Objavljeno

Dina Rončević: Posljednji obračun s rodom u četiri takta

U galeriji SC u razdoblju od 15.1. do 26.1.2013. mogla se pogledati izložba Dine Rončević Četiri takta uboda – posljednji obračun. Ona je svojevstan vrhunac i kraj propitivanja vlastite pozicije umjetnice unutar binarnosti muško-žensko. U predgovoru izložbe Iva Kovač objašnjava njeno ishodište: „Kroz rad Suck Squeeze Bang Blow, (…), Dina se podvrgla dugotrajnoj edukaciji za automehaničarku, čije je uspješno privođenje kraju postalo njezin diplomski rad na Akademiji likovnih umjetnosti kao i doprinos kursu u sklopu Centra za ženske studije. Suck Squeeze Bang Blow tako postaje oblik institucionalizacije njezine životne i umjetničke prakse, ostvaren u cilju propitivanja vlastite pozicije naspram pitanja identiteta. Rad je predstavljen u vidu najraznolikijih elemenata koji iz tog procesa proizlaze ili ga označavaju.”

Koje je centralno pitanje tvog obračuna s rodom?

U svim dosadašnjim radovima bavila sam se rodnim ulogama, te osobno u njih ulazila, da ispitam što mi pružaju. Na osobnoj razini to su samo karakteristike, osobine i interesi koje posjedujem, ali one društveno imaju određeni rodni predznak.

Kako društvo tu binarnost smatra odijeljenom stalno sam mislila da nešto od toga trebam odbaciti a drugo prigrliti i dugo mi je trebalo da shvatim da mogu biti i jedno i drugo. Posljedica je partrijarhata da žensko poistovjećujem isključivo s nježnošću i ranjivošću. Sada znam da je žensko istovremeno i jako i super.

Jesi li se konačno obračunala s rodom i tko je pobijedio?

Naziv izložbe odnosi se na moje posljednje razračunavanje s rodnim ulogama, na vrlo osobnoj razini. Zabole me više za to koliko sam zbog nečega muško ili žensko, jednostavno sam i automehaničarka i tekstilna dizajnerica, zato jer to volim, a ne zato jer sam muško ili žensko. Skoro bezrodna.

Koja je vrijednost teksta na tvojim radovima? Zašto si ih uopće uključila u sam rad?

Tekst sam vezla jer sam htjela istaknuti razliku između stručnog i praktičnog. Naime u udžbeniku se koriste termini koje u radionici ne koristi nitko. Tu se znanje discipline distorzira; kao što se i činjenica da mi sustav omogućava da postanem automehaničarka distorzira na pokušaju zapošljavanja, kada u praksi ne mogu dobiti priliku raditi, čak i kada nudim neplaćeni rad, zato jer sam žensko.

Kako je bilo raditi na radovima za ovu izložbu?

To je predivan posao, rad s tekstilom mi odgovara i dolazi mi spontano. Niti jedan rad do sad mi nije bio tako jednostavan, nakon što sam došla do koncepta. Jedini problem koji sam imala tijekom rada jest neplaćeni rad. To je općenito problem u sustavu financiranja umjetnosti, kako u nekim drugim galerijama, tako i u Galeriji SC.

Kako dolaziš do stvaranja koncepta za radove ili cikluse radova?

Do koncepta dolazim frustracijom. No, za ovaj je ciklus bila presudna akcija galerije VN kada su je studenti tjedan dana korisili kao atelje. Nicole Hewitt me pozvala, a kako sam dotad radila samo mehaniku, odlučila sam da ću u tom galerijskom prostoru sjediti i vesti.

Tehnički crteži su mi jako seksi, još sam ih i prije radila u drugim tehnikama, crtala ih, šarala po njima… kada sam došla do veza shvatila sam da je preciznost tehničkog crteža jednaka onoj koju zahtijeva vez i to me oduševilo.

Reci nam više o značaju vezenja u tvom radu.

Mehanika je tradicionalno muški posao, dok je vez ženska djelatnost. Nikad nije mogla postati respektabilnim poslom, dok je autoindustrija jedna od najvećih u svijetu, te je kao takvu obilježava novac, odnosno moć. Bavim se temom neplaćenog ženskog rada radom koji mi nije plaćen.

U tom smislu ti si se s jedne strane stavila u žensku poziciju neplaćene vezilje a u drugom odabirom motiva u onu mušku. Kad smo kod plaćenog i neplaćenog rada koja je tvoja pozicija kao umjetnice koja se bavi ovakvim temama. Tko će kupiti tvoje radove?

Nadam se da će moj rad biti prepoznat i na tržištu umjetnina, budući nemam namjeru prestati raditi ovo što radim.


Povezano