Objavljeno

Deset pitanja za Lamiju

Lamija Begagić (Zenica, 1980) bosanskohercegovačka je autorica koja trenutno živi i radi u Sarajevu. Na nedavno održanom Sajmu knjiga u Beogradu, predstavljena je javnosti njezina nova zbirka priča Jednosmjerno (Fabrika knjiga, 2010). Nakon prve zbirke Godišnjica mature (2006) koju je objavila u Sarajevu (Omnibus), a zatim i u Beogradu (Rende), zanimalo nas je što o svojoj drugoj knjizi ima za reći i zbog čega je kao lajt-motiv knjige odabrala putovanja i kretanje. Begagić je ove godine boravila u Splitu, kao stipendistica rezidencijalnog programa. Više o tom iskustvu možete čitati na blogu koji je za vrijeme svog boravka vodila na adresi – http://splitskost.blogger.ba/.

Američki umjetnik Peter Gardfield ima projekt nazvan MobileHomes – niz fotografija koje prikazuju leteće kuće, demolirane, iščupane iz temelja. Čini se kako su tvoje priče upravo jedno takvo putovanje: tvoji su likovi često suočeni s ponekada suptilnijim, ponekada očitim gubljenjem tla pod nogama ili kućom koja se kreće htjeli to oni ili ne. Govore li ljudi više o sebi kada su u pokretu?

Moji likovi su u tranzitu svakodnevnice, čak i kad se ne kreću fizički, čak i kad su zarobljeni u slijepoj ulici malog rudarskog naselja načičkanog barakama. U njihove priče učitano je mnogo više od klasičnog mjesta i vremena radnje. Ja, prosto, volim bilježiti te kratke rezove, isječke iz ljudskih života o čemu sam dosta govorila kada sam pričala o Godišnjici mature, a što se ponavlja i u Jednosmjernom. Kada uzmete dio nečijeg života, njegovo parče, pa ga izrežete iz cjeline, kao hirurg neko strano zloćudno tijelo, uvijek imate osjećaj izmještenosti i tog gubitka tla pod nogama. I nije više važno da li se junaci zaista sele iz grada u grad, u potrazi za mjestom gdje će trajnije spustiti kofere ili voze od veterinarske stanice u kojoj su uspavali psa ka kući gdje ih ne čeka niko. Osjećaj je gotovo pa jednak.

Iako se može učiniti kako su u pitanju mali koraci, za likove iz tvojih priča, ali i za nas koji znamo koliko te sitne kretnje na ovim prostorima znače – oni su zapravo bitni, ključni. Zanima me zbog čega su jednosmjerni?

Dopao mi se naslov Jednosmjerno jer je mnogo više od pukog naslova jedne priče u zbirci. U naslovnoj priči, onoj koja zbirku otvara, junakinja vozi automobil sa sinom u dječijoj sjedalici i putuje sa aerodroma natrag kući. Na aerodromu je ostavila svog dečka koji odlazi na dug i dalek put. To je jedna od onih malih velikih situacija kada propitujete sve odluke koje ste u životu donosili. Glavna junakinja vjeruje da se sa takvih putovanja ljudi nikad ne vraćaju isti. Ja, pak, vjerujem, da nekada nismo isti ni nakon bezazlenih vikend-putovanja – koraci, dakle, nikad nisu dovoljno mali. Junakinja je, za razliku od mene, osoba koja uporno radi ispravne stvari, toliko ispravne da je to boli i žulja, toliko ispravne da svojom velikom pobjedom smatra jedan bezazleni prolazak kroz jednosmjernu cestu na putu kući. Po meni je taj njen prolazak kroz jednosmjernu ulicu u suprotnom pravcu dobro otvorio zbirku koja želi ispitati ljudske odnose iz dozvoljenih i zabranjenih smjerova.

U priči Viši nivo samoće, nalazimo rečenicu: Cijeli bi sarajevski stan stao u jednu ladicu zagrebačkog. Da li bi zagrebački mogao zatim nestati u ladici većeg, beogradskog? Da li je jedino preporučljivo kretanje ono iz manjeg u veće ili je i to veliko također provincija iz koje bi trebalo bježati dalje? U priči Linija 103 kažeš uostalom: Trebalo bi češće odlaziti, češće se seliti. Misliš li da je selidba više od pukog eskapizma?

