Objavljeno

Dnevnik Lovely Quinces s europsko-američke turneje: New York je jazz!

Nakon što je u nešto više od pola godine nastupila u većini cijenjenih domaćih klubova Lovely Quinces otisnula se u listopadu na svoju prvu inozemnu turneju, dobivši priliku da svoje pjesme i friško snimljeni EP „No Room For Us“ predstavi publici i novinarima u talijanskom Cagliariju, Beču, Chicagu, New Yorku i Torontu.

Mali, ali iskusan Dunjin tim brzo je zbrojio dva sa dva i dogovorio joj promotivne nastupe o kojima većina regionalnih bendova i autora/ica može samo sanjati. Dunja je podignula vlastitu letvicu izvođačkog iskustva, kontakti su uspostavljeni, a kako je doživjela svoje putovanje u obećanu zemlju za folk kantautorice pročitajte u dnevničkim zapisima s turneje.

Podsjetimo, Lovely Quinces svoju će uspješnu godinu zaključiti nastupima u Malom pogonu Tvornice ovog četvrtka, te nastupom 7. prosinca u klubu Quasimodo u Splitu.

4.10. Waves, Beč, Austrija

Standard neke zemlje uvijek mjerim ocjenjujući koliko im wc školjke brzo rade, ako znate na što mislim (wink wink). Austrija me nije razočarala, jako brzo usisava tjelesne otpade, dok mi u Hrvatskoj, čini se plivamo u njima.. Znaš li napraviti kolut unaprijed? 😉

Austrijance nisam uspjela doživjeti zbog kratkog zadržavanja u Beču, ali uvjerena sam da imaju puno fetiša.. Vidi im se u očima. Zato sam izbjegavala gledati ih u oči dok sam svirala, ali se nisam stidjela izgovarati komentare između pjesama: ”Wow I am tired from all that blowing.”(Upravo završila pjesmu s harmonikom), ”No wonder, it is considered a job.” (ba da da dum tis).

5.10. Cagliari, Kme Festival, Italija

Festival KME (kme?!) je začudo bio odlično organiziran. Tko bi rekao da su Talijani sposobni za to. Vozač koji nas je dočekao na aerodoromu cijelim nam je putem puštao CD Erosa Ramazzottija. Tip pojača jer misli da nam se sviđa, a mi ga puštamo da živi u svom uvjerenju, ipak nas vozi. Koncert je bio zanimljivo iskustvo. Vidjela sam pred sobom 200 Talijana koji 40 minuta nisu rekli ni riječi, ali kupili su puno CD-a.

11.10. Elbo Room, Chicago

Imala sam prosvjetljenje u Chicagu. Točnije u Whole Foodsu koji navodno prodaje organsku hranu. Mozda bi im povjerovala u to, ali ja sam vidjela kako izgleda prava jabuka. Hrana s švedskog stola koju sam stavljala u kartonske tanjure je smrdjela na prljave čarape. Gledala sam kako se ljudi gube u tom labirintu konzumerizma, ljudi koji nikad neće znati što je zaista organska hrana, ljudi koji se hrane fejk brendovima. Malo mi je nedostajalo da budem uhvaćena u taj val potrošnje i da moja percepcija kvalitete i autentičnosti bude narušena.

16.10.  Caffe Wha?, NYC

Jazz u New Yorku

Nisam očekivala da je prva stvar koju ću vidjeti na aerodromu starica odjevena kao Dolly Parton koja prdi besramno dok šeta. Nisam se stidjela pomisliti: ”Ah, Amerika .”Uvijek sam sebe shvaćala kao slobodoumnu, stereotip free osobu, no to je nemoguće biti u Americi jer tamo uletiš u stereotipe kao na dosadni roj mušica ljeti. I dalje me svrbe oči.

Čekajući taksi pjevušila sam”New York New York”, stavila ružičaste naočale i obećala si da me moja neutemeljena ravnodušnost prema Americi neće spriječiti da New York vidim očima Sinatre.

Ujutro sam se bojala. Bojala sam se što mi može učiniti 8.3 milijuna ljudi, 8.3 milijuna želja, 8.3 milijuna karaktera, fobija, fetiša. Ima li tu uopće mjesta za mene? Kako će moje tijelo reagirati na tu kaotičnu juhu zvukova, slike, mirisa i okusa? Hoću li dobiti osip? Paranoja se nije dugo zadržala jer sam ušla u utrobu New Yorka, a  tamo je toplo i mirno kao u bakinom naručju. Pobijedila sam. I talked the talk and walked the walk. Ne mogu mi ništa velike zgrade, svjetla, gusti promet, glasanje hitne i policije. New York je jazz. Zvuk saksofona je sirena policije, ritam daju potpetice poslovnih žena, a ulogu pjevača je dobio beskućnik koji se iz nekog razloga ne može prestati smijati, možda je shvatio da živi u New York-u!

Grad ima dvije surove realnosti, može ti ispuniti najluđe snove ili te natjerati da plaćaš psihoterapeuta zbog neostvarenja istih. Go hard or go home, to je mantra. New York će te zbaciti s kičme kao dosadnu buhu ako shvati da nisi jedan od tih 8.3 milijuna ljudi koji svako jutro kao programirani s kavom u ruci žure na posao.

