Većina umjetničkih životopisa sastoji se od vrlo sličnih elemenata – red umjetničkih radova, red rezidencija, red edukacija, pokoja nagrada, posuto s malo name droppinga. U odnosu na more takvih nazigled-različitih-a-zapravo-istih biografija, ona Dine Rončević definitivno jako odskače.
Osim navedenih elemenata (među kojima se, između ostalog, nalaze i diploma Akademije likovnih umjetnosti i prestižnog nizozemskog Sandberg instituta te nagrada za mlade umjetnike Radoslav Putar), uključuje i završavanje škole za automehaničarku, a potom i dugogodišnji variteljski rad u metalurškoj industriji, što je kontekst u kojemu, složit ćemo se, većina umjetnik_ca ne bi dugo izdržala.
Nakon jedanaestogodišnjeg izbivanja s domaće umjetničke scene, Dina se u Zagreb vratila s izložbom „Nezgodna“ koja je prošlog mjeseca bila postavljena u zagrebačkoj Galeriji VN, što je bio i povod našeg razgovora.
Ovo ti je prva izložba nakon jedanaest godina pauze pa se prvo pitanje nameće samo od sebe – zašto tolika pauza i zašto povratak nakon toliko duge pauze?
Nisam mogla živjeti od umjetnosti, trebala sam posao. Htjela sam nešto aktivno gdje mogu napredovati s vještinama, pa sam se bacila u zanat. Znala sam da će proći par godina u kojima neću imati kapaciteta za stvaranje, ali sam znala i da će mi varenje u najmanju ruku utjecati na rad. Dogodilo se više različitih traumi koje sam trebala u miru procesuirati, što je dodalo par godina toj pauzi.
Ideja za novi rad rodila se kada sam dala otkaz u tvornici čeličnih grijućih kablova za industriju nafte. To je bio posao koji sam htjela raditi, koji je bilo jako teško dobiti, a radno je okruženje sadržavalo sve toksične oblike diskriminacije. Nakon otkaza, počela sam prvo spontano, a onda namjerno koristiti urin za intervenciju na čeličnim pločicama, kao neki oblik „osvete“ za svu tu diskriminaciju. Tada je to postao oblik kreativnog izražavanja od kojega je nastala ova izložba.
Naziv izložbe je „Nezgodna“ i na njoj si izložila radove koji na zanimljiv način dokumentiraju i komentiraju tvoje desetogodišnje iskustvo zavarivačkog rada, prvo u Nizozemskoj, potom u Velikoj Britaniji. Kako opisuje kustosica izložbe Ana Kovačić, oba rada koja si izložila „nose jasnu dokumentarnu komponentu, ali i snažan emotivni naboj: od težine fizičkog rada i toksičnih radnih dinamika, do prkosa, ironije i ponovnog prisvajanja prostora“. Fascinira me susret dvaju tako različitih svjetova – umjetnosti i varenja – u tvojem iskustvu i praksi – kako ti gledaš na njihov suživot, u tvojem životu?
Pa nekako imam potrebu za oboje, i za grubim i za nježnim. Umjetnost mi ionako nije baš zanimljiva kada komunicira unutar sebe, sa sobom. Često se znam zezati da ne znam što bih uopće obrađivala kao temu da nisam imala gadna iskustva u životu.
Zanima me i kako gledaš na šire rodne dinamike jednog i drugog polja – koliko su one slične, a koliko se razlikuju?
Pa radione su stvarno neugodna okruženja koja traže puno samoće radi mira. Imaju specifične hijerarhije i kulturu i ne gine mi čuti grozne stvari, trpjeti budale i njihove predrasude, a nekad i nastojanja da me se riješe, kada sam u poslu bolja od njih. S druge strane, u nekoj umjetničkoj instituciji vjerojatno neću imati takva iskustva, samo ću primijetiti da ne dobivam iste prilike kao i muškarci, da oni vode tu istu instituciju dok žene rade sav posao. Njegov glas tu svašta smije, a njihov je uvijek nekako tiši. Njegov svašta smije, tvoj ne.
