U ožujku je Centar za roditelje Klubko organizirao konferenciju „BITI dobra, dobar, DOBRO“ na kojoj su različiti stručnjaci i stručnjakinje govorili o osobnom, profesionalnom i dječjem razvoju. U opsežnom programu koji je uključio predavanja, radionice i okrugli stol, pritom zahvativši više tema – od regulacije emocija i stresnih stanja, usklađivanja privatnih i profesionalnih uloga do preispitivanja obrazaca i uvjerenja koja nas koče – pozornost mi je privuklo predavanje „Ravnopravni odgoj – odrastanje djevojčica i dječaka između prošlosti i budućnosti“ Helene Naglaš.
Helena, koja inače vodi Instagram profil Odgoj u ravnopravnosti, je edukatorica roditelja po principima pozitivne discipline i zagovornica feminističke pedagogije i odgoja izvan rodnih stereotipa. Budući da je njezino predavanje bilo izuzetno zanimljivo i informativno, u želji da proširim znanje o ovoj temi i steknem dublji uvid u problematiku suvremenog odgoja, odlučila sam porazgovarati s Helenom; zanimalo me kako Hrvatska stoji po pitanju rodne ravnopravnosti, kako stvaramo rodno uvjetovano društvo, zašto su gender reveal partyji štetni i što možemo učiniti kako bismo gradile uključiviju zajednicu.
Za početak, možeš li nam ukratko približiti pojmove pozitivne discipline i feminističke pedagogije u odgoju?
Pozitivna disciplina uvažava i podučava dijete. Za mene je to pedagogija u svojoj biti, odnosno vođenje djeteta kroz život. Temelji se na nekoliko glavnih kriterija koji podrazumijevaju jasno postavljanje granica kroz istovremeno blag i odlučan pristup (pristup koji je poštujuć i ohrabrujuć), postizanje suradnje s djetetom kroz stvaranje osjećaja povezanosti (pripadanje i značaj), poučavanje djeteta važnim životnim i socijalnim vještinama (uvažavanje drugih, društveni doprinos, itd.) i pozivanje djeteta na otkrivanje svojih sposobnosti. To je disciplina koja vidi i razumije dijete, a i dugoročno je učinkovita.
Nadalje, feministička pedagogija u učionici teži promjeni hijerarhijskog odnosa između učitelja/ice i učenika/ica, tj. promjeni uloga, pri čemu odgojno-obrazovni proces postaje ravnopravniji, kao i odgovornost dviju strana (podjela moći). Cilj je osnaživanje učenika/ica, razvijanje kritičkog mišljenja i poticanje aktivnog sudjelovanja u zajednici, a ne puko prenošenje informacija. Tu je i težnja k rodnoj ravnopravnosti, uz poštivanje različitosti i različitih iskustava življenja. Preslikavanje feminističke pedagogije u obiteljski odgoj, uz sve navedeno, podrazumijeva i odgoj izvan rodnih stereotipa i ravnopravno roditeljstvo. Ne postoji ravnopravnost bez feminizma. Za mene se pozitivna disciplina savršeno nadopunjuje s feminizmom jer imaju iste temeljne vrijednosti i pridonose izgradnji boljeg društva.
Vodiš vrlo zanimljiv Instagram profil pod nazivom „Odgoj u ravnopravnosti“. Jednom prilikom postavila si pitanje „Mislite li da jednako odgajamo djevojčice i dječake?“, na koje je 91% ispitanika/ca odgovorilo negativno, što je potvrdilo da su razlike u odgoju i dalje prisutne. Radila si s djecom iz različitih kultura i promatrala komunikaciju između djece i roditelja. Možeš nam reći nešto više o tom iskustvu? Postoje li neke podudarnosti u pristupu djevojčicama i dječacima, nešto što je univerzalno, možda dosad kolektivno nedovoljno osviješteno?