U spomenutoj priči Linija 103, nakon citirane rečenice, stoji: Trebalo bi uložiti neki napor, spakovati stvari i otići tamo gdje su stanice samo simbioza stakla i metala, ne buke i bijesa. Te trolejbuske stanice na kojima se pripovjedačica, u mislima, zaustavlja, nose svaka svoju priču. Priču o jednom odnosu. S te strane, svaka je selidba eskapizam, svaki je odlazak bijeg od sebe, svoje prošlosti i vlastitih uspomena učitanih u određeno mjesto.

Vjerujem da se ne mora uvijek bježati iz manjeg u veće, ne čak ni iz siromašnijeg u bogatije. Ja se radije krećem sa nekim unutarnjim razlozima, no dobar dio mojih junaka nema taj luksuz, već ih pokreću društveno uvjetovani razlozi.

Zbog čega se sve se tvoje priče u knjizi bave međuljudskim odnosima, najčešće onim unutar obitelji? Ako krenemo redom, od Puta u out, preko Oka za fotografiju do Pasjeg popodneva, vidimo, međutim, da ti odnosi nisu onakvi kakvim ih bh književnost inače prikazuje. Planiraš li i dalje pisati na tom tragu, o svakodnevnici na pomalo nesvakidašnji način?

Vjerujem da je sve u odnosima. Ti su odnosi kao neko ogledalo u kojem se vidi mnogo više od pustog emotivnog naboja. Sve stane između dvoje: i ratovi, tranzicije, dejtoni, egzili, otuđenosti… Planiram se baviti time i pisati o tome, jer vjerujem da drugačije i ne umijem. Nisam od epskih naracija.


Koliko je
Jednosmjerno, po tebi, dio bh književne produkcije, a koliko je izvan „kanona“? Knjigu si, uostalom, objavila kod beogradskog izdavača (Fabrika knjiga). Zašto?

Vrlo je upitno šta je danas kanon u savremenoj bh. prozi, pa čak i šta je to bh. književna produkcija. Nažalost, nakon nekog sjajnog produktivnog perioda krajem devedesetih i početkom dvijehiljaditih u bh. prozi, naročito kratkopričaškoj, došlo je do zatišja koje po meni predugo traje. U BiH se premalo objavljuje, premalo je izdavača, premalo knjižara, premalo odgojenih čitatelja, premalo književnih kritičara, premalo priče o knjizi. Stoga mislim da Jednosmjerno iskače iz kolosijeka ne samo jer je objavljena u Beogradu, a ne u Sarajevu već i stoga što se uopće pojavila. A objavljena je u Beogradu jer su ljudi iz Fabrike knjiga moji prijatelji, jer Dejan Ilić, alfa i omega te kuće, ima neke svoje principe od kojih ne odustaje, a koji su po meni danas užasno važni, u zemljama u kojima se većina ljudi pomirila s tim da je književnost, prosto, izgubila bitku. Kada radite s prijateljima, onda se sve lakše dogovori, tako smo se i mi dogovorili da nećemo objaviti isto izdanje i u Sarajevu, u Omnibusu, što je bio plan, jer nam se prosto ne isplati. Knjiga je ista, ne prevodi se, te smatram da može naći put do čitatelja u BiH i ako ne postoji njeno sarajevsko izdanje.

Što bi čitateljicama mogla preporučiti za čitanje? Pratiš li što objavljuju na hrvatskoj i srpskoj književnoj sceni, i kako se bosanskohercegovačka književna produkcija u sve to uklapa?

Pratim tu južnoslovensku, ili kako danas radije kažu – regionalnu, scenu, ponekad čak i više nego bih trebala. Ponekad mi se čini da sam potpuno zanemarila europsku i svjetsku književnost. Čitatelji(ca)ma bih preporučila zbirku Vreme smrti i razonode Tomislava Markovića. Tomislav radi u redakcijama Betona i e-novina u Srbiji i jedan je od glasnijih glasova razuma koji svojom satirom ruši sve pred sobom. Knjiga je to o srpskoj političkoj stvarnosti, sastavljena od sjajnih satiričnih pjesama protkanih ironijom i sarkazmom. Potpuno je to drugačije od knjiga kakve ja pišem, ali smatram da je to nešto za šta čitatelj(ic)e u Hrvatskoj možda nisu čuli, a trebali bi.

