Objavljeno

Deborah Kay Davies: O zlostavljanju, žudnji, Sylviji Plath i muškim stopalima

Ovogodišnji Festival europske kratke priče ugostio je velšku spisateljicu Deborah Kay Davies, autoricu  nagrađivane zbirke kratkih priča Grace, Tamar and Laszlo the Beautiful i romana True Things About Me.

Proglašena je jednom od najboljih spisateljica Velike Britanije prema izboru BBCTV-jeva “Culture Showa”, a 2011. godine, nakon što je roman objavljen u SAD-u u izdanju kuće Faber&Faber, Lionel Shriver proglasila ga je knjigom godine po vlastitom izboru.

S autoricom smo popričali o zlostavljanju, Sylviji Plath, feminizmu i muškim stopalima.

U prijašnjim intervjuima spomenuli ste da priče iz zbirke Grace, Tamar and Laszlo the beautiful originalno nisu bile povezane, ali da niste imali problema s prilagodbom priča o različitim likovima na one o sestrama. Prvenstveno ste istaknuli relokaciju narativa, a ne promjenu likova. Znači li to da većina vaših junakinja ima slične karakterne osobine, odnosno da predstavlja jedan tip žene?

 

 

Priče sam počela pisati u sklopu svog doktorata iz kreativnog pisanja, a tek sam naknadno shvatila da unatoč tome što su priče originalno govorile o nepovezanim ženskim likovima, isto su tako mogle govoriti i samo o Grace i Tamar. Zaključila sam da bi one trebale biti okosnica zbirke, stoga sam neke priče prenamijenila, a neke nadodala, kako bi zbirci dala strukturu.

U romanu True Things About Me glavna junakinja je autodestruktivna, mogla bih reći da pomalo i podsjeća na Tamar, a i u mom novom, zasada neobjavljenom, romanu, pojavljuje se još jedna slična junakinja. Tako da očigledno imam neki tip. Možda bih ja potajno htjela biti ta djevojka – netko tko se ne boji riskirati i tko prihvaća posljedice, prkosi svijetu. Ako ništa drugo, o tome je zanimljivo pisati.

Biste li likove svojih priča nazvali neobičnima ili bi neobičnim nazvali sam način na koji ih „promatrate“ i opisujete?

Mislim da ne postoji „obična“ osoba. Nasmijavaju me oni dokumentarci koji bi trebali biti o „stvarnim“ ljudima jer čak i oni ispadaju čudni, rade uvrnute stvari, a što ih bliže promatraš, to postaju bizarniji. Zato je o „običnim“ ljudima zanimljivo i čitati, bez obzira u kojoj se situaciji nalazili.

Seksualno ponašanje ženskih likova u vašim djelima, iako na prvi pogled submisivno, s druge strane djeluje prilično oslobađajuće. Unatoč tome što je zlostavljana, glavna junakinja romana True Things About Me žali žene koje potiskuju vlastitu seksualnost. Je li ovaj o roman prvenstveno priča o zlostavljanju ili o emocionalnom mazohizmu?

Kada bi ovo bila prvenstveno priča o zlostavljanju, bila bi strahovito dosadna. Junakinja je iz dobre obitelji, ima super posao, auto, kuću, dobru prijateljicu, život joj je naizgled posložen, ali očigledno ima psihičkih problema. Nisam joj dala ime jer ona može biti bilo tko. Iako je ranjiva, odlučno ide za onim što želi, a u njenom slučaju to je atraktivan i opasan muškarac. Njegovi nedostaci su očiti, ali mu se ona i dalje očajnički želi približiti. Spremna je izgubiti sve radi „uzvišenog“ iskustva, barem ga ona tako vidi. Ona je svjesna na nekoj razini da to što radi nije dobro za nju. Primarno je žrtva same sebe, kao uostalom i svi mi.

Je li roman izazvao reakcije feministkinja? Ako jest, kakve?

