi to danas imamo zahvaljujući tehnologiji. Svatko danas može pisati i samog sebe izdati, održati predavanje. Pojava koja je te vrste je stanovita Borna Rajić koja drži predavanje o čemu joj se hoće jer ima tehnologiju. Tradicionalni autori više nisu potrebni. Demokratizacija umjetnosti je užasno zabavna, ali je istovremeno i njezino ubojstvo.”

Buljević je gošću upitala i zašto se ne voli fotografirati od strane medija. Naime, Ugrešić je inzistirala da ju se tijekom trajanja razgovora ne fotografira.

“Ne želim nikoga vrijeđati, čini mi se a ovdje ima hrabrih prisutnih novinara, ali svi mi živimo u jednom medijskom smeću.  Ono je osobito strašno u svim zemljama bivše Istočne Europe. To je valjda zato što su i vlasnici tih medija isti, s razlikom nekih lokalnih sadržaja. U nekim pristojnim stranim novinama vi nemate miješanja estradnog, lakog sadržaja s ozbiljnim. Postoje specijalizirane novine za porno, trash, tračeve, ljudi to s užitkom čitaju, ali nekakve ozbiljne novine si neće dopustiti da prate zvijezde iz svijeta zabave. To medijsko smeće upijamo na dnevnoj bazi i ne bivajući toga svjesni, prenosimo ga dalje. Kad malo dođete sebi shvatite da ste u to more smeća uronjeni. Ne možete u tome vršiti izbor. Primijetiti će te da je nestalo ozbiljno novinarstvo, u novinama ne možete više pronaći ozbiljnu recenziju.”

Zanimljiv je bio i autoričin stav o preživjelim oblicima umjetničke kritike u medijima, ali i medijskoj pismenosti.

“Recenzenti umjetnosti se ponašaju kao apsolutna vlast, imate osobe koje već trideset godina recenziraju knjige i nitko se ne pita jesu li oni kompetentni, tu nema ‘propuha’, nitko se ne pita zašto se ne javi netko novi tko će to činiti solidnije, ali očito to nikome nije važno. Nekada su mediji možda bili cenzurirani, ali su bili ozbiljniji u tom smislu edukacije. Vas je ozbiljnija recenzija ili politički članak, analiza, educirao. Publika se učila kako da gleda sliku, ocijeni film, čita knjigu. Evo, danas sam prolazila pored muzeja koji je centar kulture u Zagrebu, Muzej suvremene umjetnosti, i tamo je velikim slovima bilo napisano ime jednog umjetnika Kazimira Maljeviča, no njegovo je ime bilo napisano kao Kasimir. I sad se vi pitate tko to kontrolira, da nije u stanju zamijetiti jednu takvu grešku.”

Nakon što je Buljević otvorila razgovor za pitanja iz publike, Ugrešić je pitana o tome kako nalazi naslove za svoje knjige.

“Kao što je Marina Abramović rekla da ‘umetnost mora biti lepa’, mislim da i u književnosti veliku igraju ulogu dizajn, naslov. Ja na primjer ne podnosim ružne knjige. S naslovima nikad ne znate, evo jedne od najstrašnijih stvari koja mi se dogodila na početku, kada sam se još bojala raspravljati s velikim izdavačima. Moj Američki fikcionar za kojeg mislim da je odličan naslov se pojavio u engleskom prijevodu pod jednim groznim naslovom ‘Have A Nice Day From A Balkan War to American Dream’. To je bila njihova ideja, urednik je rekao da nitko neće razumjeti što je fictionary, na što sam ja rekla ‘ako razumije šta je dictionary, mogli bi i to’, međutim, nije prošlo. I danas patim zbog tog ružnog naslova.”

Upitana koliko dozvoli da joj se dira u književni tekst i koliki je danas značaj književnog urednika, Ugrešić će reći:

“Mislim da su zbog nedostatka pažnje kupaca, čitalaca, knjige postale ružne, proizvode se jako brzo, ne lektoriraju se i u njima danas ima previše grešaka. Rijetko se pazi na dizajn knjige. Nekada su knjige imale urednika biblioteke, urednika izdanja, korektora, lektora. Recimo, korektor je bio užasno važna osoba, svi u Zagrebu su znali tko je najbolji korektor. Sva imena su bila navedena i svi su oni bili odgovorni za posao iza kojeg stoje. Ako gledate bilo koja strana izdanja vidjet ćete da knjiga ne pripada nikome; postoje samo izdavač i autor, to je sve. Na koncu ne znate ni koga kriviti, ili pohvaliti za knjigu”.

Nakon što je pitačica iz publike inzistirala na odgovoru o autoričinom odnosu s književnim urednicima, stigao je i direktan odgovor.

