Objavljeno

Trešnjevački seniori u avanturi snimanja svojih prvih filmova

U sklopu projekta Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost kojemu je cilj poboljšati kvalitetu života građana starije dobi, održana je tijekom protekle i ove godine filmska radionica. Od studenog 2018. godine pa sve do ljeta ove godine, u Ozaljskoj 16 filmski entuzijasti su pod vodstvom i mentorstvom dramaturginje Jasne Jasne Žmak, fotografkinje i redateljice Ane Opalić i montažera Noaha Pintarića imali priliku okušati se u vještinama pisanja filmskih scenarija, fotografiranju, te snimanju i montaži filmova.

Mentorice ove zanimljive radionice zamolili smo da s nama podijele impresije o procesu rada na radionicama.

Naša prva sugovornica je snimateljica, fotografkinja i glazbenica Ana Opalić kojoj je ovo bilo prvo iskustvo rada s osobama 54+.

Budući da sviram u pop grupi s ljudima koji su mnogo mlađi od mene, ovaj put je generacijski jaz bio mnogo manji jer su mi polaznici ove radionice bili dobno bliži. Mogu reći da se osjećam bliskom starijim generacijama najviše iz razloga što je u toj društvenoj skupini manje onog natjecateljskog duha, a bili su mi bliži čak i po sustavu vrijednosti u kojemu je važna skromnost, samozatajnost, diskrecija. Danas je drugo vrijeme u kojemu je, da biste uspjeli, nužan određeni vid samopromocije i samouvjerenosti koji je meni osobno stran i pomalo odbojan.

Sudionice i sudionici došli su s vlastitim idejama o tome kakve filmove žele raditi. Riječ je o pet kratkometražnih, amaterskih filmova. Dvije polaznice, Mirjana i Valentina, radile su film o fiktivnom dijalogu između starih i novih kuća na Trešnjevci, Dubravka je radila film o svom kupovanju na Trešnjevačkom placu, Rade i Nives snimali su film o potoku Črnomerec, Katica je snimila film o željezničkom mostu popularno nazvanom “Hendrixov most”, a Neda je radila film o zagrebačkom urbanistu Fedoru Kritovcu.

Nakon što su od strane Jasne Jasne Žmak dobili poduku iz pisanja scenarija, uslijedio je proces pripreme i snimanja s Anom Opalić.

Foto: Andrijana Mirna Marin

“Prvi sat sam izložila osnove snimanja u teorijskom smislu gdje sam naglasila na koji način se trebaju služiti alatima za snimanje, bilo da je riječ o mobitelima, idiot kamericama ili ozbiljnijim fotoaparatima za snimanje. Upoznali smo se s pojmovima rakursa, kadra i snimateljskih planova. Upoznala sam ih s profesionalnom opremom s kojom su dobili priliku malo raditi. Nakon toga smo iz snimateljske perspektive prošli sve donešene scenarije. To je bilo važno jer čak i profesionalnim filmašima često se dogodi da im se u scenariju, na papiru, sve čini lako izvedivim, no na terenu je to mnogo drugačije. Kad izađeš u ulicu i sve to ideš raskadrirati, onda vidiš vrlo opipljive probleme, ali i ono što je realno, a za što nemamo potrebnu produkciju. Bilo je važno da se svi okušaju u snimanju s kamerom, probaju švenkati sa stativa, snimati iz ruke, da nauče sami donositi odluke, reagirati u trenutku dok se stvari događaju”, pripovijeda Opalić, koja priznaje da je svoj mentorski angažman na ovoj filmskoj radionici shvatila i kao druženje, ne samo rad.

Ispričala nam je i da se kako za vrijeme snimanja zbližila s polaznicima, te zajedno s njima prolazila kroz izazove snimanja i aktivnog rada na filmovima. Podijelila je s nama i jednu anegdotu s radionice.