Upper East side ima sporiji tempo, smooth jazz. Gledala sam te prekrasne fasade, strpljive vratare, privatne vozače koji čekaju svoje šefice u Chanel kostimićima i tom trenutku postala svjesna svog materijalizma na koji nisam bila pretjerano ponosna. Željela sam biti dio toga, no ne kao vratar. Nisam bila spremna  rastati se od tog svijeta pa sam odlučila malo odmoriti noge i upiti što više slika koje mogu ponijeti sa sobom u moju turobnu realnost preko Atlantika. Umjesto slike starih gospođa s Louis Vuitton torbama koje skupljaju govanca svojih pudlica ponijela sam sa sobom najljepšu ironiju koju sam vidjela u životu: Crnac s deset zubiju u ustima prenosi teške kutije iz kombija u predvorje (to je najbliže što će se približiti unutrašnjosti te zgrade), uočila sam da nosi oznaku s imenom na majici i zaškiljilja kako bih vidjela njegovo ime. Na pločici je stajalo njegovo ime, zvao se RICH!? Dan se privodio kraju, varijacija je polako završavala.

https://www.youtube.com/watch?v=qBpMJFAtZyg

Strpljivo sam čekala klimaks dana, takvo otkrivenje se obično desi u podzemnoj. Tijelo mi je iscrpljeno i čekam željeznog crva da me odvede u Brooklyn. Jedna crnkinja dijeli sa mnom klupu i pogledava me s vremenom na vrijeme. Nosila je tamno biznis odijelo, neukusnu ogrlicu od cirkončića, poslovnu torbu od lažne kože, na noktima jeftina manikura. I ona je išla Brooklyn. Znala sam da želi pričati sa mnom, ne zato da sazna koja je moja priča već da ona ispriča svoju. Imala je sreće da je naišla na gladna usta. Ohrabrila se i pitala me odakle sam… i to je jedino sto sam uspjela reći u tom „razgovoru“. Nije trebalo dugo , a već sam saznala da ima pedeset godina i da je upravo bila na intervjuu za posao profesionalnog vozača jer je shvatila da joj je to bolja opcija nego voziti kamione.

”Why should I break my beautiful fingernails? I’m a lady.” Kimala sam glavom i uputila još jedan pogled njezinoj manikuri, sad je izgledala puno ljepše. Potom sam saznala razliku izmedu mužjaka i muškarca. ”You have males who have penises, who can have kids etc. and you have MEN.” Komplementirala sam joj tu kategorizaciju, a ona mi je uzvratila rečenicom koja je oslikala New York svim bojama i koja je sadržavala srž Amerike. ” Yeah, thank you, I write down these thoughts that I have about life for a movie that I want to make.”  To je taj trenutak koji sam čekala i on se upravo manifestirao u ženu od 50 godina s lošom manikurom koja sanja o filmu koji će se temeljiti na njezinim dnevničkim bilješkama. Htjela sam zaplakati ali New York ne trpi cmizdravce. Pozdravila sam se s njom i poželjela joj sreću za film i posao. Sve sam znala o njoj, a ona je znala samo da sam iz Hrvatske. Cjelodnevni izlet je uzeo svoj danak i odvukao me ravno u krevet. Bila sam zaljubljena i znala sam da imam još tri dana da uživam u jazzu. 8.3 milijuna ljudi, 8.3 milijuna želja, 8.3 milijuna karaktera, 8.3 milijuna fobija, 8.3 milijuna fetiša. Mislim da ce se naći mjesta za mene.

Caffe Wha?, koncert

Sve što sam vidjela i čula o Caffe-u Wha? dobila sam servirano zadnjeg dana. Dobit ću i ja svoj dio kolača i možda osjetiti malo te okrutnosti za koju sam slutila da je New York ima rezerviranu za mene. Popela sam se na pozornicu znajući da su na istoj stajali Bob Dylan, Jimi Hendrix, Bruce Springsteen i mnogi drugi velikani. Osjećala sam se kao da varam život, ex Jugoslavenka došla je Eskimu prodavati snijeg svirajući američki folk. Prvo prebiranje po žicama u New York-u. Srce mi je otišlo u pete, no sjetila sam se da sam već pobijedila ovaj grad. New York me poštedio ovaj put i okrutnost ostavio za neku drugu priliku. Eskimi su bili zadovoljni kupljenim snijegom.

17.10.  Monarch Tavern, The Central, Indie Week Festival, Toronto, Kanada
https://www.youtube.com/watch?v=LUqP0TkWYso

Canada, oh Canada why are you so boring.

Kanada je obećana zemlja za ljude koji žele rano u mirovinu. Rat bandi u Kanadi znači rat taksista, čiji mi je koncept ispričao taksist iz Ghane. U Torontu sam čula dobar rap duo na Indie Week Festivalu i svjedočila razgovoru u kojem se dečko ispovijedao prijateljima jer osjeća krivnju što ima casual seks s curom koja ga baš i ne zanima. Mislim da je to dovoljan razlog za preseliti se u Kanadu.

Nisam mogla ne primjetiti kako je hipstera u Kanadi manje nego u Americi, naime – potencijalne manekene na koje sam naišla u čikaškom storeu s instrumentima zamijenili su muškarci od trideset godina koji nikada nisu vidjeli kremu protiv akni, a vjerojatno žive u podrumu svojih staraca mazeći se s umjetnim dabrom.

{igallery 105}