Objavljeno

Lea Horvat i Ana Sekulić: Okupljamo priče koje prkose statičnoj ideji Balkana

Foto: Genta Nishku

Nedavno se u bespućima Interneta pojavio novi, vrlo zanimljiv projekt naziva Women* Write the Balkans. Zvjezdica pokraj riječi women tu je da nas podsjeti na inkluzivnost koja vlada ovim prostorom – traže se perspektive autora:ica koje se indentificiraju kao žene, trans ili nebinarne osobe. U dosad objavljenim tekstovima pronaći ćete Balkan viđen sasvim drugim očima, u esejima različitih formata, kojima je ipak zajednički jezik kojim govore – jezik koji istovremeno podrazumijeva stručnost (često i akademsku), iskustvo, osobni doživljaj i, nadasve, toplinu i emociju koja je inače gotovo uvijek nespojiva sa stručnošću.

Tekstovi tako funkcioniraju kao unikatni narativi kroz prošlost, sadašnjost i budućnost Balkana, prostora koji se u ovom kontekstu odbija shvaćati na ustaljene, klišejizirane, previše pojednostavljene načine. Bilo da se radi o ljetima na Jadranu, usporedbi dvaju turističkih gradova na suprotnim stranama Balkana, nemogućnosti sumiranja ljudskog života ili složenih prošlih događaja, tradicionalnim metodama liječenja ili asimilaciji na potpuno novi život u stranoj zemlji, svaki od ovih tekstova podstaknut će vas na promišljanje, i nijedan vas neće ostaviti ravnodušnima. Bilo da autori:ce trenutno žive na ovim prostorima, bilo da se iz dijaspore ili povremenih posjeta prisjećaju svojih iskustava, njihovi glasovi su glasovi koje nemamo često prilike čuti, i to u tekstovima visoke literarne vrijednosti.

Urednice platforme, Lea Horvat i Ana Sekulić, obje su povjesničarke, obje su rođene i odrasle u Hrvatskoj, i obje je život odveo u inostranstvo. Predstavljaju nam svoj zajednički projekt u nastavku.

Povezale ste se preko Twittera, kako objašnjavate u intervjuu za Balkans Media, a ideja za projekt došla je spontano, iz dijeljenog nezadovoljstva klišejima koje pronalazite u pisanju o Balkanu. No, koncept se čini mnogo složenijim – što tražite u pričama koje objavljujete ili želite objaviti?

Tražimo dobru priču koju jedva čekamo podijeliti s drugima, priču s kojom se svatko pomalo može poistovjetiti, ali istovremeno otkrije i nešto novo o autor:ici i o svijetu koji nam on:a pokazuje, bilo da je riječ o periskama, posjetu vračari ili javnom zdravstvu. Smatramo da ustaljeni akademski žanr nije jedini način dijeljenja iskustva i znanja i uvijek se veselimo radu s autor:icama koje žele eksperimentirati s tekstovima koji su transparentni, u kojima se autor:ice ne skrivaju iza naoko objektivne, distancirane pripovjedačke instance, već autor:ice istražuju svoju priču i usidruju je u širi kontekst.

Platforma Women* Write the Balkans namijenjena je ženama, trans i nebinarnim osobama, dakle naglašavate inkluzivnost, ali čini mi se da su dosad objavljeni eseji svojom tematikom gotovo nevezani uz izrazito ženska iskustva ili iskustva trans ili nebinarnih osoba – fokus im je negdje drugdje. No, ipak ste odlučile napomenuti da vas zanimaju autorice/autori koji se tako identificiraju. Postoji li neki poseban razlog za to?

Otvorene smo i za tekstove koji eksplicitnije istražuju seksualnost i rodno obilježena iskustva, ali ne bavimo se isključivo rodnom problematikom. Glasovi cis muškaraca dominiraju u političkim analizama, među fakultetskim nastavnic:ama i u mnogim drugim sferama; eksplicitan odmak od te grupe na platformi olakšava nam fokus na perspektive koje su i danas tiše i nevidljivije nego što to zaslužuju. U tom nam je smislu jedan od uzora platforma Environmental History Now koja na sličan način kombinira feminističku intervenciju i teme koje u užem smislu nisu primarno feminističke.

Iako većinu eseja potpisuju autorice koje dolaze iz akademskog svijeta i svijeta znanstvenih istraživanja, jezik kojim ovdje govore čini se drukčijim, puno toplijim i humanijim. Pretpostavljam da to nije slučajno – je li jedna od vaših želja bila i približiti taj svijet čitateljima i čitateljicama?

