U sklopu projekta Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost koji provodi udruga K-zona, u protekloj i ovoj godini održane su radionice pjevanja i glasa za osobe starije od 55 godina. Obuhvaćale su vježbe disanja, opuštanja, rad na vezi tijela i glasa i pjevanje, a vodila ih je pjevačica i vokalna pedagoginja Davorka Horvat. Radionica se odvijala u Društveno-kulturnom centru Šesnaestica u dva ciklusa: studeni- prosinac 2018. te siječanj-veljača 2019.
S Davorkom Horvat pričamo o pjevanju kao procesu oslobađanja glasa u svrhu opuštanja i psihološkog osnaživanja.
Već dugo se, kao učiteljica pjevanja, bavite vokalnim radionicama i radionicama glasa. Možete li mi dati malu kroniku vašeg bavljenja ovom vrstom pedagoškog rada. Kako ste postali svjesni da se time želite aktivno baviti?
Pedagoškim radom počela sam se baviti odmah nakon završene akademije (2000. godine). Heda Gospodnetić, koja je tada vodila dva ansambla, zbor Vatroslav Lisinski i Canticum, zamolila me da pomognem pjevačima da bolje i lakše pjevaju. To je bio okidač. Shvatila sam da me to zanima i da imam što reći. Ono najvažnije što sam dobila za sebe je saznanje da, učeći druge, puno učiš i sam. Mnogo me je prijatelja koji se bave glazbom, ali nisu školovani pjevači, molilo za pomoć i tako sam malo po malo ušla sve dublje u taj svijet. Išla sam i sama na mnoge radionice glasa koje nisu vodili pjevači, već plesači, glumci i terapeuti, kako bih dobila što širu sliku o tome što glas jest, što sve izražava i kakav je sve pristup toj temi moguć. Kako sam i sama aktivni izvođač, radila sam s mnogim kolegama (glumcima, plesačima, glazbenicima) koji su trebali nešto otpjevati na sceni, a malo-pomalo proširila sam pedagošku djelatnost i na “hobiste”, kako ih zovem tj. ljude, koji žele uživati i pjevati “za dušu”.
Općenito me puno više u umjetnosti, pa tako i u glazbi zanima poziv ljudima da se pridruže i da sami sudjeluju u njoj, nego fascinacija nečijim umijećem. Pjevanje čini ljude sretnijima i zbog te se nepobitne činjenice isplati ići sve dalje i sve dublje. Mislim da mi to nikad neće dosaditi.
Završili ste dva fakulteta: Elektrotehnički i Muzičku akademiju (solo pjevanje u klasi Dunje Vejzović). Ovo je prilično rijetka kombinacija studija: otkriva interese u prirodnim znanostima i umjetničkom, glazbenoj stvaralaštvu. Kako se dogodilo da studirate tako različite svjetove?
Prirodne znanosti i muzika imaju puno više zajedničkog nego što se to na prvi pogled čini. Muzika je u svojoj biti i strukturi izuzetno logična. Mnogo je mojih kolega iz tadašnjeg MIOC-a (sada Matematička gimnazija) završilo na Akademiji. Zbog same prirode glasa, počinjete učiti pjevanje nešto kasnije (s petnaest i više godina). Ja sam tako paralelno studirala elektrotehniku i išla u srednju muzičku školu. Kad je došao trenutak odluke, pokušala sam biti inženjer, ali mi je glazba toliko nedostajala da se konačni odabir profesije nametnuo sam po sebi.
Pjevate i nastupate kao solistica s različitim glazbenim ansamblima (Cantus, Zagrebački gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija i drugi) u kazalištu i koncertnim dvoranama. Također, u statusu ste samostalne umjetnice, pretpostavljam da živite od glazbe. Kakav je danas položaj glazbenica, izvan popularne glazbe? Kako birate angažmane i koje su mogućnosti profesionalnog rada i razvoja?
Kao studentica Muzičke akademije bila sam toliko sretna, i svjesna da je upravo to moje mjesto pod suncem, da nisam gubila vrijeme. Učila sam sve i od svih. Prolazila sam na audicijama, razvijala suradnje s ansamblima i pojedincima i uživala u svakom trenutku. Nakon diplome, odmah sam dobila status samostalne umjetnice. Tada sam poslala na razne adrese 300 ponuda s tri različita koncertna programa. Dobila sam jedan jedini odgovor, i to negativan. Neko mi vrijeme nije bilo jasno o čemu se radi, žalila sam se svima koji su me htjeli slušati.
Nakon još par neuspješnih pokušaja, i kad sam sama sebi dosadila, odlučila sam nešto poduzeti. Napravili smo brat i ja dječju predstavu “I drvo je bilo sretno”, u Exitu. Režirao je Rene Medvešek, a izvođači su bili sami glazbenici (četiri saksofonista činili su drvo, a ja sam bila dječak i pripovjedač). Glazbu je komponirao Krešo Seletković, moj kolega s Akademije. Imali smo ludu sreću, predstava je igrala jako puno i dugo, a ja sam došla do zaključka da moram proširiti svoju djelatnost na sceni.