Feminističke kritike su uglavnom bile negativne. Polazile su od toga da su ovakvi problemi prevaziđeni. Danas gotovo da postoji pritisak da se o ženama piše kao o emancipiranima i uspješnima. Iako je feminizam problematizirao ovakvo ponašanje, ne znači da je ono iskorijenjeno. Možda bi se moj roman mogao pročitati kao upozorenje. Šteta što se to rijetko i čini.

Rekli ste da inspiraciju za likove ponekad prikupljate tako da zamišljate krive postupke, a onda naknadno oblikujete likove koji bi na taj način postupili. Što vas najviše privlači kod dinamike odnosa žrtva-zlostavljač, s obzirom na to da je ovakav tip odnosa prisutan u većini vaših priča?

Takvi odnosi i rubne situacije do kojih oni dovode zanimljivi su mi jer na taj način proživljavam situacije koje inače ne bih. Susret s ovakvim likovima propituje, potiče moraliziranje, igra se konvencijama.

Što mislite o usporedbi romana True Things About Me s romanom The Bell Jar Sylvije Plath, odnosno o ideji da je vaša junakinja Esther Greenwood 21. stoljeća?

Ja se sama nikad ne bih usudila usporediti sa Sylvijom Plath, iako sam slične usporedbe već čula. U viktorijanskom dobu bilo bi jako teško napisati priču o ovako rastrojenim ženama bez da ih se dehumanizira. Ženska žudnja u povijesti je bila u velikoj mjeri društveno konstruirana, dok su sada naprednije i obrazovanije, a time ujedno i slobodnije.

True Things About Me govori o odnosima, žudnji i seksu, koji su u pravilu elementi klasične romanse. Možemo li ovaj roman nazvati romansom, ili možda anti-romansom?

U središtu radnje je muškarac koji je zgodan, misteriozan, sve u svemu, jako poželjan. Ima čak i lijepa stopala. Željela sam da ima i lijepa stopala, izazov je bio u tome da ga učinim dovoljno zanimljivim kako bih objasnila privlačnost koju je junakinja osjećala prema njemu unatoč načinu na koji ju je tretirao. Imamo dakle Gospodina Krivog, junakinju koja će učiniti sve da bi s njim bila, a koliko god njena ljubav „bolesna“, ipak je to ljubavna priča. Tako da da, riječ je svakako o romansi, makar u njenoj krajnosti.

Priče iz Grace, Tamar and Laszlo the beautiful podsjećaju pomalo na Sallingerovu obitelj Glass. Je li vam on možda bio inspiracija?

Upravo sam o tome nedavno razgovarala sa svojim suprugom. Inspiracija za moje kratke priče pretežito dolazi od američkih autora kao što su Flannery O’Connor, Sallinger i Raymond Carver. Zanimljivo mi je kako njihova proza jednostavnošću postiže puno: lišena je svega nepotrebnoga, pažljivo ostavlja praznine, a ujedno čitatelju otvara prostor za intervenciju. Što se tiče obitelji Glass, sličnosti su u tome što su i meni intrigantni bliski obiteljski odnosi, ali i  individualni razvoj pojedinaca unutar njih.

Spomenuli ste novi roman. Kad ga možemo očekivati?

Izlazi u veljači iduće godine. Moram reći da sam jako zadovoljna što sam uspjela pronaći izdavača i urednicu koja je bila spremna objaviti roman onakav kakav jest. Imala sam velikih problema sa izdavanjem uopće, budući da je tematika vrlo osjetljiva te se može krivo iščitati kao incestuozna. Doduše, ja sam inzistirala na tome da se u strukturi romana apsolutno ništa ne mijenja, bila sam spremna na to da moj roman ostane u ladici ako bi to značilo da moja vizija ostaje netaknuta. Ono što me iznenadilo je to da čak i neke „ženske“ izdavačke kuće nisu htjele objaviti roman iako on, po mom mišljenju, problematizira delikatnu, ali žensku situaciju. Razočaravajuće je to što se u britanskom izdavaštvu trenutno objavljuje uglavnom ono što potencijalno donosi veliku zaradu, a rijetko je tko spreman riskirati s ovakvom temom.

Isječak iz romana True Things About Me možete pročitati ovdje.


Povezano