Razlike u odgoju između djevojčica i dječaka prisutne su u svakom društvu i upravo je iz tog iskustva rada s djecom i ljudima iz različitih kultura nastala ideja „Odgoja u ravnopravnosti“. Iako su sve kulture različite, rodni stereotipi su nešto što se provlači kroz sve njih, na ovaj ili onaj način, od odjeće, igračaka, načina komunikacije s djecom, itd. Kako sam svakodnevno svjedočila tome, shvatila sam kako roditelji/odrasle osobe općenito nisu svjesni/e svog pristupa i razlika koje rade.
U puno slučajeva, kada bi dijete pokazalo interes za nečim što je netipično za njegov/njezin rod ili bi imao/la rodno netipična ponašanja, roditelji bi vrlo često reagirali negativno, bilo komentarom ili neverbalnim govorom. Imala sam i nekih poprilično neugodnih situacija s roditeljima u kojima su me napadali jer sam uvažavala (važno je naglasiti uvažavala, ne nametala) želju njihovog djeteta za nečim netipičnim za njegov/njezin rod. Naravno, bilo je i roditelja kojima te stvari nisu bile bitne i koji su poštovali izbor svog djeteta, ali prevladavala je prva skupina.
Nebitno dolaze li djeca iz Nizozemske, Švedske, Hrvatske ili Sirije, obrazac je uvijek isti. Većina djevojčica obožava roza boju, zaluđene su crtanim filmom Frozen i nose haljinice, dok su dječaci zaluđeni Spidermanom, Batmanom i nogometom. Uvijek je prisutno odbijanje onoga što se povezuje sa suprotnim spolom/rodom, pogotovo kod dječaka. Postavlja se pitanje: „Kako je moguće da apsolutno sve djevojčice obožavaju roza boju ili dječaci Spidermana?“.
Odgovor je u odgoju i rodnoj socijalizaciji. Rodnim stereotipima zapravo ograničavamo djecu, ne propitkujemo rodne norme i način odgoja. Većina društva rodne stereotipe i dalje prenosi nenamjerno i nesvjesno jer ih uzima kao nešto „prirodno“, dok su oni zapravo društveno konstruirani. Također, velike razlike su vidljive i u načinu komunikacije i validiranju osjećaja djevojčica i dječaka, a često sam svjedočila i različitim seksističkim komentarima. Sve što vidimo u hrvatskom društvu prisutno je i u društvima Zapadne Europe, samo možda u manjoj mjeri.
Kako je tekla tvoja edukacija? Zanima me koje su prilike za usavršavanje kod nas, u usporedbi s drugim zemljama Europske unije?
Prvi puta sam se s feminističkom pedagogijom susrela tijekom studija pedagogije. Počela sam razmišljati o temama roda i osvješćivati neke svoje rodne stereotipe te raditi na vlastitoj internaliziranoj mizoginiji. Što sam više radila s djecom, to sam postajala svjesnija sveprisutnosti rodnih stereotipa i toga kako okupiraju apsolutno svaki aspekt djetinjstva te negativno utječu na njegov/njezin potpuni razvoj. To je u meni počelo stvarati određenu frustraciju i tu je počeo moj dublji interes za teme roda i rodno osjetljivu pedagogiju. Počela sam istraživati, čitati i polaziti edukacije. Većina mog neformalnog i informalnog obrazovanja povezana je s rodom i feminizmom kroz različite seminare, konferencije, edukacije (npr. UN Women) i knjige. Puno učim i od španjolskih feministkinja. Smatram kako se u državama Zapadne Europe raspravlja i radi puno više na temama rodne ravnopravnosti nego kod nas. Još puno posla je pred nama jer rodni stereotipi i dalje su sveprisutni.