Došli su onda i koncertni angažmani, ali tokom godina sve sam više nastupala kao glumica i izvođačica, pa sam se tako našla i u plesnim predstavama (Irma Omerzo: “Tehnika”, “Meteo”, “Kosti”), surađivala sam s Vilijem Matulom, radila muziku za kazalište, svirala harmoniku i radila autorske aranžmane za glumačku skupinu PocoLoco…
Ukratko, da se vratim vašem pitanju, od klasične glazbe kao samostalni umjetnik ne možete živjeti. Klasika je moja prva ljubav i beskrajno sam joj zahvalna. Ona mi je omogućila da stvaram izvan okvira, da se okušam u mnogim ulogama; osim ovih koje sam već nabrojala, zadnjih par godina sam klaunesa u Crvenim Nosovima. I dalje nastupam kao koncertna pjevačica i imam trio TENEDA, koji osim mene čine Neva Begović na violončelu i Terezija Cukrov na klaviru. To su sjajne glazbenice i svaki koncert s njima je gušt do neba. Nažalost, ma koliko se trudile i ma kako dobro svirale, broj koncerata koji uspjevamo održati iz godine u godinu sve je manji. To nije samo naša priča, već samo jedna u nizu mnogih.
Na ovim vokalnim radionicama koristite različite tehnike za opuštanje tijela i vokala. Osvješatavate polaznicima vezu između određenih dijelova tijela i pjevanja. Možete nam pojasniti kakva je, primjerice, veza između tjelesnih predispozicija i procesa s vokalnim izražavanjem? Što u praksi znači „osloboditi glas“?
Od malih nogu uče nas da budemo tiho, da budemo pristojni, da ne plačemo pred drugima, da ne bijesnimo, ukratko – da se sakrijemo. Tako se uspješno godinama godinama da sami sebi postajemo nepoznanice. Glas nas otkriva. Ako smo tužni, čuje se. Ako smo bijesni, isto tako. Glas reagira na svaku emociju. Dati sebi tu slobodu da zaurlaš ako treba, da se pokreneš, da se izraziš – to oslobađa. Mnogo je tjelesnih grčeva i stresa koje skupljamo svakodnevno. Stvarno jako malo treba da se to osvijesti i otkloni – i odmah bolje zvučimo i lakše nam je. U svakom smislu. Pjevanje je puno više od “pjevanja”. To je način da dođeš u kontakt sa sobom, da se emotivno konektiraš, da sam sebi budeš jasniji.
Kako ste doživjeli rad s polaznicima/cama radionica u sklopu projekta „Trešnjevački seniori; zreli za umjetnost“? Većina sudionica su bile žene. Kako objasniti činjenicu da se muškarci nisu prijavljivali na ovu radionicu?
Meni je ovaj rad sa starijim pjevačima bio otkriće. Stariji su ljudi vrlo zanimljiva supkultura. Današnji svijet ne funkcionira po njihovoj mjeri, skriveni su, a imaju i te kako što reći. Tako dobre i predane slušače i motivirane polaznike nisam imala nikad. Možda se radi o tome da je mlađim ljudima normalno nešto učiti i za učenje često imaju podršku roditelja ili društva općenito. Starija populacija je ranjivija, sama, i zato zahvalna na prilici da nauči nešto novo. Nisam ih tretirala drugačije nego ostale, a rezultati su bili iznimni.
Što se tiče vašeg drugog pitanja, o prevladavanju žena na radionici, mogu samo reći da je to dosta česta pojava i ne odnosi se samo na ovaj konkretan slučaj. To je sociološko pitanje i možda bi neko istraživanje na tu temu bilo dobrodošlo. Meni se čini da je u našem društvu muškarcima dana uloga da rade na sebi i ostvaruju svoj potencijal, dok se žene za to moraju izboriti, pa im je pomoć dobrodošla i ne oklijevaju je potražiti. U svakom slučaju, na ovoj radionici bilo je muških članova. Doduše manje, ali su bili vrlo srčani.
U studiju su snimljene pjesme za kratke filmove koji će biti proizvedeni u sklopu filmske radionice projekta Trešnjevački seniori. Kako je protekao rad u studiju i o kakvim je pjesmama riječ?
Snimili smo pjesme koje smo uvježbali na satovima ponedjeljkom. Kako su to trebale biti zvučne podloge za dokumentarne filmove koje su sami snimili, nastojala sam da to budu pjesme bez konkretnog teksta, različitog ugođaja, uz neke iznimke (kad sam znala o čemu su filmovi, pa je tekst o Zagrebu bio dobrodošao).
Čula sam da je i nakon održanog drugog ciklusa dio polaznica izrazio želju da nastavi dolaziti na radionice. Je li to točno i gdje će se one nastaviti održavati?
Da, mnogi su poželjeli nastavak radionice. One će se od jeseni (najvjerojatnije od desetog mjeseca) održavati u Šesnaestici kao i dosad, a po svoj prilici i u istom terminu (ponedjeljkom od 10:00-11:30). Kako imamo sve kontakte zainteresiranih, obavijestit ćemo ih na vrijeme – veselim se nastavku rada s njima! A svi drugi zainteresirani novosti mogu pratiti na Facebook stranici projekta.
Tekst je nastao u sklopu projekta “Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost” koji provodi K-zona u razdoblju od 17.8.2018. do 17.11. 2019. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 963.014,49 HRK, a iznos EU potpore je 818.562.32 HRK. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost K-zone.