Taj mi tip zapakirane diskriminacije, ta mi ‘kultura’ patrijarhata, jako ide na živce. Nije sve crno-bijelo, ali treba baš jako puno truda da se izbjegne diskriminacija žena dok god živimo u patrijarhatu. U radionama znaju da diskriminiraju, ali u kulturi često ne znaju, a glavu drže visoko i tome je bolno svjedočiti. To je sustavni problem.
Ako malo suzimo pogled i okrenemo ga samo prema tijelu, kakav je tretman ženskog tijela u umjetnosti, a kakav u zavarivačkoj radionici?
Ako pogled okrenem prema svom tijelu, u radionama je malo nezgodnije nego na cesti, u otvorenom prostoru. Više moram skrivati ono što će me označiti kao ženu. Spominjanje ili pokazivanje seksualnosti ne dolazi u obzir, to kolege animira tjednima. I najmanja aluzija na neki oblik ženstvenosti tamo je previše, mogli bi se uzbuditi. U radioni zaključam svoj spol u radnu uniformu, grube pokrete i mrsko lice, a rodno se ionako ne smaram tipičnom ženstvenošću pa ih na taj način zanimam samo dok me ne upoznaju.
I općenito, tijela su alati u radionama, bez obzira na rod. U umjetnosti je pak dijametralno suprotno, barem dok radim svoje projekte, tamo se osjećam pozvanom ne samo da to sve istražim nego i pokažem. Tijelo mi je slobodnije, ima integritet i priliku biti autentično u umjetničkom kontekstu. Tu dišem.
Prije varenja tu je bila druga vrsta ručnog rada: vezenje. Napravila si nekoliko umjetničkih radova („Meni se stvarno ovdje ne sviđa“ i „Četverotaktni“) u kojima si koristila vezenje kao tradicionalno „žensku“ tehniku za komentiranje patrijarhalnih odnosa. No onda si veći dio svojeg profesionalnog života zapravo provela u „muškim“, neumjetničkim prostorima – umjetničku karijeru započela si ulaskom u automehaničarske radionice i školovanjem za automehaničarku (što je proces kojim si se bavila u radu „Suck squeeze bang blow“), a onda prešla na varenje. Apropos varenja, u tvojoj biografiji stoji: „ono što je počelo kao hobi, pretvara se u profesionalnu djelatnost, uvjetovano potrebom za financijskom sigurnošću“. Međutim, interesira me što te nagnalo baš ka autima i varenju, odakle ta potreba za penetriranjem (sic) u muške prostore?
Zanimljivo mi je što rodne konstrukcije mogu odrediti naše interese. Čime se hoćemo ili nikada nećemo baviti, što ćemo znati... Tek sam negdje nakon srednje skontala koliko volim tehniku, ali sam se i dalje s osjećala izrazito neadekvatno u tom polju. Zašto? Zašto sam ja odrasla s koncima i tkaninama u rukama dok je moj brat radio s tatom koji je izrađivao kuhinje po mjeri? Gdje bih danas bila da sam išla u tehničku srednju školu i završila strojarstvo? Zašto mi je trebala potvrda drugih ljudi da shvatim da sam zbilja dobra u varenju, zašto sama nisam imala dovoljno samopouzdanja da u to vjerujem?
Takve sam se stvari pitala dok radim, planiram poslove s nadređenima i prepoznajem koliko varenje volim i koliko mi ono dobro ide. Krenula sam se njime baviti iz prostog zanimanja, interesa. A onda, budući da je kontekst radiona iscrpljujuć i nepravedan, a uzima i puno radno vrijeme, varenje je jednostavno moralo postati tema umjetničkog djelovanja.
