Samo one. Poljska umjetnost bez muškaraca, Povijest umjetnosti. Nijemi krik slika, i Zašto nije bilo velikih umjetnica? – sve tri studije fokusirane su na žene u umjetnosti ili na teme koje se možda ne čine toliko popularnim na starim, otmjenim slikama.
Kad ste zadnji put bile u muzeju u svome gradu da biste posjetile stalni postav? Da biste prošetale među starim slikama i skulpturama? Da biste se dobro provele i zabavile? Ako ste ikad pomislile da je to dosadno ili da trebate poznavati umjetnosti da biste shvatile zašto su te slike toliko dobre da je netko odlučio da ih vrijedi izložiti u muzeju, onda imam dobre vijesti za vas: ništa od toga vam nije potrebno. A postoje tri knjige koje nam mogu pomoći uvjeriti se u to. Sve tri govore o umjetnicama. Fokusirane su na žene u umjetnosti ili na teme koje se možda ne čine toliko popularnima na starim, otmjenim slikama.
Najbanalniji pristup pričanju ženskih priča je iskapanje iz povijesti ženskih figura kojima dotad nije posvećivana velika pozornost. U Nacionalnom muzeju u Krakovu, u Sukiennicama, gdje je predstavljena poljska umjetnost 19. stoljeća, nalaze se značajne slike Jana Matejka, a pored njih Gierymskog i Chełmońskog. I mnogih, mnogih drugi. A u toj masi, samo jednu sliku naslikala je žena: Autoportret s paletom Anne Bilińske.
Samo one
„Nepoznata slikarica na istoku Europe izazvala je kontroverze, pa čak i bijes. Iako su ženski portreti postali moderna posjetnica slikarica koje su se školovale u Parizu, nijedna se od njih nije usudila predstaviti svijetu u pregači, radnoj haljini i nepočešljane kose“, piše Sylwia Zientek o Anni Bilińskoju knjizi Samo one. Poljska umjetnost bez muškaraca (Agora, 2023).
Zientek opisuje 20 umjetnica, uglavnom slikarica, od onih poznatijih, poput Boznańske ili Łempicke, do onih manje popularnih. Fascinantno je upoznavati umjetnice koje su djelovale u prošlosti, poput Anne Rajecke, slikarice koja je živjela u 18. stoljeću, ili Elizabeth Jerichau-Baumann, umjetnice koja je djelovala uglavnom u Danskoj u 19. stoljeću.
Samo one. Poljska umjetnost bez muškaraca sadrži biografije umjetnica – biografije koje se ponekad međusobno presijecaju; može biti da su se dame umjetnice poznavale ili su inspirirale jedna drugu. Ne znamo mnogo o svakoj od njih. Autorica knjige zaslužuje pohvale što se uz pomoć istraživačica umjetnosti i biografkinja dokopala priča o tim umjetnicama.
Međutim, ovo nije – unatoč obećanju u naslovu knjige – povijest umjetnosti bez muškaraca. Muškarci se pojavljuju u svakoj priči. Primjerice, kao očevi koji financijski podupiru školovanje svojih kćeri – prisjetimo se da su mnoge od njih slikale u vrijeme kada se žene nisu primale na umjetničke akademije u Poljskoj, pa je svaka umjetnica koja se željela razvijati morala otići u inozemstvo. Muškarci se ponekad pojavljuju kao muževi koji im pružaju podršku (Bilińska) ili ljubomorni na uspjehe svojih žena (Stryjeńska). Ili kao učitelji, kolege, pozadina priče.