Što se tiče prilika za usavršavanje u Hrvatskoj, osobno nisam uspjela pronaći neku potpuniju edukaciju u području na koje sam ja fokusirana, a u literaturi na koju sam nailazila često se koriste zastarjeli i irelevantni izvori iz 80-ih i 90-ih. Moj dojam je kako se o tim temama u Hrvatskoj govori uglavnom u akademskim krugovima i određenim organizacijama civilnog društva, dok opća populacija nije toliko upoznata s tom problematikom. Upravo zbog toga je moja ideja približiti teme rodne socijalizacije i štetnosti rodnih stereotipa široj populaciji, ponajprije roditeljima. Vjerujem kako stvarna promjena kreće od odgoja i onoga što prenosimo na buduće generacije, a obitelj je prva zajednica u koju dijete dolazi i u kojoj uči o sebi i svijetu.
Kako u hrvatskom školstvu stojimo s primjenom ovih metoda? Možemo li u nekom obliku implementirati feminističku pedagogiju u vrtiće i osnovne škole? Ovise li ovakve inicijative o angažmanu pojedinki i pojedinaca ili se možemo nadati skoroj sistemskoj promjeni?
Mislim kako prije svega trebamo krenuti od obrazovanja odgojno-obrazovnih stručnjakinja i stručnjaka, od akademske razine do stručnog usavršavanja. Feministička i rodno osjetljiva pedagogija je nešto o čemu se ne priča dovoljno pa sukladno tome ljudi nemaju dovoljno znanja o tome kako određene metode primijeniti u praksi. Promjena mora krenuti sustavno. Svjedočimo tome koliko je teško provoditi određene promjene u Hrvatskoj, počevši od građanskog odgoja čije je uvođenje izazvalo popriličan otpor (dijela) javnosti. Međutim, postoje organizacije civilnog društva koje kroz različite projekte educiraju odgojno-obrazovne stručnjakinje, objavljuju priručnike sa smjernicama za provođenje rodno osjetljive pedagogije, kao i ostvarivanje rodne ravnopravnosti u odgojno-obrazovnim ustanovama. U tom pogledu se vidi određeni napredak, ali sve je to još uvijek jako slabo i uglavnom ovisi o angažmanu i interesima pojedine osobe.
U tradicionalnim društvima kao što je hrvatsko ovakve se promjene događaju vrlo sporo, pogotovo zbog toga što je u centru feminističke pedagogije rušenje tradicionalne hijerarhije odnosa u učionici, teži se ravnopravnosti te je cilj poticanje i razvijanje kritičkog razmišljanja, kao i osnaživanje učenika/učenica.
U svom predavanju na Klubkovoj konferenciji spomenula si da istraživanja pokazuju kako djeca već s dvije godine znaju jesu li djevojčice ili dječaci, i to na temelju rodnih obilježja: igračke, boje, odjeća, itd. Kako smo uopće došle do toga da plavu boju povezujemo s dječacima, a rozu s djevojčicama? Kada je boja postala rodno uvjetovana?
Zanimljivo je kako se prije plava zapravo povezivala s djevojčicama jer je bila boja Djevice Marije. Predstavljala je nježnost i čistoću pa su upravo zbog toga haljine određenih Disneyjevih princeza plave boje, kao što je Pepeljugina. Roza se, s druge strane, doživljavala kao „snažnija“ boja te se povezivala s dječacima, tj. muškim rodom. Osamdesetih godina prošloga stoljeća došlo je do obrata – plava je postala boja za dječake, a roza za djevojčice, i tako je ostalo do danas. Taj primjer nam pokazuje kako su boje koje povezujemo s određenim rodom zapravo društveno konstruirani koncepti koji ovise o povijesnom periodu i trenutačnom stanju društva te se mijenjaju kroz vrijeme.
Negdje 1990-ih počela se raditi ta snažna podjela na plavu i rozu, koja je s vremenom jačala i posljednjih su godina igračke stereotipnije nego ikada prije. Cilj takvog marketinga je zapravo veća zarada, jer ako povezujemo određenu boju s rodom, vjerojatnije je kako ćemo više i brže kupovati. U Velikoj Britaniji je 2015. provedeno istraživanje koje je pokazalo da je 89% igračaka za djevojčice roza boje. Ja smatram da boje, odjeća i igračke ne bi trebale “imati rod” te da djeca trebaju imati slobodu igrati se i oblačiti se kako žele.