“Ako su u pitanju inteligentne primjedbe, onda to uvijek rado prihvaćam. Ja ovdje nemam svog urednika, vani negdje da, negdje ne, zavisi. To je jedna dinamična industrija, ljudi tu jako brzo mijenjaju svoja mjesta. Jedna izdavačka poduzeća kupuju jedna druge, sve to je promijenilo izdavačku situaciju koja je postala histerična. To se događa zato što urednici nemaju vremena da se pokažu jer već sutra mogu ostati bez posla, a i status izdavača je nesiguran. Sve se to pretvara u veliki šlamperaj, svi guraju svoju agendu, da se više nitko ne pita o smislu, kriterijima, standardima. Naprosto – proizvodnja ne smije stati.”

Kompleksna i u posljednje vrijeme kontroverzna tema odnosa urednika i autora, Ugrešić je navela da kaže o toj temi još ponešto.

“Mi imamo svi neko veliko strahopoštovanje prema njima, ‘jao urednik!’, a onda kad malo zagrebete, upitate se na koji se način oni školuju da budu urednici, danas je najlakše biti urednik, on je neka vrsta saobraćajca. Odete na sajam knjiga, vidite što se prodaje, to samo lijepo ponovite i sve je okej. Gotovo sve knjižare na svijetu izgledaju isto upravo zbog tog uredničkog manevriranja. U svim izlozima vidite istih deset naslova”.

 
Potom je upitana je da prokomentira poziciju mladih autora i autorica u potrazi za izdavačima. “Mislim da je danas pozicija mladog pisca usamljenija nego ikada, ona je naprosto opasna po zdravlje.”

Foto: Booksa

Čitateljicu iz publike zanimalo je i o čemu trenutno piše. “Ne mogu vam odgovoriti na to pitanje, ne biram teme, one biraju mene. Ne znam što bih vam odgovorila. To što ja sad pišem ne bih vam rekla, naime – nikad ne govorim unaprijed o tome što pišem, dok stvar nije gotova”, kazala je.

O jeziku na kojem piše i pitanjima identiteta, Ugrešić govori bez mistifikacija.

“Da sam se spremala van sa dvadeset ne bi uopće razmišljala, nego bih odmah prešla na engleski jezik. Nemam nikakve romantične iluzije o tome da je materinji jezik najbolji jezik za pisanje. Sve više je pisaca koji pišu na dva jezika, ili na jeziku domaćina. Cijeli je svijet u migracijama. Imate primjere neke naše djece koja su s ovim ratom otišla van i propisala na jeziku zemlje domaćina, poput Saše Stanišića koji piše na Njemačkom, Aleksandra Hemona koji je počeo pisati na engleskom. Ja sam najstariji egzilant kojeg ja znam u povijesti književnosti jer sam u egzil otišla u godinama kada ljudi u Hrvatskoj već misle na penziju, a ne da se smucaju po svijetu.”

Na pitanje razmišlja li o svojim čitateljima/icama kaže: “Reći ću vam nešto što je meni prilično laskav indikator, a to su strani čitaoci među kojima ima puno mladih ljudi.  I to e tako malo seli, u jednom trenutku je to Poljska, u drugom trenutku je to američki mladi čitalac. To je fantastična satisfakcija, znate da ste kao pisac živi.”

Jedna je čitateljica iskazala žaljenje što je Ugrešić napustila dječju književnost, no Ugrešić je bila kritična prema vlastitom radu u tom žanru. “Ma zato što sam netalentirana za dječju književnost. To što sam napisala je bilo grozno, osim jedne knjige koja mi je, hajde, bila pristojna, to je knjiga Kućni duhovi.”

Uslijedilo je i pitanje prati li hrvatsku književnu scenu i postoje li neki autori koji joj se sviđaju. “Moram priznati da ne pratim u kontinuitetu, dogodi se da mi netko da neku knjigu da pročitam ili mi na nekoga skrene pažnju, i tu se mogu ugodno iznenaditi. Mislim da zapravo žene sada vode glavnu riječ, samo što ih baš nema u medijima, ali one su najzanimljivije, od njih se zapravo može očekivati mnogo.”

Pred sam kraj razgovora Dubravka Ugrešić se vratila na suvremeni koncept autorstva.

“Što je na koncu autorstvo, ako smo svi autori?  Jer ova karaoke kultura je amnestična kultura. To znate vi svi jer se svi služite internetom. Uranjate u to more informacija i čini vam se da više ne znate ništa. I kada vas pitam bilo koju informaciju, vi je morate provjeriti na ovoj maloj spravici, da provjerite godinu, naslov filma, kad je što bilo. Sa svim tehnološkim fantazijama živimo u kulturi zaborava, nemamo koordinata, kao u pjesmi se svako jutro budite i pitate se u kojem sam se to stoljeću probudila.”

Na kraju valja konstatirati da je gostovanje ove autorice bila sretna prigoda za njene čitatelje/ice da se u intimističkoj, klupskoj atmosferi susretnu s njom i odvaže se postaviti joj po koje pitanje o pisanju i knjigama kojima je Ugrešić obilježila našu književnu epohu. 

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Povezano