Iako si s patrijarhatom, sigurna sam, i prije ulaska u ove prostore, bila dobro upoznata, zanima me što si još o njemu naučila boraveći u njima?
Naučila sam da, koliko žene imaju posla sa izvođenjem ženstvenosti da bi zadovoljile rodnu ulogu, toliko isto moraju raditi i muškarci da dokažu svoju muškost. Oni za to nemaju ni jezik ni glas, strašno se boje izgubiti na „muškosti“, a većinom propuste od žena naučiti kako to izgleda kada kombiniraš ranjivost i snagu. Onda se takvi kruti i nezgrapni kreću kroz život i dominiraju kada se osjećaju ugroženima.
O fizičkom radu i iscrpljivanju tijela radnika prije sam samo čitala, moje je znanje bilo posredovano riječima i tekstovima, a prava znanja o tome stekla sam kroz tijelo, na iskustvenoj razini. Ustvari je to zastrašujuće – toliko ovisiti o snazi tijela za preživljavanje, a u isto vrijeme toliko gurati vlastite tjelesne granice.
Iako se autima nisi nastavila baviti zbog patrijarhalnih prepreka, odnosno zbog nemogućnosti stjecanja praktičnog iskustva „na terenu“ (drugim riječima: muškarcima se nije sviđalo da im se po radioni mota žena), svoje si znanje iskoristila u seriji radionica „Car Deconstruction“ koje si u nekoliko gradova vodila za curice i žene – što ti je bilo najdragocjeniji dio tog iskustva?
Na početku sam puno više razmišljala o tome što ih trebam naučiti, što sve trebaju znati, no s vremenom sam shvatila da je samo to iskustvo koje dobivaju tamo ono što je bitno. Jer s vremenom sam počela dobivati feedback od roditelja da su curice koje su bile na tim radionicama kasnije često odabirale tehničko obrazovanje – upravo zato štosu imale iskustvo rastavljanja auta.
Mislim da se nešto vrlo važno dogodi kada im u vrlo mladoj dobi daš priliku da utjelove to znanje. Puno im se lakše kasnije tu pronaći, odnosno, manje je vjerojatno da će bježati od tehničkih izazova koje svi srećemo u životu.
Ostanimo još malo u prošlosti – među tvojim „ranim radovima“ nalazi se jedan pravi mali biser posvećen ženskoj seksualnosti – rad „Orgazmi“ iz 2012. izveden u restoran-vagonu vlaka Zagreb-Pariz, u sklopu projekta „Simplon Express – The Return“ tijekom kojega si, dok su drugi putnici i putnice, ništa ne sluteći, mirno jeli svoje obroke, ti u večernjoj haljini neprimjetno masturbirala, tako da si kontrahirala mišiće u području zdjelice. Kako danas, više od deset godina kasnije, gledaš na taj rad?
Još uvijek i rado i redovno kontrahiram mišiće u području zdjelice. Taj sam rad izvela jer mislim da je baš šteta što sam takvo zadovoljstvo morala sama otkriti. Kako to nije opće mjesto, svima poznato? Zašto to nisam čula od cura starijih od sebe? Žensko zadovoljstvo nekako uvijek ostaje u pozadini, tiho, nešto čega se treba sramiti… To nije u redu. Djevojke, žene, prekrižite noge i kao da vam se piški, stišćite bedrene mišiće!
Za kraj, vrlo kratko: da li ti nedostaje umjetnost, što priželjkuješ za vaš budući odnos?
Bila bih jako sretna da nekako uspijem organizirati život da imam više prostora za umjetnost. Ne radim komercijalne radove, ne monetiziram talente, to ima veze s tim što umjetnost doživljavam kao mjesto gdje ne moram raditi kompromise, nego sve postaviti onako kako u to vjerujem. Uvijek se malo previše dam u art, pa me to sve na kraju dana jako puno košta. Zbog svega toga, očito ću trebati i puno sreće!
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
