Anna Pavlova i Amanda Palmer nisu se nikada srele, a pitanje je jesu li uopće jedna za drugu i čule. Ipak, zajedno su se našle na ovogodišnjem programu ZagrebDoxa i to kao protagonistice dvaju odličnih dokumentaraca, ''Anna Pavlova živi u Berlinu'' i ''Posljednji poziv: Dresden Dolls''.
Film ''Anna Pavlova živi u Berlinu'' vizualno podsjeća na Gus Van Saintov ''Mala Noche'', dokumentarce Fredericka Wisemana ili fotografije Nan Goldin. Ipak, ovo je priča o Anni Pavlovoj, Ruskinji koja se sa devetnaest godina doselila u Berlin i zavladala njegovim noćnim životom. Ovo je intiman portret djevojke izgubljene negdje između vlastite mašte i surove stvarnosti velegrada, film koji istovremeno veliča i propituje suvremenost, zabavu i jednu čitavu generaciju.
Redatelj Theo Solnik Annu je upoznao u berlinškom legendarnom klubu Bar 25. Isprva ju je htio samo fotografirati, ali kako sam kaže, njezina ga je priča trenutno zaintrigirala: ''Koliko često u nekom baru upoznate rusku plemkinju partijanericu?''
Solnik prati Annu kroz nekoliko mjeseci njezina života - burne izlaske, besmislena vrludanja, dugačke monologe i dosadne poslove. Ono što čitav film čini prekrasnim je minimalna režija: kamera iz ruke i bliži planovi omogućuju gledatelju da vidi svijet Anninim očima; ona je ta koja diktira smjer i brzinu kretanja - hipnotična antijunakinja u neprekidnom bijegu od života i stvarnosti, istovremeno kaotična i krhka, slobodna, predivna i tragična. Sve u svemu, poetična urbana razglednica.
Kakve veze imaju onda ruska partijanerica i američka glazbenica? Pa zapravo nikakve. Možda to što se nalaze u istom tekstu proizlazi najvećim dijelom iz toga što sam filmove gledala jedan za drugim i što su me u istoj večeri svaka na svoj način uspjele oduševiti.
''Posljednji poziv: Dresden Dolls'' mađarskog redatelja Jánosa Szásza prati bend na njihovoj posljednjoj turneji po Teksasu. Naglasak je prvenstveno stavljen na bizaran odnos članova benda, Amande Palmer i Briana Viglionea, koji kroz intervjue u kojekakvim backstagevima otkrivaju vlastite inspiracije,frustracije, snove i strahove.
Ono što je Amandu bar na trenutak učinilo sličnom Anni jest činjenica da je pet godina provela na turnejama, kreativnim putovanjima na kojima je praktički bez pauze nastupala, zabavljala se i stvarala. Motivaciju i energiju cijelo je vrijeme crpila upravo iz publike, iz saznanja da njezin rad nekome nešto znači.'' Upravo zato,'' istaknula je Amanda, ''praktički nismo stajali, nakon svakog koncerta izlazili bi i družili se s publikom. Htjela sam upoznati i zagrliti svakoga u publici i podijeliti svoje oduševljenje. Ne, nije mi bilo teško. Više sam se osjećala kao da sam dobila na lutriji.''
Ipak, redatelj Briana i Amandu svojim filmom izlaže publici u trenucima u kojima oni na to nisu navikli. Kroz dugačke razgovore u kojima se Amanda odijeva, češlja, leži u krevetu ili si crta obrve, ona postaje jednako krhka kao i Anna, govori o vlastitim nedostacima i nesigurnostima te kompliciranom odnosu s Brianom, koji, koliko god bio intenzivan i skladan na pozornici, u stvarnosti često ne funkcionira. Amanda se iz feminističke heroine pretvara u običnu djevojku, no upravo to je, rekla bih, čini još dojmljivijom.