Utjecajni i bogati muškarci također se pojavljuju u knjizi Samo one – kao predatori. Iako ih se ne naziva doslovno tako. Poglavlje o Anni Rajeckoj, koje otvara knjigu, priča je o ženi koja slika na dvoru kralja Stanislava Augusta Poniatowskog. Kralj Staś volio je umjetnost, podupirao je umjetnike i slikarske radionice, mjesta gdje su umjetnici mogli stvarati. „Slikarske radionice bile su zjenice kraljeva oka također zbog drugih razloga“, piše Sylwia Zientek. „Uz umjetnike i brojne učenike, kralj se zanimao i za ženske modele koji su pozirali za slike. U radionicama je kralj mogao zadovoljiti svoje seksualne potrebe…“ I dalje čitamo da je „kralj bio poznat po svom neobuzdanom seksualnom apetitu.“
Eto, sve upućuje na to da nije seksualno zlostavljao samo modele, već i druge. No, ne nazivaju ga predatorom, seksualnim ovisnikom ili silovateljem. U toj knjizi jezik je jako umjeren i od te tri knjige o kojima pišem, Samo one su najumivenije.
Histerija umjetnosti
Ne očekujte to od knjige Povijest umjetnosti. Nijemi krik slika (Znak, 2024.). Publikacija koju je napisala Sonia Kisza čista je radost druženja s umjetnošću, i ne obraća pozornost na to što je prikladno, a što netko smatra bogohulnim ili kontroverznim.
Histeriju umjetnosti (@histeria.sztuki) možete pronaći na Instagramu. Sama publikacija nije sastavljena kao knjiga, već kao mješavina linearno pisanog teksta sa slikovnim umetcima. Uz detalje slika stoje slogani s društvenih mreža.
Kisza piše po temama. Ima tu religijske pornografije (to je naslov jednog poglavlja; kao što sam rekla, nema tu kalkulacija o tome što je primjereno, a što ne), žena-zmija – mokri snovi i noćna mora srednjovjekovnih muškaraca, ima i LGBT tematike, silovanja, „drolja“ i reljef vulve. Da, srednjovjekovni maskeron zvan Sheela na Gig prikazuje ženu sa širom otvorenom vulvom.
Govoreći o starim slikama, autorica nas uvodi u različite kontekste. Možda imamo naslove na legendama ispod djela u muzejima, ali neće svaka od nas znati mitologiju, antičku ili biblijsku povijest. Zahvaljujući autoričinim pojašnjenjima, i to ne samo onima o subjektu slike, već i autoričinog života, možemo vidjeti zašto je, primjerice, Judita Artemisije Gentileschi toliko jedinstvena. Artemisia je slikarica koja je stvarala početkom 17. stoljeća. Oko 1612. godine slika Juditu kako kolje Holoferna. U muzeju možete brzo to proguglati. Knjiga Histerija umjetnosti pokazuje zašto se to isplati.
Motiv Judite je jako popularan u slikarstvu. Judita je otišla u tabor neprijateljskog vođe Holoferna, zavela ga i odrubila mu glavu. U tome joj je pomogla sluškinja. Ovu scenu su slikali Klimt, Caravaggio i mnogi drugi. Najčešće je prikazivana žena s odsječenom glavom u ruci ili pod nogom. Trofej. Čin je gotov. Artemisia pak slika trenutak ubojstva. Kisza opisuje priču o tinejdžerki Artemisiji koju je silovao njezin učitelj. Ljutnja i bijes potpuno su drugačiji na njezinoj slici nego na slikama njezinih kolega. Caravaggio je također naslikao Juditu u trenutku odrubljivanja glave Holofernu, ali tamo je žena ukočena i uplašena. Artemisijina Judita je odlučna i sigurna u ono što radi.
Sylwia Zientek piše da: „Samo one nisu pokušaj definiranja kanona poljskih umjetnica – tu ulogu prepuštam znanstvenicama i povjesničarkama umjetnosti“. Sonia Kisza izdiže užitak promatranja umjetnosti i razgovora o njoj van kanona.
Zašto nije bilo velikih umjetnica?
Linda Nochlin, pak, u knjizi Zašto nije bilo velikih umjetnica? praktički propitkuje/dovodi u pitanje stvaranje kanona kakvog poznajemo.