Koliko je danas djevojčicama dozvoljeno izlaziti izvan okvira ženstvenosti (npr. imati kratku kosu), a koliko dječacima (plesati, nositi haljine…)? Nemam djecu, ali koliko primjećujem, danas je nešto lakše osnaživati djevojčice nego dječake. S druge strane, moguće je čuti kritike tipa: „Ali moj sin se ipak radije igra s autićima, nema problem s lutkicama“. Što je tu važno naglasiti?
Mislim da je danas lakše osnaživati djevojčice/žene nego što je osvijestiti dječake/muškarce o privilegijama koje posjeduju i naučiti ih ustupanju mjesta djevojčicama/ženama. Osim toga, trebamo si postaviti pitanje zašto je ženama puno lakše izlaziti iz okvira ženstvenosti nego muškarcima. Unatoč feminističkoj borbi koja je imala/ima veliku ulogu u dekonstrukciji nametnute ženstvenosti i određenoj promjeni društvenih odnosa, ne možemo zanemariti činjenicu kako i dalje živimo u društvu u kojem se karakteristike muškog spola/roda, bile one psihičke ili fizičke, smatraju poželjnijima i vrednijima u odnosu na „ženske“ karakteristike (npr. empatija, briga za druge i sl.). Iz tog razloga je društvu lakše poticati i dozvoliti djevojčicama/ženama ulazak u „mušku sferu“, bilo to modnim izričajem, odabirom zanimanja ili usvajanjem određenih karakteristika. Dječacima je pak ulazak u “žensku sferu” teži, društvo ga slabije tolerira i često nameće određene sankcije.
U društvu koje je rodno neravnopravno i u kojem je jedan rod nadređen drugome, okviri onog superiornijeg su čvršći i nefleksibilniji jer se približavanje onom „inferiornom“ doživljava kao nešto negativno. To savršeno možemo vidjeti kod odgoja dječaka, koji je i dalje poprilično krut i nefleksibilan, kao i seksističkih komentara poput „bacaš poput curice“, čime do dječaka dolaze poruke kako je biti poput djevojčica nešto sramotno i negativno.
Ono što mene brine je ideja da dječake možemo odgojiti tako da budu previše „ženstveni“ i osjećajni, gdje se ženstvenost doživljava kao nešto negativno, ili pak ideja da je dječake moguće odgojiti da postanu homoseksualne orijentacije. To je čisti seksizam i homofobija, te posljedica neinformiranosti i neznanja. Osobno smatram kako će do većih društvenih promjena doći u trenutku kada napravimo veće promjene u odgoju i socijalizaciji dječaka i prestanemo ih ukalupljivati u uske i štetne okrive hegemonijskog maskuliniteta. Posljedice stereotipnog odgoja dječaka se očituju u većim stopama suicida u muškoj populaciji, nasilju među jednakima i rodno uvjetovanom nasilju, kao i kraćim životnim vijekom (što zbog veće sklonosti opijatima, ne traženju psihološke pomoći i slično).
Što se tiče same igre, cilj je djetetu ponuditi izbor i mogućnost igranja s različitim igračkama jer tako djeca razvijaju različite vještine i inteligenciju. Na roditeljima je da ponude, a na djeci da izaberu. Odgoj izvan rodnih stereotipa podrazumijeva pružanje izbora i širenje perspektiva te dozvoljavanje djetetu da razvije sve svoje potencijale. Ne podrazumijeva branjenje ili nametanje nečega.
U prethodnom odgovoru dotaknula si se posljedica rodno uvjetovanog društva – možeš li nam reći nešto više o tome? Na koje se ono načine prelama kasnije u životu, što se tiče privatnog i poslovnog okruženja, pa i različitih prilika i očekivanja za žene i muškarce?