U ranoj fazi opremanja i osmišljavanja našeg prostora iskristaliziralo se da nas posebno zanima spoj uzbudljivo ispričanog teksta i stručnosti. Stručnost pritom nije ograničena na akademsku naobrazbu, već može značiti i debeli sloj osobnog iskustva. Komponenta stručnosti osobama koje se kreću u akademskim krugovima prilično je jasna; veći je izazov naći način na koji autor:ice žele eksperimentirati sa svojim glasom onkraj pseudoneutralnog, neosobnog i često suhoparnog akademskog stila.

Autor:ice koj:e nisu usko vezane uz akademsku zajednicu, uglavnom već dolaze s izbrušenim stilom i smislom za literarno oblikovanje jezika, ali su ponekad nesigurne oko kontekstualizacije. Bitno nam je u tekstovima objediniti oba aspekta i intenzivno radimo s autor:icama na strani priče koja im zadaje više nedoumica. Posebno nas veseli kad se autor:ica upusti u nešto novo u čemu se možda u prvi mah ne osjeća najsigurnije.

Možemo li u budućnosti očekivati i tekstove koji dolaze iz drukčijih krugova? Tko vam se sve javlja sa željom za suradnjom?

Javljaju nam se uglavnom osobe koje se bave humanističkim i društvenim znanostima i/li kreativnim pisanjem. Nerijetko se i mi javljamo zanimljivim autor:icama s upitom. Vjerujemo da je jedan od rodno obilježenih problema i oblika tzv. imposter syndrome: mnog:e perspektivn:e auor:ice boje se javiti jer misle da njihova ideja nije dovoljno dobra. Da citiramo Survival of the Thickest: „Stop telling yourself no before somebody else tells you no“. Na proljeće planiramo radionicu za zainteresiran:e autor:ice koj:e možda još nemaju previše iskustva s objavljivanjem i žele se okušati u nečem novom.

Vaša platforma zasad, čini se, zaista uspješno zaobilazi logiku i ograničenja mainstream medija. To za sobom povlači, pretpostavljam, i potpuno drukčiju marketinšku logiku. Do koga želite doprijeti ovim pričama, te kako se obraćate ciljanoj publici? Koje sve kanale koristite?

Obično promoviramo tekstove na našim internetskim kanalima (Bluesky, Instagram, Twitter) i usmenom predajom. Dosad su uspjeli pronaći publiku koja ih je prepoznala.

Tvrdoglavo ustrajemo u tome da je naša platforma neovisna i neprofitna, prostor koji krojimo po našoj mjeri. To znači i da nemamo strog ritam objavljivanja i da si možemo dopustiti da temeljito i intenzivno radimo s autor:icama na tome da tekst bude pamtljiv dugo nakon njegovih sedam minuta vidljivosti na društvenim mrežama. Želimo okupljati tekstove kojima se čitatelj:ice vraćaju.

S odbijanjem komercijalnog, ali i konvencionalno akademskog profila nažalost dolaze i financijski izazovi. Hibridni karakter našeg projekta eliminira nas iz mnogih sredstava financiranja. No, ne damo se obeshrabriti i radimo na tome da u budućnosti osiguramo honorare za autor:ice.

Kako vi vidite Balkan? Budući da obje većinu ili dio vremena provodite negdje drugdje, nedostaje li vam? Ili, što vam nedostaje, a što ne uopće? Otkud dolazi takva strast prema ovim temama?

Kao povjesničarke jugoistočne Europe Balkan svakodnevno gledamo na poslu, u povijesnim izvorima i literaturi. Istovremeno je tu i prisutnost povijesti naše obitelji, slučajnih susreta u dijaspori i online veza. Balkan nije bolji ni lošiji od drugih regija. Kad se udubite u bilo koji kutak svijeta, otvara se nevjerojatno složena situacija. Zato nas frustrira statična slika Balkana kao entiteta zamrznutog u prošlosti. Pisanjem i čitanjem pokušavamo shvatiti nešto o sebi i o drugima i stvoriti nove veze i uvjete za međusobno razumijevanje.

Lea: Nedostaje mi naš jezik u svakodnevici, sjedeljka u kafiću, Zagreb i kesten pire. Ne nedostaje mi prijetnja zagrebačkog podstanarstva.

Ana: Ovih dana mi ponajviše nedostaje bura.


Svoje prijedloge za priče možete prijaviti putem stranice projekta.


Povezano