“I dalje je jedna od najvećih prepreka nedostatak unutarnje slobode. Ne može se biti umjetnicom bez uvjerenja u vrijednost umjetnosti koja se stvara, bez nepokolebljivosti pred mišljenjima okoline, zahtjevima obitelji, pritiskom države i crkve”, piše Zientek. Da, ali živimo u 21. stoljeću i imamo izume poput socijalnih politika i porodiljnog dopusta. No oni su manje dostupni slobodnim umjetnicama. To ne treba zaboraviti.
Catherine Grant u uvodu knjige Zašto nije bilo velikih umjetnica? (Smak słowa, 2023.), sažimajući argumente autorice naslovnog eseja, podsjeća da se “kreativnost rađa zahvaljujući potpori institucija i obrazovnog sustava, a ne zbog tajanstvenog elementa genijalnosti ili talenta”.
Tekst Linde Nochlin Zašto nije bilo velikih umjetnica? objavljen je 1971. Nochlin se pokušala pozabaviti pitanjem iz naslova. Navodila je moguće odgovore, poput onog da feministkinja zagrize udicu i traži imena tih velikih umjetnica u glavi, ili da se priča da se ženska umjetnost razlikuje od muške umjetnosti jer žene stvaraju u nekom svom prepoznatljivom “stilu”. Nochlin otvoreno kaže da je to začarani krug, da “drage sestre, činjenice su takve da nema ženskih ekvivalenata Michelangelu ili Rembrandtu…”
Dalje: “Braćo draga, za ovo nisu krive zvijezde, naši hormoni i mjesečni ciklus niti naši unutarnji nedostaci, nego institucije i obrazovni sustav – obrazovanje shvaćeno kao sve ono što doživljavamo od trenutka kada dođemo na ovaj svijet, pun značenja, simbola, znakova i signala”. Napominje i da “iza pitanja o ženama koje se bave umjetnošću stoji […] mit o velikom umjetniku: junaku stotina monografija, jedinstvenom i gotovo božanskom…”
Nochlin pitanje koje postavlja u naslovu svog eseja okreće naglavačke. Zahvaljujući tome, umjesto da zaglavimo u zamci traženja odgovora, možemo se osloboditi teorije genija, tog “koncepta slobodnog tržišta individualnih postignuća,” kako piše autorica. Također možemo realno sagledati okolnosti života i rada umjetnica. Nochlin, za razliku od Zientek, ne piše o preprekama poput “nedostatka unutarnje slobode”, već o činjenici da žene nisu primane u umjetničke škole. A ako su bile primljene, nije im bilo dopušteno prakticirati slikanje golih modela, što je bio važan element obrazovanja umjetnika. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Pennsylvaniji žene su vježbale skicirajući krave. Sačuvana je fotografija iz 1855. godine na kojoj vidimo kravu u ateljeu okruženu umjetnicima.
Umjetnica je bilo, ima ih i bit će
I budi mudra povjesničarka (herstorian) pa opiši svijet ženske umjetnosti, kad ima toliko mogućnosti! Pronicljivost i hrabrost autorica poput Linde Hochlin ili Sonie Kisza leži u tome što neka pitanja smatraju tendencioznima i idu u vlastitom smjeru.
Navedene knjige – posebno dvije autorice koje su spomenute – pokazuju da umjetnost nije u tome da je poznaješ, već da je istinski razumiješ. Da obilaziš muzeje poput djeteta koje traži elemente koji se uklapaju i ne uklapaju, razlike u slikama. Ponekad možeš provjeriti ime ili motiv na mobitelu – danas u većini muzeja postoji Wi-Fi.
Nema se smisla živcirati zbog toga što u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču ispred Rembrandta uvijek stoji masa turista koji rade selfije, pa bismo se i mi trebale pridružiti toj grupi. Ne samo da bismo snimile fotku, već i da bismo se divile. A što ako nas autoportret Rembrandta ne oduševljava? Tada možemo potražiti nešto drugo. Na primjer, u istom muzeju, u jednoj od manjih bočnih dvorana, visi mali, skromni autoportret Sofonisbe. Možda je on bliže vašem senzibilitetu?
Tekst je izvorno objavljen na portalu Krytyka Polityczna.
Prijevod s poljskog: Marta Agičić