Posljedice rodno uvjetovanog društva su sveprisutne i možemo ih vidjeti svugdje, od izbora karijere, razlike u plaćama, feminizacije zanimanja i potplaćenosti istih, mentalnog i emocionalnog tereta roditeljstva, rodno uvjetovanog nasilja, femicida, rodnog jaza u plaćama... Uostalom, te posljedice su toliko sveobuhvatne i duboke da ih je teško sažeti i predstaviti u jednom odgovoru. Većina društvenih problema proizlazi iz rodno uvjetovanog društva, odnosno rodne neravnopravnosti. Iako su u zapadnom svijetu žene obrazovanije od muškaraca, i dalje su muškarci ti koji u prosjeku zarađuju više, a siromaštvo u većoj mjeri pogađa žene. S druge strane, iako su žene ušle na tržište rada, muškarci i dalje nisu preuzeli svoj dio odgovornosti u privatnom prostoru, čime se ženin opseg posla samo dodatno povećao.
Rodno uvjetovano društvo onemogućava nam da ostvarimo naš potencijal i koči napredak društva u cjelini. Rodna ravnopravnost ima pozitivan utjecaj na razvoj i napredak društva i upravo je zbog toga u fokusu europskih politika. Osobno smatram kako promjena mora krenuti od odgoja i obrazovanja budućih generacija, a to je nekako aspekt koji smo poprilično zapostavili/e.
U posljednjih nekoliko godina postali su popularni tzv. gender reveal partyji i roditelji osmišljavaju zaista kreativne metode kako bi saznali spol svog djeteta i podijelili ga s najbližima, onda i sa svijetom. Koliko je taj trend štetan?
Štetan je u toj mjeri što obilježava početak prenošenja rodnih stereotipa i stvaranje određenih očekivanja. Već prije rođenja djeteta roditelji kreiraju rozi ili plavi svijet. Dva svijeta koja su različita, isključiva, koja djeci ne nude jednake prilike i šanse i koja ih ukalupljuju. Može se primijetiti kako se roditelji ne kreću pripremati za dolazak djeteta sve dok ne saznaju spol. Nekako zaboravljamo kako sva novorođenčad/djeca imaju iste temeljne potrebe, kao i ista tijela, sve do puberteta. Stavlja se prevelik naglasak na spol/rod, čime se automatski stvaraju očekivanja o karakteristikama, ponašanjima i interesima djeteta, bez da se na dijete gleda kao na posebnu individuu. To onda oblikuje i odnos roditelja prema djetetu, utječe na odjeću koju će dijete nositi, igračke s kojima će se igrati i općenito na njegov/njezin daljnji razvoj i život.
Na Klubkovoj konferenciji se pričalo i o majčinstvu i očekivanjima. Preplavljene smo informacijama o tome kako biti dobri roditelji, toliko je toga što se „mora“ raditi s djecom, a posebice majke osjećaju pojačani pritisak. Žene često udovoljavaju drugima, a zaboravljaju na vlastito fizičko i mentalno zdravlje. Kako se odmaknuti od ideje savršene majke?
Kao žene, socijalizirane smo tako da udovoljavamo drugima. Naučile smo stavljati druge ispred sebe u smislu da prvo zadovoljimo potrebe svojih partnera, djece, roditelja, rodbine i drugih, a tek onda, ako ostane vremena, svoje. To utječe na naše mentalno i fizičko zdravlje, kao i zadovoljstvo životom. Vjerujem kako je potrebno napraviti zaokret i naučiti stavljati sebe na prvo mjesto i brinuti o svojim potrebama, a tek onda o potrebama drugih osoba, ali i naučiti postavljati zdrave granice. No, to je poprilično teško jer smo naučile kako dio naše vrijednosti proizlazi upravo iz tog „služenja drugima“, tj. brige o drugima i zahtjeva puno rada na sebi. Potrebno je krenuti od propitivanja vlastitih uvjerenja o sebi i svojim društvenim ulogama te raditi na oslobađanju od onih koja nam ne služe. Istina je da tek kada smo mi dobro, možemo biti dobro i za sve oko nas.