Od bosanskohercegovačkih autora, vjerujem u svoju imenakinju, Lamiju Grebo. Treba joj ostaviti prostora i čekati da se razmaše. Vjerujem da će biti dobro.

Tvoja je prva knjiga Godišnjica mature jako dobro prihvaćena i od čitatelja i od kritike. Možeš li ukratko usporediti Godišnjicu i Jednosmjerno i reći je li se nešto bitno promijenilo u tvom stilu i pisanju uopće?

Kada sam objavila Godišnjicu mature imala sam 25 godina i bila mi je to prva zbrika. Ja sam se, dakako, mijenjala u tih pet godina, ali uprkos tome mislim da su zbirke dosta slične, prije svega jer su zbirke priča, a ne duži prozni oblici, jer su priče i dalje kratke i bolno sažete, a i radnje se, još uvijek, odvijaju u malim, gotovo klaustrofobičnim prostorima. U Godišnjici mature to su uglavnom spavaće sobe, u Jednosmjernom su to aerodromske čekaonice, suvozačka mjesta u automobilu, ceste ka Nigdje, motelske sobe… Radnja se u obje zbirke ugnijezdila između dvoje i troje, ogoljena je i, dramskim jezikom govoreći, sa minimalističkom scenografijom.

Urednica si dvaju dječjih magazina, Palčića i Kolibrića, pišeš za djecu. Neke od najznačajnijih autorica s prostora bivše Jugoslavije pisale su za mališane (Ugrešić, Parun) u doba kada je književnost za djecu predstavljala svojevrsno utočište od režimskih progona na književnoj sceni. Što danas znači pisati za djecu? Zahtijeva li ono poseban spisateljski senzibilitet ili svaki pisac može biti dječji pisac?

U redakcijama dječijih magazina radim već sedam godina – sasvim dovoljno vremena da se uvjerim da nema teže i deficitarnije profesije u BiH od pisca za djecu. Devedeset posto radova koji stižu na našu redakcijsku adresu potpisuju bake, deke, nane i dide koji su svježe dobili unučiće, pa, silom sretnih prilika, otkrili pisce u sebi. To su, dakako, pjesmuljci smiješnih forsiranih rima. Nije lako takvim autorima objasniti da pisati za djecu ne znači pisati poput djece u školskim pisanim zadaćama. Jako je malo autora, ozbiljnih i talentiranih, koji žele pisati za djecu. No, gotovo da ih i razumijem – u zemlji u kojoj je svaki rad potplaćen, u kojoj se ne nudi ni slava, ni bogatstvo, radije ćemo uzeti parče medijskog prostora u „ozbiljnim“ novinama, u nadi da će za nas neko negdje čuti, nego se obratiti djeci koja naše riječi čuvaju u svojim malim zatvorenim šarenim svemirima.

Pokušavamo napraviti više prostora za neovisne žene koje vole biti informirane, a kojima se ne da listati stranice prepune blatantno šovinističkih sadržaja. Koja je tvoja ciljana publika? Misliš li da Jednosmjerno trascendira rodne kategorije i kao knjiga odgovara svima?

Ja gotovo da ne mislim o čitatelju dok pišem. Nemam zamišljenu ciljnu grupu, imam tek neke, dozlaboga površne, informacije o kategoriji ljudi koji kupuju i čitaju moje knjige. Dosad se pokazalo da preovladavaju žene srednjih i kasnih dvadesetih.

U pričama govorim iz raznih pozicija, iz raznih rodnih kategorija, tako da se nekako nadam, da svako pronađe neki glas koji mu je blizak i koji mu, na nekoj sasvim emotivnoj razini, približi knjigu.

Obje tvoje knjige su prozna djela. Što misliš o poeziji, da li je čitaš i misliš li da bi nekada i sama mogla napisati koji stih?

Pišem poeziju stidljivo, objavljujem vrlo sporadično. Zasad, nemam s njom ozbiljnijih ambicija. Naravno, rado je čitam. Cijenim Carverovu poeziju, čak i više negoli prozu, rado se vraćam Tanji Gromači, počinjem otkrivati Draganu Mladenović


Povezano