Naime, na snimanju filma o potoku dogodila se i neobična nezgoda. Snimatelj Mišo snimao je s GoPro kamerom, hrabro zagazio u potok i propao u živo blato! “Ponio se kao pravi snimatelj, nije se nakon toga obeshrabrio, izašao je iz tog blata potpuno mokar, skinuo hlače, uzeo ceradu od ribičije i čizme i nastavio sa snimanjem. To mi je bilo sjajno, da nije odustao.”

Foto: Tihana Bertek

Filmovi koji su snimani tematski su vezani za kvart Trešnjevku, a tijekom proteklih mjeseci voditelji i polaznici/e nalazili su se nekoliko puta tjedno.

O pripremnom radu za filmsku radionicu razgovarali smo s dramaturginjom Jasnom Jasnom Žmak. Upitali smo je jesu li se polaznici/e prije susreli s pisanjem scenarija ili sinopsisa za film, te na koji način ih je upoznala s tim dijelom procesa rada na filmu.

S obzirom na to da je bila riječ o radionici dokumentarnog filma, rad na scenariju dosta se razlikovao od uobičajenog igranofilmskog procesa. Tako da zapravo nismo pisali ni sinopsise ni scenarije. Umjesto toga, u priču smo krenuli od nekoliko fotografija koje je svaki od polaznika trebao donijeti, zajedno s pričama koje one skrivaju. Potom smo iz susreta u susret razvijali te priče, razgovarali o slikama odnosno kadrovima od kojih bi se mogle sastojati, o perspektivama iz kojih se mogu ispričati, o glasovima koji bi ih mogli pratiti, o tome kako ih zaokružiti. Prije toga smo pogledali nekoliko primjera recentnih domaćih dokumentaraca za koje mi se činilo da nam mogu biti korisni u osmišljavanju narativa, da se odmaknemo od koncepta TV reportaže i otvorimo prostor za kreativnije ideje”, pripovijeda Žmak koja ističe kako joj je najdraži dio radionice bio je trenutak u kojem je gđa. Dubravka, nakon nekoliko dana pohođenja placa s mobitelom, frustrirano zaključila da su svi njeni pokušaji da dobije neki koristan materijal neslavno propali. “I dok je ona očajavala, ja sam shvatila da smo upravo dobili naš prvi scenarij – sastavljen od njenih pokušaja da snimi film.

Foto: Andrijana Mirna Marin

Žmak priznaje da je prije ove radionice bila dosta uzbuđena jer nikad prije nije radila radionicu dokumentarnog filma niti radionicu s ovim “uzrastom”.

Strepila sam oko toga hoćemo li nas deset u tako kratkom vremenu moći složiti četiri scenoslijeda spremna za sljedeću fazu produkcije. Ali već nakon drugog susreta mi je skroz laknulo jer smo svi baš nekako dobro kliknuli. Polaznici i polaznice bili su jako predani, zainteresirani, motivirani i to je zapravo ključ kvalitetnog rada jer je tako i njima i meni bio gušt raditi zajedno”.

Najveći joj je izazov bio razbiti neke ustaljene ideje o tome što film treba i što film može biti. “A koliko sam u tome uspjela tek trebam vidjeti. Ono što mi je osobno pak najznačajniji dobitak prilika je da preispitam vlastite pedagoške metode u novom kontekstu i omogućim samoj sebe neke nove poglede na neke stare procedure.”

Od izvora bliskih voditeljskom timu saznajemo kako snimljene materijale polaznici/e radionice upravo montiraju zajedno s mentorom i montažerom Noahom Pintarićem, a svih pet filmova biti će prikazano koncem ove godine.

Tekst je nastao u sklopu projekta “Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost” koji provodi K-zona u razdoblju od 17.8.2018. do 17.11. 2019. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Ukupna vrijednost projekta je 963.014,49 HRK, a iznos EU potpore je 818.562.32 HRK. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost K-zone.


Povezano