Što se tiče majčinstva, ne postoji jedan ispravan način bivanja majkom; svaka osoba ima jedinstveno iskustvo majčinstva i konstantna usporedba s drugima ili međusobno osuđivanje samo dovodi do nezadovoljstva i osjećaja krivnje. Svaka žena mora pronaći sebe u majčinskoj ulozi i osvijestiti što je za nju dobra majka i kako želi živjeti tu ulogu, bez obzira na trenutna društvena očekivanja. Svaka obitelj je drugačija i stoga je svaki savjet potrebno uzeti s dozom kritičnosti i vidjeti na koji način se on uklapa u ideju i praksu majčinstva pojedine osobe.
Djetetu ne treba savršena majka niti je to održivo za jednu osobu. Pogreške su sastavni dio života i potrebno je na njih gledati kao na prilike za učenje. Kako bi žene imale vremena za sebe i brigu o svom zdravlju, roditeljstvo mora postati ravnopravno i nužno je da partneri preuzmu dio odgovornosti o djetetu i kućanstvu (ovdje govorimo o heteroseksualnom partnerstvu; unutar homoseksualnog partnerstva raspodjela je u pravilu znatno ravnopravnija).
Trenutno radiš u Španjolskoj. Krajem veljače španjolski parlament izglasao je nekoliko novih zakona kojima je namjera poboljšati položaj žena i transrodnih osoba, a donesen je i zakon o rodno neutralnim igračkama. Kako su ljudi reagirali? Misliš li da će ostati sve na zakonskoj regulativi, slovo na papiru, ili se vide značajnije promjene u praksi?
Španjolska je definitivno jedna od progresivnijih zemalja Europske unije jer je feministička struja ovdje jako snažna, iako postoje sukobi i neslaganja oko određenih tema, kao što je npr. novi zakon o pravima trans osoba. Zakoni su stupili na snagu i počela je njihova primjena, a u društvu su nastale velike polemike oko novog zakona, a vjerujem kako će se njegov daljnji utjecaj vidjeti tek u narednom periodu. Međutim, zakon je opću populaciju, kao i feminističke struje, podijelio u dva tabora, za i protiv, i konstantno je tema različitih rasprava i članaka.
Što se tiče promjena vezanih uz propise o rodno neutralnim igračkama, odnosno o tome da se kroz marketing ne prenose rodni stereotipi, one se mogu vidjeti na reklamama i eventualno u nekim prospektima, ali veće promjene za sada nisu vidljive. Pogotovo zato što se zakon prije svega odnosi na reklamiranje, ali ne i na pakiranja igračaka, na trgovine i kataloge. I dalje su sveprisutni plavi/muški i rozi/ženski odjeli s igračkama i stereotipni prikazi na pakiranjima koji djeci šalju indirektne, a često i direktne poruke.
Naposljetku, što svatko od nas može učiniti kako bismo se kolektivno kretale prema uključivijem i podržavajućem društvu?
Vjerujem kako sve kreće od nas, pa tako i promjene osobnih uvjerenja i stavova kroz čitanje, istraživanje i educiranje. Činjenica je kako smo sve odrasle pod utjecajem patrijarhata i imamo internaliziranu mizoginiju, u većoj ili manjoj mjeri, i to je ono od čega trebamo krenuti. Jednako tako, svaka/svatko od nas mora osvijestiti svoje privilegije i kako se one očituju u svakodnevnom životu te težiti uključivanju i podržavanju osoba koje su u podređenom i marginaliziranom položaju, bilo na temelju spola/roda, seksualne orijentacije, vjere, nacionalnosti, boje kože i slično. Nemamo svi/e iste prilike i iskustvo života i moramo raditi na inkluzivnosti i pružanju glasa onima koji/e ga još uvijek nemaju. Potrebno je napomenuti da se ostvarivanjem prava marginaliziranih skupina ne oduzimaju prava drugih skupina; to je također nešto što moramo osvijestiti.
