Objavljeno

Žene koje su prevarile smrt

Foto: Nina Đurđević

”Hoćeš nam konačno objasniti suvremeni ples?”, bocnula me urednica ovog portala, pritom lijepo pogodivši u bolnu točku umjetničke recepcije na ovim prostorima. Radi se o ideji da umjetnost šalje određenu poruku koju prosječno obrazovana publika može razumjeti, a natprosječno obrazovani gledatelj (obično bez -ica) čak i objasniti neukom plebsu.

Iako je svakome jasno da stvari ne funkcioniraju tako banalno, da nas umjetnost ne dodiruje racionalnim putem, ova ideja opstaje, prvo u školi („Što je pjesnik htio reći?”), zatim u svakodnevici („Nemam vremena za pametne filmove”) i na općoj razini („Ne razumijem suvremeni ples!”). Manjak emocionalne reakcije ili zbunjenost nekim djelom stoga doživljavamo primarno kao intimni neuspjeh, kao dokaz vlastite neadekvatnosti, a zato i izbjegavamo takve stvari. Zašto bih išao u kazalište samo da bih spoznao koliko sam glup?

Istovremeno, u društvu postoji inflacija objašnjenja. Bez obzira na to radilo se o umjetničkoj kritici, društvenom komentaru, sportskoj analizi, teoriji zavjere ili običnoj vijesti, opkoljeni smo ljudima koji razumiju i koji nam objašnjavaju kako stvari zapravo stoje. Možda upravo zamor od frustrirajuće igre shvaćanja svijeta vodi prema izvedbi. Suvremeni ples uglavnom ne objašnjava, ne zaključuje priču, čak ni ne nudi skrivenu poruku, nego otvara prostor i poziva publiku da se njime kreće slobodno, koristeći vlastite ideje, emocije, osjete i iskustvo. Olakšanje je doživjeti nešto što je istovremeno kolektivno i dijeljeno, a opet intimno, privatno i nepopravljivo u najboljem smislu.

To pogotovo vrijedi za izvedbu Oh, Mary Shelley (koncept i koreografija: Silvia Marchig) koja nas već u naslovu usmjerava na autoricu Frankensteina. Legenda kaže da je čuveni roman nastao 1816., kod Ženevskog jezera, gdje je 19-godišnja Mary Shelley provela ljeto u društvu koje su činili njen muž Percy Shelley, prijatelj Lord Byron i drugi manje slavni poznanici. Društvo se zabavljalo pisanjem i večernjim čitanjem horor priča, a mlada Mary sjedila je sa strane i slušala pjesnike. No jedne je olujne noći imala viziju mrtvog tijela koje oživljava i ustaje. Iduće jutro pretvorila je viziju u priču, na idućem druženju priču je pročitala, a zatim ju je raspisala u roman koji je objavljen ni dvije godine kasnije.

Uslijedio je povijesni paradoks: danas nitko ne zna što su kanonski autori napisali u Ženevi, ali svi znamo za Frankensteina, objavljenog 30 godina prije nego što je Charlotte Brontë objavila Jane Eyre pod muškim pseudonimom, i preko sto godina prije nego što je Virginia Woolf ustvrdila da književnice trebaju imati pravo na vlastitu sobu. Feministička hrabrost naslovne autorice stoga je vodilja kako umjetnicama ove izvedbe, tako i potencijalno usplahirenoj publici.

Nastanak Frankensteina ima i mračno naličje. Roman je nastao nedugo nakon erupcije indonezijskog vulkana Tambore, toliko moćne da je i godinu dana kasnije veći dio Europe bio prekriven maglom i pepelom. Urodi na poljima diljem Europe i Azije su propali, milijun ljudi umrlo je od gladi, a deseci milijuna stradali su u epidemiji kolere. Ljetovanje u Ženevi nije stoga bila idila kakvu možda zamišljamo: vremenski uvjeti su bili užasni, a atmosfera u društvu apokaliptična. Nije čudo što su Shelley i ekipa večeri provodili skupa, u zatvorenom prostoru, uz pripovijedanje horor priča popraćeno olujnom grmljavinom, a nije ni teško vidjeti kako su se strahovi tog vremena suptilno zapleli u tekst Frankensteina.

Foto: Nina Đurđević

Klimatske i društvene paralele sa suvremenom epohom mogu se vidjeti golim okom. Iako dvorana Gorgona u MSU-u nije ladanjska kuća u Ženevi, plesna izvedba u današnjem se kontekstu također čini istovremeno kao luksuzni bijeg od teške svakodnevice, ali i kao odraz neizbježnih tenzija koje svi jasno osjećamo. Koreografinja Silvia Marchig tako nam na samom početku implicitno obećava slobodu plesne izvedbe na kraju svijeta i mrkli mrak apokalipse. Zvuči jezivo, ali što nam drugo preostaje?

U dvoranu ulazimo kao u kuću strave u zabavnom parku. Publika se smješta na pozornicu, dok u gledalištu sjedi tek misteriozna osoba s vučjom maskom. Na sceni su već dvije plesačice (Ana Kreitmeyer i Ivana Bojanić) koje su počele kružiti i plesati. Dok čekamo da izvedba počne, shvaćamo da ona već traje, da se ples razigrao, a da sa strane stoji treća osoba (Ana Kovačić) i svira saksofon. Razum gledatelja beznadno kasni, ali predosjećaj lovi stvari.

Plesačice se kreću skladno i vješto, no na rubu percepcije događa se nešto uznemirujuće: snažne mimike, intenzivni pokreti, nepravilno kruženje, životinjske imitacije (Ana se pretvara u pile, Ivana u mačku) – sve nas to upućuje da gledamo tijela koja su nam poznata i fascinantna, ali kao da nisu sasvim ljudska ni bliska.

Kostimi (Tea Kantoci) namjerno izmiču zdravom razumu: Ivana nosi predugu košulju, kao dijete koje je tati ukralo odjeću ili kao žena u luđačkoj košulji, i višeslojnu suknju koja ne dopire ni do koljena. Ana nosi odjeću dugih rukava, no majici nedostaje dio oko trbuha. U sjećanju mi se pojavljuje zazorna starica koja hoda ulicom u raskopčanoj bluzi. Imam dojam da gledam likove iz crtića, no bez medijske distance i dječje naivnosti, a svemu doprinosi glazba na saksofonu koja malo podsjeća na jazz iz Toma i Jerryja, a malo na sumanuto finale pjesme 21st Century Schizoid Man.

Plesačice plešu za sebe, ali i zajedno. Njihovi su susreti nekad meki i topli, nekad duhoviti, a na trenutke mehanički i prijeteći. Ivana je infantilna, pršti nezauzdanom energijom koja prelazi u pokret i u divno, neartikulirano pjevanje. Ana je ozbiljna figura, ali na način koji parodira ozbiljnost, čime se zrcali odnos između „ludog” doktora Frankensteina i njegovog „čudovišta”. Ne čudi stoga što je Ana i posrednik govora: prvo ima solo nizalicu u kojoj s imaginarnog popisa križa sve što bi se moglo unijeti u izvedbu (Bez žaljenja. Bez baleta. Bez dramaturgije. Bez mene. Bez tebe. Bez nas…). I nalog i konstatacija, i oslobođenje i osiromašenje, nizalica ne smiruje, nego potencira napetost izvedbe.

Ana kasnije dolazi na scenu na masivnim kolicima i čita ulomak iz romana Bjeguni Olge Tokarczuk. Narativni književni tekst eksplicitno uvodi sat anatomije, motive seciranog tijela i malih kostura aranžiranih kao da su živi, te podvlači dojam da nismo ni u svijetu živih ni mrtvih, nego u trećem prostoru. No apsurd situacije, glasni saksofon i Ivanino skakanje po kuhinjskim ormarićima bez kuhinje (scenografija: Niko Mihaljević) ne dopuštaju razumu da se usidri u tekst. Anin monolog postaje šum u kakofoniji, izvedba se kovitla, a onda se svjetla gase. Muški glas s američkim naglaskom sa zvučnika nas moli da se preselimo u gledalište jer je završio prvi dio Bez žaljenja i slijedi drugi dio The Wholly-est Bit of God Is Movement.

Foto: Nina Đurđević

U drugom dijelu svjetlo je prigušenije (rasvjeta: Lana Nežmah), pokreti su usporeni, a izvođačice krhke i isprepletene, kao da samo zajedno mogu ostati na nogama. Umjesto saksofona čujemo vanzemaljski zvuk teremina i vidimo Anu Kovačić kako virtuozno plete rukama oko čudnovatog instrumenta. Unatoč sporijem ritmu, drugi dio nosi tešku prtljagu prvog, a publika napeto prati pokrete kao da gleda krimić. Nema razrješenja misterija, nego twist predstavlja Ivanin govor s „nebeskog” balkona: ona dobiva monolog Belle Baxter iz romana Poor Things Alasdaira Graya, junakinje koju je ekscentrični doktor Godwin Baxter oživio iz mrtvih, djevojčice u tijelu odrasle žene, senzualne, zaigrane i potpuno nesputane. Bellin monolog spaja nespojivo:

But the wholly-est bit of god is movement, because it keeps stirring things to make new ones. Movement turns dead dogs into maggots and daisies, and flour butter sugar an egg and a tablespoonful of milk into Abernethy biscuits, and spermatozoa and ovaries into fishy little plants growing babyward if we take no care to stop them…

Bellin monolog spaja nespojivo i svodi sva zemaljska i nebeska kretanja na istu razinu, a time zaključuje izvedbu, no finale nije spektakularno. Nestaju likovi sa scene, zvuk se stišava, gase se sva svjetla osim dva crvena reflektora koji prijeteće žmirkaju u mraku da bi se naposljetku i oni zamračili. Izvedba se nije zaokružila, nego se samo zgasnula – kao život.

Što smo to vidjeli i čuli? Čudesna, moćna tijela koja mogu prevariti smrt, nadići vlastitu smrtnost, a time i ljudskost. Užas egzistencije, jer jedina bića koja mogu prevariti smrt su bogovi i čudovišta, što je nama smrtnicima jednako strašno i zazorno. Razum ne zna što reći, ali predosjećaj je upio intenzivnu ambivalentnost. Izvedba je bolno duhovita, utješna i prijeteća, zabavna i jeziva, ustrajna i uplašena, a time se organski veže uz kontekst svog vremena, uz rastući osjećaj krhkosti i jačanje nasilja prema slabijima, uz ugroženost i tjeskobu, uz ljude u odijelima koji vuku poteze katalizmičnih posljedica, uz prizore beživotnih tijela svedenih na meso i kosti, a opet uz ljude koji ne odustaju, tijela koja se kreću, guraju i šire granice.

Toliko toga nas danas može ostaviti bez riječi i bez objašnjenja. Oh, Mary Shelley neće nam riječi vratiti, neće nas ničemu podučiti; tek će nas uvjeriti da smo nešto snažno osjetili zajedno. I pokrenut će nas. U ovom trenutku, na ovoj planeti i u ovoj galaksiji, kretanje je neminovno i vrtoglavo. Jedino što kao mala, bespomoćna bića možemo napraviti jest zbroju kinetičkih silnica dodati vlastito, sitno, ali svjesno odabrano i lijepo koreografirano kretanje. A sve ostalo što nam treba naći ćemo usput.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano